Šezdeset i prva Minhenska sigurnosna konferencija završila je u atmosferi u kojoj je Europa izgledala kao da sjedi u čekaonici na kemoterapiji, dok joj doktor Trump upravo objašnjava da se kemoterapija više neće pokrivati iz američkog budžeta. Preporučuje prirodne metode, zdrav život, vlastiti imunitet. “Sami se liječite, gospodo.”
Višnja Starešina u svom tekstu “Psihologija rezigniranoga gubitnika Europu u startu dovodi u podređen položaj” to sve promatra iz kuta pretučenog mačeta kojem je netko odnio zdjelicu s hranom i sad očekuje da će se NATO smilovati i donijeti neku vojnu konzervu pod europsku strunu zastavu. No, u toj priči Starešina ne vidi da je Europa odavno izgubila ne samo suverenost, nego i sposobnost da prepozna tko joj je prijatelj, a tko ju je poslao u invalidska kolica globalne sigurnosti.
Najveći problem ovog teksta nije što je u osnovi loše napisan, nego što nije napisan uopće. Starešina piše o Europi kao o nekoj monolitnoj strukturi, ne videći da u toj Europi postoje nacionalne države koje nemaju istu viziju budućnosti. Niti su svi za “europsku vojsku”, niti su svi za “europsku autonomiju”, niti su svi za “europske vrijednosti”, a osobito ne za Bruxelles kao kolektivnog skrbnika koji određuje što je dobro za svaku nacionalnu ekonomiju, za svaki kulturni obrazac i za svaku političku viziju.
Poljska i Mađarska ne igraju istu utakmicu kao Francuska i Njemačka. Trumpov povratak nije jednak za Varšavu i Pariz. London je, ako Višnja nije primijetila, odavno van igre. Brexit se dogodio, a Ujedinjeno Kraljevstvo već mjesecima traži način da kapitalizira Trumpov povratak kroz bilateralne sporazume, dok se Bruxelles bavi klimatskim politikama kao da će u ratu s Rusijom EU tenkove pokretati na solarnu energiju i vjetar.
EUROPA BEZ KOMPASA, VOĐE, PRAVE IDEJE
Starešina Europu vidi kao nekog akademika na morfiju koji sada traži priliku da od Trumpa izvuče još jednu dozu iluzije. No, Amerika je rekla svoje: “Dosta. Vrijeme je da se sami branite.”
U tom smislu, Višnjin tekst zvuči poput nekog briselskog manifesta iz 2015. godine, u kojem Europa još vjeruje da ima neku posebnu težinu u globalnim sigurnosnim odnosima. No realnost je brutalna: bez američkih baza, bez američke podrške i bez britanskog nuklearnog kišobrana, EU postaje skup mikrodržava koje više vjeruju u rodne kvote nego u proturaketne sustave.
Vanceov govor u Minhenu je taj trenutak istine: ili ćete se osvijestiti, ili ćete čekati da vam Putin održi predavanje o geopolitičkom realizmu. A EU nema odgovora.
KINA, TRUMP I LAŽNA MULTIPOLARNOST
Starešina pokušava biti sofisticirana pa barata pojmovima poput “multipolarnosti” i “novog globalnog poretka”, ali propušta vidjeti da je multipolarnost samo dimna zavjesa za bipolarni svijet u kojem Amerika i Kina kroje sudbinu, dok EU sjedi za dječjim stolom.
Putin je tu ne kao realna globalna prijetnja, nego kao alat koji se povremeno iskoristi za discipliniranje Europe. Rusija nije supersila – to je naoružani benzinski servis s nuklearnim glavama. No EU, uvjerena u svoju vlastitu moralnu nadmoć, i dalje ne shvaća da je ostala bez realnih saveznika.
NITKO VAS VIŠE NE DOŽIVLJAVA OZBILJNO
Najgora rečenica u cijelom Višnjinom tekstu je ona u kojoj se žali da Trump “napušta doktrinu prema kojoj je SAD jamac europske sigurnosti”. I tu je ključna pogreška:
Trump ne napušta ništa. Trump samo vraća Europi ono što Europa godinama tvrdi da želi – suverenost.
Višnja ne shvaća da su Bruxelles i Berlin toliko navikli na protektorat da im se ideja samostalne vojske, samostalne diplomacije i samostalne ekonomske strategije čini kao horor film. Oni žele biti zaštićeni, ali bez da plate cijenu zaštite. Oni žele mir, ali bez vojske. Oni žele trgovinske sporazume, ali bez da razljute Kinu.
Stvarnost je drukčija. EU je uljuljkana u fikciju vlastite važnosti, ali u Washingtonu se više nitko ne zamara njihovim žalopojkama.
Ako se Europa ne probudi, dogodit će se ono što se uvijek dogodi slabima: bit će podijeljena između onih koji znaju što hoće. A hoće li to biti Trump, Putin, Xi Jinping ili neka kombinacija koja se još nije iscrtala na kartama, to je pitanje vremena.
U međuvremenu, Višnja Starešina i dalje piše o Europi kao o nekom konceptu iz 2005., u kojem su sve zemlje bile ujedinjene u plemenitim ciljevima i transatlantskom bratstvu. No realnost je da je Europa 2025. prostor nesigurnosti, bez vođe, bez strategije i bez vizije.
Minhenska konferencija je to pokazala. A uvažena Višnja to, čini se, još nije shvatila.
Nikola Zirdum l poskok.info
wpDiscuz
