Zapadne obavještajne službe su javno upozoravale da je teroristički napad u Afganistanu potpuno izvjestan. Pitanje je samo gdje i kad?
A onda su u pet poslijepodne po lokalnom vremenu dva bombaša (samo)ubojice eksplodirala na ulazu u kabulsku zračnu luku, koja je središnje mjesto za evakuaciju preostalih zapadnih vojnika i civilnog osoblja te njihovih afganistanskih suradnika.
Posljedica: 13 mrtvih američkih vojnika, osamdesetak mrtvih Afganistanaca, uglavnom suradnika američke misije i njihovih obitelji, više od 150 ranjenih. U Washingtonu, u Bijeloj kući čekalo se hoće li pogubljeni predsjednik Joe Biden pronaći put od svojeg ureda do dvorane za konferencije za novinare? I hoće li preuzeti odgovornost za katastrofalno organiziranu evakuaciju?
Joe je pronašao put do novinara, preuzeo je odgovornost. Pokušao je ostaviti i dojam odlučnosti i snage, poručivši organizatorima napada, odnosno nečem što samo sebe trenutačno naziva ISIS-K: “Uhvatit ćemo vas i natjerati vas da platite za ovo.“ Ali odlučnim riječima unatoč, Amerika od 11. rujna 2001. i terorističkih napada na New York nije izgledala tako izgubljeno i tako bespomoćno. Uz jednu razliku: 11. rujna 2001. bespomoćnom su je učinili drugi, svijet je upoznao Osamu bin Ladena i Al Quaidu, a 26. kolovoza 2021. bespomoćnom ju je učinilo njezino najuže vodstvo, na čelu s predsjednikom Bidenom.
Eksplozija bombaša (samo)ubojice u kabulskoj zračnoj luci otvorila je stara pitanja loše organiziranog i kaotičnog povlačenja Amerike i zapadnih saveznika iz Afganistana. Zašto je povlačenje, koje je prema ranijem dogovoru Trumpove administracije s talibanima trebalo biti dovršeno do kraja svibnja ove godine, odgođeno za ljeto, koje je tradicionalno sezona ratovanja u Afganistanu? (Ratnici u natikačama loše podnose zimske uvjete.)
Ako je već odgođeno, zašto nije pomaknuto u jesen i zimu? Zašto je još 5. srpnja američka vojska doslovce preko noći napustila vojnu zrakoplovnu bazu Bagram, kao najsigurnije mjesto za evakuaciju, a evakuacija je usmjerena prema civilnoj zračnoj luci u Kabulu? Zašto je najprije evakuirana glavnina vojnih snaga, a na terenu su ostavljeni civili: kako američki tako i saveznički, ali i Afganistanci koji su bili u njihovoj službi i koji su naprosto isporučeni talibanima? Zašto nisu uništili podatke o njihovom identitetu već su talibanima ostavili popise?
Zašto nisu uništili vlastitu vojnu tehniku, već su je ostavili talibanima? Ukratko, zašto očito nije bilo plana B, za slučaj da talibani ne poštuju dogovor o povlačenju, već ekspresno preuzmu vlast? I zašto Biden i njegov najuži tim nisu slušali upozorenja i preporuke svojih vojnih obavještajaca koji su unaprijed upozoravali na ovakav scenarij?
Sve do terorističkog napada 26. kolovoza, u kojem je poginulo i 13 američkih vojnika, Biden se mogao nadati da će nakon okončanja evakuacije 31. kolovoza ta pitanja biti zaboravljena, gurnuta pod tepih. Nakon što zapadnjaci službeno odu i Afganistan utone u kaos i plemenske ratove, njihove žrtve postaju interna, lokalna stvar. A zapadni vođe na čelu s Joe Bidenom posvetit će se menadžiranju problema migranata i izbjeglica iz Afganistana, jesenjoj bitci protiv xy vala korone, vlastitom BDP-u, jačanju svojih savezništava, Amerika će se vraćati Europi… Međutim, eksplozije u kabulskoj zračnoj luci vratile su Bidena u Afganistan, kao trenutak istine njegova, ali i šireg zapadnog lidershipa.
Ključ američkog vodstva u zapadnom svijetu je u tome da ih se protivnici plaše, a saveznici vjeruju njihovoj riječi i njihovoj snazi, njihovu kapacitetu za operativno djelovanje. Bidena i njegov tim talibani ismijavaju, a saveznici ih se počinju plašiti i ne vjeruju im. Joe Biden, ovih je dana to posve očito, više nema mentalni kapacitet za vođenje države u izazovnim vremenima.
No još je poraznija spoznaja da njegova potpredsjednica Kamala Harris, koja na najdelikatnije izazove obično odgovara glasnim hihotanjem, nikada neće imati kapacitet za vođenje Amerike. A tek im je prva godina mandata. To znači da u sljedeće tri i pol godine, u najvećim globalnim izazovima, kada je potrebno brzo i kompetentno odlučivanje i jednako takvo djelovanje, Zapad ne može računati na odlučno američko vodstvo.
No i od toga ima gore. I u povlačenju iz Afganistana Europa je pokazala koliko je vojno i sigurnosno vezana uz SAD, između ostalog i moleći na summitu G7 Bidena da ih spašava. A uz to, EU prolazi kroz još veću krizu vodstva. Na jesen ostaje bez svoje glavne krizne menadžerice i velemajstorice kompromisa Angele Merkel. Merkel će sigurno nedostajati. Ali i njezino nasljeđe (migrantska kriza) i njezini izbori (Armin Laschet) će opterećivati. Prema njezinu izabranu nasljedniku Laschetu, Joe Biden je karizmatski vođa.
U usporedbi s njegovom glavnom konkurenticom za kancelarsku poziciju, zelenom Annalenom Baerbock, Khamala Harris djeluje kao Bismarck našeg doba. Emmanuel Macron, koji ne zna što bi s Francuskom, postaje vođa EU-a, čije države članice danas umjesto vođa uglavnom imaju političke instant patuljke i patuljčice i nadolazeću najveću (migrantsku) prijetnju na svojim vanjskim granicama. Gdje je tu optimizam? Trenutačno nema optimizma. Ali, kažu da vođe izrastaju u krizama…
Slobodna Dalmacija
wpDiscuz
