Negdje u istom onom Sarajevu gdje je jednom sudbina Austro-Ugarske bila zapečaćena metkom iz pištolja Gavrila Principa, odvija se nova sudska drama, slična, a opet potpuno drugačija. Miloradu Dodiku ne sudi povijest, nego Sud Bosne i Hercegovine, ne zbog atentata, nego zbog ukaza. Zločin mu je što je potpisao zakon donesen u Narodnoj skupštini Republike Srpske, zakon koji osporava nadležnost visokog predstavnika.
Ako Sarajevo presudi Dodiku, Srbi će reagirati. To se zna. Pitanje je samo kako. Hoće li protestirati, razbijati ili će, onako srpski, otići na slavu i donijeti odluku uz rakiju, u priči staroj koliko i samo postojanje Republike Srpske?
Opcija prva: Blokada svega i svačega
Prvi potez, kao po nekom nepisanom pravilu, bit će blokada institucija. Srpski predstavnici u Sarajevu mogli bi napustiti državne funkcije, zatvoriti vrata ureda i reći: „Mi više ne igramo ovu igru.“ Vijeće ministara, Parlament BiH, Predsjedništvo – sve bi moglo stati, a Sarajevo bi ostalo bez jednog od tri konstitutivna naroda u institucijama. BiH bez Srba u njenim organima, to je scenarij koji vodi samo prema dubljoj krizi.
Opcija druga: Deklaracija o nevaženju presude
Narodna skupština Republike Srpske mogla bi presudu proglasiti nevažećom, donijeti odluku da Sud BiH nema nadležnost nad institucijama RS-a i da se odluke tog suda u Republici Srpskoj ne primjenjuju. „Nećemo mi da nam oni sude, neka sude sebi,“ reći će Dodik ili neki njegov nasljednik s govornice u Banjoj Luci.
Opcija treća: Referendum, pa kako bude
Dodik je referendum o neovisnosti najavljivao toliko puta da su se već i u Beogradu, a i u Moskvi, na te priče navikli kao na jesenju kišu. Ali ovaj put mogao bi otići do kraja. Zamislite to: plakati, slogani, slogane uzimaju iz nekih davnih vremena, biračka mjesta puna, a iza paravana ljudi odlučuju – hoće li Republika Srpska ostati u BiH ili će krenuti svojim putem. A onda? Onda dolazi Europa, dolazi Amerika, i priča se vraća na početak.
Opcija četvrta: Demonstracije, barikade, pa čekanje
Ulice Banje Luke, Trebinja, Bijeljine, Prijedora – pune ljudi koji prosvjeduju. Možda blokiraju autoputeve, mostove, granične prijelaze. Policija ih pusti, jer policija nije protiv njih. Oni su tu zbog RS-a. Neće ih hapsiti. Ako Sarajevo misli da će nekog uhapsiti, neka probaju. Tako to obično ide.
Opcija peta: Savez s Beogradom i Moskvom
Dodik, ili njegov nasljednik ako ga presuda skine s vlasti, odlazi u Beograd, sjeda s Vučićem, malo kasnije leti u Moskvu, sjeda s Putinom. „Vidi šta mi rade,“ reći će Putinovim savjetnicima dok pije čaj od mente iz onih ruskih šalica. A Putin, onako kako samo on zna, odšuti, klimne glavom i kaže: „Ne brini, pratićemo situaciju.“ Što to znači, nitko ne zna, ali Dodik zna da to u narodu zvuči moćno.
Opcija šesta: Poništenje Daytonskog sporazuma
Ako RS odluči da joj je dosta BiH, da su svi sporazumi poništeni onog trenutka kad je Dodik osuđen, može proglasiti Dayton nevažećim. Može se povući iz svih institucija, reći: „Vraćamo se na izvornik, na 1995.“ A to bi značilo novi kaos.
Na kraju: Što će Sarajevo učiniti?
I dok sve ove opcije vise u zraku, postavlja se pitanje – što će Sarajevo učiniti? Hoće li slaviti presudu? Hoće li je proglašavati povijesnom? I hoće li, dok se slave pobjede na sudu, shvatiti da u BiH nema pobjednika, nego samo poraženih?
A Milorad Dodik, bio on iza rešetaka ili ne, zna jednu stvar: Srbi će uvijek igrati na kartu Republike Srpske. Što Sarajevo više gura, to će Banja Luka jače vraćati. Tako to ide na Balkanu. Nikad nije bilo drukčije.
Ivan Urkov l Poskok.info
wpDiscuz
