Kurdi, jedan od najvećih naroda bez države, predstavljaju povijesni primjer naroda koji se bori za samoodređenje već stoljećima. Unatoč svojoj veličini – populaciji od 30-40 milijuna – raspoređeni su između Turske, Iraka, Sirije i Irana, gdje su često suočeni s političkom marginalizacijom i represijom. Njihova povijesna borba za autonomiju, koja seže sve do raspada Osmanskog Carstva, nikada nije dovela do stvaranja države, a međunarodna zajednica pokazuje nevjerojatnu ravnodušnost prema njihovom statusu iako prema njima imaju i povijesni i nešto recentniji dug. Naime bili su svjetski poznati, slavni, i priznati,u nevjerojatnoj i gotovo filmičnoj borbi protiv ISIL-a. Sjećate se one žene ratnice koja je punila naslovnice svijeta. Svi su joj znali ime. Evo vam test: Kako se ono zvala legendica mala? Neka joj je rahmet duši herojskoj.
Povijesne prepreke kurdskoj državi
Prava prepreka stvaranju kurdske države pojavila se nakon Prvog svjetskog rata, kada je Sèvreski sporazum iz 1920. godine nudio mogućnost autonomnog kurdskog teritorija. Međutim, uspon Mustafe Kemala Atatürka i osnivanje moderne Turske uništili su te nade.
Lausanneški sporazum iz 1923. godine poništio je kurdske težnje za neovisnošću, učvrstivši granice Turske bez priznanja kurdskih prava.
Kao što povijest pokazuje, kurdske težnje bile su ugušene brutalnom silom vođenom političkim interesima velikih sila i država u kojima žive. Zemlje poput Turske, Irana, Iraka i Sirije, suočene sa strateškim i ekonomskim interesima – naročito zbog nafte – nikada nisu imale rezona podržati kurdsku autonomiju. Istovremeno, unutar kurdskih zajednica postoje ideološke podjele, poput onih između PKK-a u Turskoj i Kurdske regionalne vlade (KRG) u Iraku, što je dodatno oslabljivalo zajednički front.
“Terorizam” kao oruđe moćnih
Terorizam je često oruđe koje moćne države koriste za delegitimizaciju pokreta za samoodređenje. U slučaju Kurda, turska vlada dosljedno koristi etiketu “terorista” kako bi opravdala vojne akcije protiv njih. No, iz perspektive kurdskog naroda, ti napadi su dio njihove borbe za preživljavanje, protiv turskog represivnog režima koji im uskraćuje pravo na vlastiti identitet.
Bošnjački Paradox: Podrška Palestincima, tišina o Kurdima
Bošnjačka podrška potlačenim narodima, poput Palestinaca, proizlazi iz osjećaja zajedničke borbe protiv okupacije i nepravednog tretmana. Međutim, ta se podrška rijetko proteže na Kurde, iako se radi o narodu koji dijeli sličnu sudbinu – borbu za samoodređenje i priznavanje osnovnih prava. Na čelu s režimom Recepa Tayyipa Erdoğana, Turska vodi brutalnu vojnu kampanju protiv Kurda, a bošnjačke političke elite ostaju tihe. Ovdje se otvara pitanje: kako Bošnjaci mogu opravdati šutnju kada muslimanski narod poput Kurda prolazi kroz slične patnje kao Palestinci?
Ovo licemjerje posebno je izraženo kada se usporedi bošnjačka osuda izraelskih akcija protiv Palestinaca s njihovom šutnjom prema turskim akcijama protiv Kurda. Ako Bošnjaci biraju Palestince u sukobu između Izraela i Palestine, zašto biraju Tursku u sukobu između Turske i Kurda? Ako slave kada Teheran ostavi raketni potpis nasred Tel Aviva zašt ne slave kada se Kurdi potpišu sred Stambola? Ovo sugerira da su pragmatični interesi i povijesna lojalnost prema Turskoj često jači od univerzalne borbe za pravdu i ljudska prava. Pitam se, da sutra Turska proglasi aneksiju BIH, koji bi bio bošnjački odgovor s obzirom da tvrde kako su veći patrioti od nas koji nemamo sreće biti Bošnjaci, muslimani.
Armenci i Kurdi: Dvostruki Standardi u Bošnjačkoj Političkoj Eliti
Bošnjačka politička elita suočava se i s pitanjem genocida nad Armencima, što dodatno ističe paradoks u njihovoj retorici o narodnom merhametluku, empatiji prema potlačenom i istančanom osjećaju za pravdu. Iako su sami Bošnjaci doživjeli genocid tijekom rata u BiH, Sarajevo nikada nije priznalo genocid nad Armencima. Kada se u Sarajevu, simbolu otpora i stradanja, kao provokacija prikaže turska zastava u noć genocida nad Armencima, to signalizira selektivno pamćenje i dvoličnost.
Što bi se dogodilo da Armenci podrže negiranje srebreničkog genocida, ili da Kurdi, u znak osvete, podrže srpski pogrom nad muslimanima na Balkanu? Takva hipotetska situacija razotkriva nesrazmjer u bošnjačkoj moralnoj dosljednosti.
Bošnjački Paradoks Građanizma: Autoritarnost u pozadini
Paradoks bošnjačkog zagovaranja građanske BiH također je očit u njihovim uzorima. Dok retorika bošnjačkih političara, poput onih iz SDA, otvoreno podržava koncept “građanske države”, njihovi stvarni uzori su daleko od tih ideala.
Turska, s Erdoğanovim autoritarnim nacionalizmom, postaje simbol bošnjačke solidarnosti, dok se zanemaruju njene vojne kampanje protiv Kurda i povijesni zločini nad Armencima.
Bivši reis Mustafa Cerić jednom je uz gromoglasan pljesak tisuća okupljenih izjavio da smo “mi Bošnjaci i Turci”, što otkriva složenu dvoznačnost ovog identiteta. No, kada bošnjački lideri podržavaju Tursku unatoč njenim kršenjima ljudskih prava, postavlja se pitanje: je li cerić fulao redoslijed? Je li možda htio reći “Mi Turci smo i Bošnjaci”. Je li doista ovaj nesvakidašnji i ljupki bošnjački identitet više vezan za povijesnu solidarnost s turskim svijetom, nego za univerzalne vrijednosti pravde ili pak za univerzalne vrijednosti Islama?
Zašto ovo pitam, ako osjećaj za pravdu i osjećaj za potlačenog, osjećaj za međumuslimansku solidarnost prestaje tamo gdje počinje turska bomba kada pada po muslimanskim glavama Kurdistana, bomba danas, ili pak turska sablja jučer, o kojoj mi onda globalnoj muslimanskoj povezanosti govorimo kada govorimo o Bošnjacima?
Ovi paradoksi unutar bošnjačke političke i moralne sfere otkrivaju dublje dileme u pogledu dosljednosti u promoviranju pravde i solidarnosti.
Bošnjački lideri trebali bi preispitati svoje stvarne vrijednosti, jer podrška autoritarnim režimima poput Turske ili Irana narušava vjerodostojnost njihove “vrijedne i važne, te naravno neupitno iskrene” borbe za građansku BiH.
Ako se zaista zalažu za univerzalne vrijednosti pravde i ljudskih prava, tada se ta borba mora dosljedno primijeniti i na Kurde, Armence, i sve potlačene narode svijeta.
Ako osuđuju Genocide trebali , naša slavenska braća Bošnjaci, osuditi i Aliju, kao sponzora i maestra prvog genocida na tlu BIH u bratoubilačkom ratu 90-ih. Kao izdajnika drevnog bošnjaštva koje je prekucao na nešto što bošnjaštvo nikad bilo nije. Nazvati ga javno zločincem. Zatvoriti mu muzej i zabraniti sjećanje na njega u pozitivnoj sferi mozga. To je minimum neke ljubavi prema općem humanizmu.
Građanski uzori potom mladim Bosancima i Hercegovcima sigurno ne bi smjele biti diktature. Sekularne ili vjerske. Niti jedne.
No to je samo moje mišljenje. A Allah dragi, opet, najbolje zna, da se građanska većina, gluho bilo, ne uvrijedi.
Nikola Zirdum l poskok.info
wpDiscuz
