Na današnji dan, u nekoj paralelnoj stvarnosti, možda bi se slavilo ime Luke Jukića. Možda bi na nekom trgu u Zagrebu, gdje danas stoje brončani konjanici i apstraktne skulpture suvremene nesigurnosti, stajao njegov kip, lice isklesano u odlučnosti, a ruka podignuta negdje u visinu kao simbol pobune protiv imperijalnog tlačenja. Možda bi školarci učili o njemu ne kao fusnoti, ne kao zaboravljenom imenu, već kao pioniru hrvatskog otpora, onome koji je desetljeće prije atentata u Sarajevu stao pred komesara Slavka Cuvaja i povukao obarač.
Ali ne, Luka Jukić je nestao. U arhivima postoji, u rijetkim tekstovima ga se spomene, no u kolektivnoj svijesti Hrvata on nije ništa. Dok su Danilo Ilić, Gavrilo Princip i njihova družina iz Mlade Bosne postali kultni junaci u srpskoj mitologiji, dok se u Beogradu snimaju filmovi i pišu pjesme o njihovoj hrabrosti, u Hrvatskoj je Luka Jukić osuđen na tišinu.
Tko piše povijest?
Hrvati prvi dižu ruku protiv Beča, Srbi ih slijede
Godina je 1912. Austrougarska steže obruč oko svojih balkanskih podanika. Slavko Cuvaj, carski komesar, bezizlazno provodi diktaturu u Hrvatskoj. Reakcija dolazi iz omladinskih krugova – Jukić, student, pobunjenik, mladić koji vjeruje da je dovoljno stati pred zlo i eliminirati ga. Istrčava pred Cuvajev automobil, puca. Promašuje. Umjesto Cuvaja, ubijen je njegov savjetnik. Jukić je uhvaćen, osuđen na smrt, ali mu je kazna preinačena u doživotni zatvor.
Godinu dana kasnije, 1913., na drugom kraju monarhije, mladići iz Mlade Bosne gledaju balkanske ratove i srpske vojne pobjede. Gledaju što se događa u Hrvatskoj i postavljaju si pitanje: ako su Hrvati pokušali ubiti Cuvaja, zašto mi ne bismo pokušali nešto slično? Zašto ne bismo udarili tamo gdje će najviše boljeti – u srce carstva, u Sarajevu?
Tako nastaje ideja o atentatu na nadvojvodu Ferdinanda.
U nekom drugom narativu, hrvatsko-srpska suradnja u borbi protiv Beča mogla je postati temelj zajedničkog oslobođenja. Ali povijest nije išla tim putem.
Zaboravljeni Hrvati, uzdignuti Srbi
Zašto je Danilo Ilić junak, a Luka Jukić fusnota? Zato što su pobjednici pisali povijest. Prvo austrougarska propaganda, zatim Kraljevina Jugoslavija, a onda i socijalistička Jugoslavija – svi su imali interes da se Jukića zaboravi, a da Mlada Bosna postane simbol narodnog otpora.
Hrvati su, kako to često biva, sami sebi isprali povijest. Nema pjesama o Jukiću, nema njegovih portreta na zidovima srednjih škola, nema govora političara koji ga spominju kao uzor. Nije bio dio državnog projekta, nije imao mecene u nacionalnoj mitologiji.
Srbi su, s druge strane, podigli mit o Mladoj Bosni. Danilo Ilić, Gavrilo Princip, Trifko Grabež – to su imena koja se uče napamet. Njihov čin postao je zavjet. U Beogradu ih se slavi, u Sarajevu ih se, ovisno o političkoj klimi, ili veliča ili pokušava sakriti. Ali nikad se ne zaboravljaju.
Zašto je Hrvatima lakše voljeti imperije?
Postoji duboko ukorijenjena kolonijalna svijest u Hrvata. Kroz stoljeća pod Bečom, Budimom, Rimom i Bruxellesom, razvijen je osjećaj da su lojalnost i pokornost sigurniji izbor od pobune. Hrvati su kroz povijest više vjerovali stranim gospodarima nego vlastitim junacima. Dok su Srbi stvarali narative o otporu, dok su njegovali ideju da su vječni buntovnici, Hrvati su se utapali u narativima da su lojalni, civilizirani i poslušni.
Ali tko piše tu povijest?
Austrijski rukopis u hrvatsko-srpskim odnosima
Povijest odnosa Hrvata i Srba nije crno-bijela. Dugo su surađivali – od otpora Osmanlijama, preko borbe protiv Austro-Ugarske, pa sve do savezništva u stvaranju Kraljevine SHS. Čak i nakon atentata u Beogradu na Stjepana Radića, 1939. godine stvorena je Banovina Hrvatska, dogovor između srpske i hrvatske politike.
I onda, dolazi 1941.
Beč dobiva novu priliku da upravlja Balkanom preko Hitlera i Trećeg Reicha. Pogledajmo stvari realno – Pavelić ne bi mogao donositi rasne zakone bez dopuštenja Berlina i Beča. Nije njemu Hitler rekao: “Radi što hoćeš.” Ne, Hitler je u Paveliću našao poslušnog izvršitelja starog bečkog plana. Plan nije bio nacistički – on je bio austrijski. Beč je koristio Hitlera kako bi završio ono što nije uspio u Prvom svjetskom ratu – eliminaciju Srba kao političkog faktora na Balkanu.
I tako, dva naroda, koja su stoljećima zajedno pružala otpor imperijalnim silama, postala su zakleti neprijatelji.
A danas?
Danas je u Hrvatskoj nacionalizam prihvatljiv samo ako dolazi iz Bruxellesa. Kada Thompson napiše pjesmu o Zrinskom i Frankopanu, mnogi će reći: “A što on sad hoće? Koga to zanima?” No možda je upravo on shvatio ono što većina još nije – da se hrvatska povijest sastoji od niza velikih izdaja i zaborava. Da se naši junaci brišu, da se naša sjećanja oblikuju prema interesima stranih sila.
I da je krajnje vrijeme da se upitamo: zašto je Luka Jukić ništa, a Danilo Ilić sve?
Tko je napisao tu priču? I jesmo li mi spremni ispraviti je?
NZirdum l poskok.info
wpDiscuz
