Published On: Pon, stu 1st, 2021

Sarajevski Kazani: Naši ubijeni psi lutalice

“Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana:…”Ova rečenica, voljom Gradskog vijeća Sarajeva a na prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić treba stajati na spomeniku ubijenim stanovnicima Sarajeva, Srbima, tijekom proteklog rata.

Piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info

Da nisam prije par dana na nekom dnevniku gledala podsmješljiv komentar gradonačelnice Karić ovim povodom pomislila bih da joj netko podmeće elementarnu neuviđavnost. Naime, Karić je uz neki zlokoban osmjeh postavila pitanje da zamislimo kako bi to izgledalo da uz sedamnaest imena ubijenih stoji četrnaest imena počinitelja tih zločina. Uz to je još par puta naglasila kako je nakon četiri provjere utvrđeno da je, ipak, riječ o svega sedamnaest ubijenih civila.

Što je htjela poručiti naglašavanjem broja ubijenih? Valjda da je to zanemariv broj i da ne treba praviti galamu oko toga. Evo zamišljamo kako bi izgledalo. Znalo bi se da su sarajevske Srbe i ostale ubili ljudi s imenom i prezimenom, pripadnici armije koja ima naziv i da ubijene nisu ubili nikakvi odmetnici ili samoorganizirane ulične bande.

Koliko je trebalo Srba (civila) ubiti u Sarajevu pa da bi se moglo govoriti o zločinima?

Nakon što je komandant brigade koja je počinila ove zločine sahranjen uz najveće počasti, na istom groblju na kojem počiva prvi predsjednik SDA, zar se još itko usuđuje reći da su ubojstva nad Kazanima počinili neki odmetnici. Kao nagradu za zločine nad Srbima sahranjen je pored vrhovnog komandanta armije čiji je zapovjednik bio.

Eto, usuđuju se to reći dežurni sarajevski ukrasi na reveru koji svjedoče o „multinacionalnom“ sastavu kako tadašnje armije čiji su pripadnici bili tako i današnje tobožnje multietničnosti grada pa jedan od njih veli da su se neki „pretvorili u odmetnute grupe koje su dodatno terorizirale građane, čineći zločine čak i nad pripadnicima Armije RBiH“ te dodao da je „broj takvih zanemariv“. Dakle, ne samo što ih amnestira od odgovornosti kao pripadnike armije nego dodaje da ih je toliko malo bilo da ih ne treba, praktično, ni spominjati. A vrhunac cinizma je pohvala armiji koja se usudila obračunati s „odmetnutim pripadnicima“ te iste armije.

Pa ili jesu ili nisu pripadnici armije? Razumljiva je potreba ovakvih ikebana da ne izgube status u gradu, ali da treba ponovno gaziti preko nedužno ubijenih da bi se zadržale pozicije u gradskoj upravi je previše čak i od ikebane koja dodaje gordo kličući da nisu svi isti i da nije točno da su „svi činili zločine“. Što zaključujemo ovim usklikom? Da na Kazanima zapravo i nisu bili nikakvi zločini! Civili su naprosto nekako ubijeni u ratnom vihoru.

Drugi, pak, cvijetak na reveru multietničnosti smatra da je gradskom odlukom o neimenovanju zločinaca „napravljena velika greška“.

Kako se samo biraju riječi da se ne bi kompromitirao ugled u gradu u kojem za samo jednu pogrešnu riječ bivaš izopćen. U gradu u kojem si na poziciji ako znaš što treba reći, a ne kako stvari stoje. Zato se svakodnevno njihove misli i prenose putem „građanskih“ medija koji šalju strogo kontrolirane poruke.

Nažalost, koliko god tu šačicu dežurnih uljepšavatelja multietničke slike podmetali kao živi dokaz multietničnosti i primjera kritičkog promišljanja ostaje neumoljiva činjenica da su oni samo sluge koji služe jer znaju što ih čeka ako se „odmetnu“.

No, vrhunac cinizma gradonačelnice Karić povodom spomenika na Kazanima je zahvala vijećnicima što pokazuju razumijevanje prema žrtvama? „Razumijevanje prema žrtvama“! Razumijevanje čega? Zbog čega? U ime čega? Ili samo još jedno ubojstvo nevino ubijenih srpskih civila u srcu glavnog grada koji su, eto, ubijeni baš kao psi lutalice. Baš kao što šinteri pokupe ulične pse pa im se više za trag ne zna niti treba da zna.

Doduše, nakon godina nerazumijevanja i relativiziranja zločina u glavnom gradu BiH, njihovo glasovanje u vezi sa spomen pločom još je i velikodušan čin.

P.S.:Oni koji su proživjeli dvostruku sarajevsku opsadu znaju da su do zadnjeg dana života „odmetnutih“ vojnika sarajevski civili, mahom Srbi i Hrvati, dobivali svakodnevno pozive za kopanje rovova baš u njihovu brigadu a da je na tim pozivima bio definiran naziv armije čiji su zapovjednici bili. Bili su to pozivi poslije kojih se mnogi nisu živi vraćali.A o uličnim racijama neki drugi put.

guest
9 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare
Jurica
Jurica
9 mjeseci prije

Dobar tekst. Ispada sve što su lijabe radile po sa za vrijeme rata da je trebalo, po njima. Treba pogledati izveštaj komisije o stradanju Srba u Sa 91-95.

Jurica
Jurica
9 mjeseci prije

Jad i čemer. A mala razroka štreberka je balinkura sa dna kace

nisam kriv
nisam kriv
Šta ti kažeš na ovo?  Jurica
9 mjeseci prije

Poštovana gospođo Vlaisavljević vi ste bogatstvo grada Sarajeva, moralna vertikala, žena hrabrost. . . Nije sve izgubljeno ! Lp

MateMo
MateMo
Šta ti kažeš na ovo?  nisam kriv
9 mjeseci prije

E baš ti znaš kako je mala završila, mrš u štalu MAGARE jadno

nisam kriv
nisam kriv
Šta ti kažeš na ovo?  Jurica
9 mjeseci prije

Isprika komentar je greškom napisan kao odgovor Jurici! Sory

Bake
Bake
9 mjeseci prije

Ova jugoslavenka nesto jako cijenjena u Hrvata?

Anonimac
Anonimac
9 mjeseci prije

Ako su mogli poslati djecu u djikane oko brda mogu vala kopati i rovove da DJIKANI ne udju u Sarajevo

Niđe veze
Niđe veze
Šta ti kažeš na ovo?  Anonimac
9 mjeseci prije

Kako od milja nazivaš one koji su nastali od “đikana”? One od kojih si i ti nastao. Možda “De luxe đikani”?

atilla
atilla
9 mjeseci prije

Cijela prica sa spomen plocom je jos jedna predstava u nizu. Zao mi je svakog stradalog ali je nevjerovatna ta potreba za umanjivanjem broja “tudjih” i uvecavanjem broja “svojih” zrtava. Na spomeniku 1602 djeteta Sarajeva ( podatak koji se koristi u prikazivanju velicine tragedije ), stradala u ratu, je 529 imena.