Na Aljazeeri sinoć još jedna u nizu idolatrijskih epizoda u regionalnom medijskom projektu mitologizacije i romansiranja nečeg što je bilo super bez prigovora i što se zvalo Jugoslavija.
Pa prilog kako je Rovinj bio omiljeno izletište jugoslavenske kreme te kako je hotel Union u Beogradu imao drama kultni status i kako su se tu dovlačile najbolje ribe te đe su sve jugo snobadija i estradnjaki žderkili po Beogradu, kako se se to dobro prcalo, đe se šmrkalo itd… itd…
Btw. koliko Jugoslavena je, s obzirom da smo bili jednaki u pravima i platežnoj moći naime, i navodno, uopće omirisalo Rovinj?
Koliko prosječnih Jugoslavena je ikada odsjelo u hotelu s više od tri zvjezdice u državi navodno ravnopravne radničke klase?
Koliko prosječne radničke klase je ikada zamijenilo miris radničkog kontejnera, zvuk udarca maljom po pruzi Brčko-Banovići ili vonj švapskih predgrađa mirisom bilo kakvog hotela? Pa i jednozvjezdastog?
________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Upravo taj fetiš te jugo povlaštene snobovske generacije Titovih miljenika i ujedno njegovih današnjih apologeta, taj grijeh beskrajnog forsiranja do iznemoglosti nečeg što ne ide i upornog odbijanja reformiranja jedne umiruće utopijske totalitarije plaćen je bolnim raspadom u krvi kroz živote najmlađe, posljednje generacije Jugoslavije, moje generacije, i one nešto starije od moje, one kojoj je oduzeto pravo na normalnu mladost, one koja nije ni dočekala da bude dio famoznih omladinskih partijanja i brijačina po Sutjeskama, nego su vrlo brzo nakon polaganja časne pionirske bili spremljeni u nacionalne rovove. O toj generaciji nema melakoličnih niti melanholičnih dokumentaraca, jer ništa u tim životima nema melankolično. Naša melankolija spaljena je u žaru njihove iluzije. Sve to lijepo vrijedno sjećanja pripalo je onom malom povlaštenom bliskopartijskom dijelu generacija prije naše. Sva melankolija tranzicije. Mi prava na melankoliju Jugoslavije nemamo, jel to nužno znači da trebamo preuzeti njihovu?
I dok ta stara, olinjala, danas na Aljazeeri fotošopirana Titova dojenčad kojoj kad daju izjave rade facelifting kao i Jugi, sve više puni TV program i maltretira mitovima o toj wannabe divnoj državi koja nije smjela nestati, ona ista dojenčad Podvale koja kada govori o nostalgiji za zemljom govori infantilno i subjektivno, mijenjajući osobnu, privatno doživljenju nostalgiju za vremenom kad su bili mladi, zdravi, lijepi i napaljeni sa objektivnom prosudbom tog dirigiranog i neslobodnog društva, mi, kojima su tek dostavljeni na otplatu računi njihovih unionskih orgijanja trebamo se tome valjda isto tako infantilno i nekritički diviti. Progutati propagandu onako kako su je oni gutali. I čekati neku novu prispjelu kamatu na vlastitu “bezbrižnost”.
Ako biste pitali američkog roba, u njegovinm 80-im godinama , dok ima bol u zglobovima, probleme s prostatom, i tri premosnice na srcu, što bi dao da jedan dan bere pamuk u gazde robovlasnika, u društvu šest napaljenih zgodnih mladih crnkinja i da jedan dan trči brzo kao pastuh i skače naglavce u potok, čak i on takav slobodan no star zamjenio bi status ravnopravnog američkog građanina za par sati ropstva s erekcijom.
Jel’ to nužno znači da je ropstvo tom čovjeku bilo bolje od slobode? Ili da se čovjek tek oželio mladosti i snage?
Ne razumijem koji je cilj ovolikog medijskog jugoonaniranja. Valjda bi jedan dan opet, ova moja generacija, kad ostari, na pitanje što je radila 2000 i neke trebala pričati kako je uživala u medijskom recikliranju melankolije one generacije koja im je u amanet ostavila rat? Ne samo da su nam oduzeli pravo na normalnu mladost, nego bi da i sada , u godinama sazrijevanja, živimo udivljeni u njihove društveno nadzirane orgazme?
Trebali bi valjda i danas, u ovoj kakvoj takvoj slobodi, makar nikakvoj i bijednoj, ostatak života provoditi analizirajući njihova orgijanja, zapisujući koje su ulje za sunčanje koristili , radeći paralelu s ušminkanim vremenom njihovih lažnih poluživota.
Vremenom iz kojeg od njih nećete čuti niti jednu ružnu riječ, iz kojeg nećete naći niti jedan ozbiljan kritički feralovski članak ismijavanja tog društva, niti ćete naletjeti niti na jednu ozbiljnu komornu dramu o onima koje je taj sistem pojeo. Nema drame o maloj ni krivoj ni dužnoj Rosemarie Š., jugoslavenskoj verziji Aleksandre Zec kojoj je režimski metak državnog terorizma na cesti pokraj Venecije prošao kroz mali mozak i izišao na drugu stranu lubanje samo zato jer je bila kćer čovjeka koji Jugoslaviju nije volio. Zašto? Zato jer takve literature, i takvih drama u “idealnom sistemu” nije smjelo biti. To je bio uvjet da sistem ostane idealan. Smrt devetogodišnje curice za vječni život Utopije. Curice o kojoj vjerojatno nikada niste niti čuli.
I danas kada to znamo, da je “idealan sistem” zahtijevao apsolutnu ideološku cenzuru, i tisuće pobijenih obitelji Zec tijekom godina “konsolidacije sistema” ponovno nam ti isti, koji su nam tada prodavali sjevernokorejski način razmišljanja posthumno nude to isto. Sliku lijepe Države. Kado da smo zadnje nostalgične i patetične budaletine.
Najbolji dokaz da je Juga bila mit ili kako to Mostarci lijepo kažu šupljak, je taj da u doba njenog rušenja i rastakanja nije bilo niti jedne ozbiljne inicijative za obranu tog mita, niti se čak pokušala napraviti fronta za očuvanje Jugoslavije. Čak i oni koji danas plaču za njom, što iz naivnosti, što iz imidža jer to je šik jelte, što iz proste plaćene angažiranosti koju plaća čika Soroš, jer mu treba novo veliko i ujedinjeno tržište jelte sada kada je pokupovao sve postjugoslavenske banke, u doba njenog raspada naprosto nisu vjerovali u nju.
Ako nitko u Jugoslaviji nije branio nacionalistima da se novače tko je to branio Jugoslavenima , jugofilima, jugonostalgima da formiraju antinacionalističku frontu, oforme brigade i krenu po šumama i gorama drpati partizanke, pjevati internacionalu i vikendom , u zoru napadati karavne šverc-nacionalista i tako braniti bratstvo i jedinstvo?
Nije Dežulović morao sprdati Tuđmanov režim i čekati pad Vukovara da uđe u njega, mogao je jednostavno s drugovima jugistima zaratiti protiv srpskih agresora i hrvatskih iredentista. I braniti Domovinu. Nije Ante Tomić morao čekati kantu govana na Rivi, mogao je danas biti heroj narodnooslobodilačke borbe i ranjenik iz Foče. U junačku ljevicu. Nije sarajevska krema morala pjevati pjesmice sa EKV-om i samo plakati na stihove one famozne pjesme Ovo je zemlja za nas, te paralelno s tim vaditi izbjegličke vize i zaokruživati referendume za otcjepljenje od Juge, mogli su ići u obranu ideje Zemlje za sve naše ljude? Ta nije vrag da je jugoslavenska generacija s rovinjskih plaža i kultnih soba kultnog fukodrom hotela Union nestala preko noći ?
Kako je moguće da od tolikih titoidnih grla niti jedno nije uzelo pušku u cilju obrane ideala radničke klase? Recimo veliki ratnik Jugoslavije Denis Latin? Onaj koji nije ni rodne Vodice branio, no zna kakiti po Tuđmanu dezerteru i diviti se junačini Mesiću, točno zna gdje je šta u Hrvata na terenu izdano i kako se koja bitka vodila. Đe je nestala ta partizanska hrabrost ? Đe su nestali ideali slobode i univerzalne jugoslavenske vrijednosti 90-ih i kako to da ih danas uzvikuju a 90-ih su bili manji od miševa?
Dalmatinski partizani, antifašisti (ne nužno i dalmatinski komunisti), ti gorostasi hrvatske povijesti, u vrijeme najgorih hrvatskih endehazijskih zabluda, nisu samo kmečali i proklinjali kada ih je onaj papak Ante prodao Italiji, papak veći čak od najvećeg papka naših naroda i narodnosti Drugtita, koji je u to doba paktirao preko Staljina s Hitlerom, nego su oformili brigade i krenuli u rat.
Zbog te činjenice, ja bi danas, da imam privilegij nekakvog diktatora samoupravljača kakav je recimo imao Beli Joža, zabranio jugoplačipizdekima da plaču za zemljom koju nisu niti pokušali obraniti.
Jer je to naprosto gadljivo za slušati.
Otkud ti pravo da plačeš za nečim što si izdao? Jer ako si toliko to volio, i toliko u to vjerovao što nisi ginuo za to junačino? Šta se imaš ljutiti na profi nacionalistu što je ginuo za svoju ideju nacionalnog kad ti nisi smio ginuti za nadnacionalno? Ako tada nisi vjerovao u tu ideju, otkud ti pravo da me danas u nju retroaktivno uvjeravaš?
Druga teza koja mi posebno ide na nerv kod militantnih jugomitologista je ta kako je eto ono tad bilo super i divno i svi smo imali i svima je bilo super a ovo danas je šit, bulšit, triplebullšit itd…
Ne može se “to danas” promatrati odvojeno od “onog divnog” nekad. Jer ovo danas je također ništa drugo nego Jugoslavija. Nastavak njene priče. Ovo su razvaline tog luksuza življenja na tuđoj grbači, rovinjskih orgija i unionskih terevenki. Ovo danas je ništa drugo nego Jugoslavija danas. Raskomadana, dužna, podijeljena, tužna. Njen jedini logičan i prirodan slijed.
Da je bila to što su tvrdili da je bila ne bi nestala u najtužnijem scenariju masovnih jama. Da je bila ono što je Titova partija 45 godina tvrdila da ona jest, zemlja radničke klase svih nacija i boja koja se voli, njen opstanak ne bi bio doveden u pitanje. Da su te suze za štafetama i zanesenost zajedništvom bili stvarni ona se ne bi raspala. Al’ raspala se. Dakle nije bila, to što su nas uvjeravali da ona jest. Da je bila makar upola ono što su govorili da jest, njen kraj ne bi bio tako brutalan. Rastali bi se mašući jedni drugima cvijećem , ne metcima.
Utopiju bratstva i jedinstva i šarenila nacija zamjenila je distopija i jeza jugoslavenskih jama. Monoetničkih. Ne multietničkih. Takvih nema. I taj podatak također nešto govori. Goranova Jama bila je multietnička, postjugoslavenske jame još jedan su dokaz da ideja Jugoslavije nije zaživjela u praksi.
Onda opet priča o “Njima” koji su došli i razorili našu zemlju jednako tako živcira. Tko je došao?Vanzemaljci? Borg? Ustaše? Četnici? Vanjski neprijatelji? Strane agenture? Odakle su došli? Iz zemlje? Iz zraka? Svemira?
Nisu pobogu Miloševići, Arkani, Mladići, Karadžići, Tuđmani, Kučani, Alije, Zulfikarpašići, Abdići, Tupurkovskiji i Bulatovići, pali s neba. Oni su također bili Jugoslaveni. I to ne mali. Nego Veliki. Kumrovački đetići. Dakle Jugoslaveni.
Elem, bilo bi zgodno, kao nekakav performans, pa ih u to ime pozivam, sve jugopuslice, da se manu NVO fondova, i zločestih donatora sa agresorskog kapitalističkog Zapada, i da u čast Jugoslavije uvedu jugoslavenski mjesec u godini, recimo maj, Titov mjesec. I da taj mjesec žive onako “dobro” kao što se živjelo nekad. Nema prve avionske klase u kojoj Igor Štiks slijeće na sarajstanske prosvjede, nema tehnike, nema bijele kože i pudera, nema uvoznih krpica. Znači jedne farmerke, dvije majice, tri marke u džepu, auto, staro 15 godina se druže vozi samo parnim il neparnim danom i konzumacija samo domaćih proizvoda. Bez banana i uvoznih kerefeka, jedne borolete i tek možda dva komada čeških kondoma. A razliku od ušteđenog novca mogu koristi za sufinanciranje nove predstave Olivera Frljića.
Bila bi fora i da za javno psovanje majke trenutnom premijeru ili predsjedniku, dobiju deset udaraca pendrekom po leđima i tri dana u ćuzi gdje bi u miru mogli kontemplirati o paraleli “nekada i sad” ilitiga o Budenovoj tezi kako se sedamdesetih slobodnije mislilo nego danas.
Čisto da se malo prisjetimo kako je divno bilo nekada.
I kako se živjelo slobodno.
Od Vardara pa do Triglava…