Iako je dan ranije sastavljen i potpisan sporazum o prekidu bošnjačko-hrvatskog sukoba, 10. lipnja 1993. godine s položaja Armije BiH doletjela je granata na dječje igralište u Vitezu.
Granata je eksplodirala svega dva metra od 14-ero djece, zbog čega ih je na licu mjesta poginulo osmero. Ispaljena granata bila je toliko razorna da su roditelji svoju djecu identificirali po odjeći i obući…
Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.) imena su djece-žrtava ovog suludog zločina koji je Vitez tada zavio u crno i koji još uvijek čeka na pravdu.
Velimirova sestra Augustina Grebenar, začešljana djevojčica kestenjastih očiju, zbog svog je nevinog izgleda postala simbolom patnje hrvatske djece u zaraćenoj BiH.
Roditelji i danas – neutješni…
“Zamišljam im lica i ruke i kako su se smijali, kako su noću pričali, trčali za hruštevima i plakali u kozicama. Zamišljam ih na prvu pričest, krizmu i svaki me njihov neproslavljen rođendan sve više boli. Svaki imendan, i svaka neproslavljena godišnjica mature. Zamišljam njih na panou među maturantima, i njihove svadbene karavane. Zamišljam njihovu djecu i njihove oči na njihovoj djeci i kako bih sve dao, samo da sam mogao, imao priliku – odgojiti svoju djecu”, izjavio je otac pobijenih mališana Pero Grebenar prije nekoliko godina za Dnevnik.ba.
“Slike svoje djece u kući nemam. Ne bismo preživjeli gledajući im lišca svaki dan na zidu. Trebala sam im gledati lica svakoga dana – živa lica! Ne postoji na svijetu nijedna nepravda osim ove. Roditelj ne smije sahraniti svoje dijete. Sve poslije je malo, sve poslije, samo – podsjeća na ono što je život trebao biti”, nadovezala se očajna majka Ankica Grebenar.