Dođe tako hrvatski vojnik iz neke od hrvatskih županija u hrvatskoj zemlji BIH, na odsluženje vojnog roka, koji se u međuvremenu proglasio obveznim.
Možemo li zamisliti sljedeću situaciju:
Prilikom ulaska u vojarnu vlast kaže vojniku, gle mladiću, vojni rok ti je obvezan, al moraš si sam kupiti pušku, posteljinu, krevet, ručnike, vojno odijelo, plinsku masku, bojevu municiju i kapu. Te značku.
Kaže vojnik – Brat mi je prošle godine bio u vojsci, je li mogu uzeti njegovo odijelo, pušku, značku,krevet, posteljinu, plinsku masku, bojevu municiju i značku?
Kaže mu vlast – Možeš samo značku, a za ostalo vidi sa šefom kasarne. Šef kasarane određuje koje se puške koriste ove godine, i koja oprema, koja posteljina, i koja vrsta plinskih maski.
Potom vojnik ode do šefa kasarne i pita ga isto pitanje.
A ovaj mu odgovori:
Mi smo sa proizvođačima iz Zagreba dogovorili da ove godine uzmemo nešto drugačiju pušku, plinsku masku, posteljinu, krevet i bojevu municiju. Programi se stalno usavršavaju znate. No možete zadržati bratovu značku. Super vam je značka.
A smijem li koristiti bratovo džepno izdanje Novog zavjeta od lani?
Ne. Ove godine je drugi izdavač, jer je evanđelje po Mateju nešto šire nego lani, odgovori šef kasarne.
Bi li vam ovakav obvezni vojni rok bio bizaran?
Kada biste se našli u ovoj situaciji bi li vam pobuna ročnika bila nešto čudno?
Možemo li zamisliti državu koja ima obvezan vojni rok a da nije ročnicima osigurala sva potrebna sredstva za služenje vojnog roka?
A sad se vratimo na naše školstvo.
Na slici vidimo dva mlada hrvatska ročnika kako se spremaju ići u školske kasarne. Na sebi nose skupo plaćene udžbenike obveznog školstva po hrvatskom planu i programu. Teški su to ruksaci. S teškim i masnim papirom u knjigama. Cijelu godinu na leđima nose lekcije koje će otvoriti u potpuno drugom dijelu godine.
Školstvo je po zakonu obvezno. Roditelji moraju djecu odvesti u škole jer to nalaže naš zakon i naše društvo.
Potom im tamo svaki šef kasarne – učitelj, u skladu s proizvođačem udžbenika propisuje – koju opremu moraju kupiti, da bi im dijete odslužilo, po kazni – obvezni osnovnoškolski rok, u kasaranama našeg obrazovnog sustava.
Knjige su bezobrazno skupe. Daleko iznad cijene tiskanja knjige. Godinama udžbenička mafija, par likova kojima se klanjamo na njihovom poslovnom uspjehu, guli kožu roditeljima i našoj djeci.
Roditelji koji se usude imati troje i više djece kao da su kažnjeni što su to učinili. A govorimo o demografskoj politici.
Troje djece znači minimum od 900KM samo za knjige. Gdje je ostala oprema i koliko košta možemo samo pretpostavljati.
Po zakonu roditelji nisu djeci dužni kupiti knjige. Nisu dužni imati 1000KM za knjige. Ako bi se kod roditelja kolektivno razvio bojkot protiv tržišne cijene knjiga, što bi uradilo naše ministarstvo? Kazneno prijavilo roditelje? Osnove za to nemaju. Moralo bi djeci osigurati obrazovanje, na ovaj ili onaj način. Osnovna poluga preko koje se reketari roditelje je što kod roditelja ne postoji kolektivna svijest o tome što su oni dužni a što im duguje društvo. Duguje im , kao minimum, netržišnu, proizvodnu cijenu knjige. A ona nije 6KM niti 10KM po knjizi nego je cijena knjige s tiskom oko 2KM.
Tisak knjiga danas je nešto što je jako jeftino. Knjige su u razvijenim zemljama prevaziđene. Upravo zbog svoje mase i težine. Djeca u razvijenim zemljama u škole dolaze s tabletima i laptopima.
Hercegovina je po pitanju tiskarske industrije opet europska velesila. Hercegovinu otiskati knjige za cijelu državu ne košta ništa. Kamo li za nekoliko županija. Naše društvo kad bi platilo tisak knjiga za sve naše učenike ne bi niti osjetilo taj trošak.
A čija su to djeca? Jesu li to naša djeca i sutrašnji nositelji razvoja ovog društva ili su to samo djeca njihovih roditelja?
Zašto smo dozvolili da pored giganata u tiskarstvu koje imamo, nekoliko taldžija, koji su se prozvali “uglednim izdavačima” reketari ono najvrijednije što imamo? Našu djecu. I roditelje koji su se odlučili ostati tu i imati djecu?
Što smo mi kao društvo učinili da se talenje UDŽBA mafije i profesora prestane?
Ako nekome daš da te godinama zlostavlja, i ne buniš se, onda šuti kad te i dalje zlostavlja.
Postavlja se jednostavno pitanje:
Zašto Ministarstva obrazovanja , koje nama odgovaraju i nikome drugome, podliježu interesima udžbeničke mafije umjesto da zastupaju interes društva koje im daje vlast?
Zašto jednostavno sama ministarstva ne otiskaju svoje programe ili ih podijele učenicima?
Osnova priznavanja diploma u RH nisu udžbenici nego programi po kojima se radi.
Zašto našim veleučenim učiteljima ne izdaju naredbu da program koji predaju moraju imati isprintan za svaki razred ili postavljen na internet tako da roditelji mogu sami printati materijale djeci, po fazama godine, tako da ne vuku u škole onoliki teret?
Kada bi škole u BIH koje rade po hrvatskom školskom programu, kiptale izvrsnošću, i takvim školskim uvjetima da su recimo prestižne, i da daju nesvakidašnje znjanje, tko bi se bunio da od nas sistem traži najskuplje udžbenike s Oxforda?
Ovako, s jedne strane, gledamo blještavilo skupih knjiga, ponor kvalitete školstva, te sve opet po leđima roditelja?
Kome bolan više? Govorimo li o želji za ostankom?
Za početak, prestanite reketariti našu djecu. Uvedite vize UDŽBI. Ne puštajte ih preko granice.
Ili u predizbornoj kampanji, smislite neku bolju izliku od one “ne može se drugačije”.
Poskok.info