Published On: Sub, tra 10th, 2021

VALENTIN IZ DRUGE GALAKSIJE: Prokletstvo Aneksa “Povratak” i kako se danas Inzko dobro zajebava s njim…


Aneks  je čest usklik u bosanskim sevdalinkama. Ima ih skoro kao sevdalinki.

Aneksi su dijelovi daytonskog nesporazuma koji se u pravno zove “Sporazum”. No u stvarnosti SDA čini sve da Dayton ostane Nesporazum.

Riječ “sporazum” aludira na to da su se neke strane u nekom ugovoru sporazumjele. Riječ sporazum miriše na mir, budućnost, progres, suživot.

Riječ Dayton niti malo ne miriše. Naročito ne na mir, budućnost, progres, suživot.

Dayton je u BIH nešto kao stari Alfa Romeo. Smatramo ga lošim proizvodom koji te svako malo ostavi na cesti.

Što niti malo ne ide u prilog Amerikancima. Jer su poznati po dobrim automobilima. Dayton je njihov  najlošiji izvozni proizvod. Koji i ne bi bio toliko loš, da Ameri, čim su ga stavili na cestu, istome nisu isčupali prednji ovjes, volan i kočnice. Što baš i nije neka reklama američkoj izvoznoj politici. Tko je vidio da ti proizvođač, umjesto garancije koju jamči, ubija dio po dio stroja koji ti je proda?

Aneks 7 je dio Daytonskog Nesporazuma. Taj aneks govori o povratku.

“Obvezuju se sve strane da će raditi na povratku”.

Aneks 7 predviđao je da se odmah nakon rata, ljude vrati na prijeratna ognjišta. Pa su se donosili zakoni u tom smjeru. Prvo su oni koji su ćerali druge donosili zakone o korištenju napuštenih stanova istih tih drugih. Potom su se donosili podzakonski akti za otimačinu tih stanova. I njihovu trajnu legalizaciju na novog vlasnika. Koji je doseljen iz kraja koji se uspješno granatirao.

Ako su tuđi stanovi bili jako dobri, njih je popunjavala nova sarajevska elita. Mnogi saraj političar danas živi u lijepom četverosobnom stanu nekadašnjeg Srbina ili Hrvata funkcionera.

1998 negdje, donesen je Zakon o prestanku zakona o povratku napuštenih stanova.

Tako su ljudi koji su imali stanarsko pravo, imali pravo useliti nazad u svoj stan i vratiti se na svoje ognjište.Ljudi sa stanarskim pravom, nakon što bi povratili stan, potom su, ako su imali sreću da ih sarajevski funkcioner sa jako dobrim sudskim vezama ne provlači po sudu i traži odštetu za “uložena sredstva” prodavali taj isti stan, i bježali sa svojeg prijeratnog ognjišta. Ognjišta u kojem si prezren, i u kojem nemaš posla. Etnički su se samoočistili. I nemojte nam govoriti da politika s tim nema nikakve veze.

Pri tome su službena Banja Luka i Sarajevo činili sve da ta razmjena “po Aneksu 7” što više olakša. I da promet nekretninama cvjeta.

Nama naši ljudi i vaši stanovi, vama vaši ljudi i naši stanovi.

Iako je prodaja stana formalno bila moguća tek nakon 5 godina poslije uknjižbe masovno su se razmjenjivali. Sve to događa se pod  budnim okom OHR-a. Koji time i sam postaje postratni etnički čistač, iako je trebao biti jedan od garanata povratka.

OHR laže da nije znao za to.  No kako je politici Velike Nacije to odgovaralo namignuli su OHR-u da šuti. I OHR je šutio.

Neki od najvećih šaptača visokim predstavnicima i danas žive u takvim uzurpiranim stanovima. Zna Inzko koji su to stanovi. Često jede u njima. Često i zaspe u njima. Često se tamo probudi a da pojma nema kad je došao. Lijepe su to večeri pune opijata i zgodnih mladih Bosanki.

OHR kao postratni etnički čistač

BIH se dakle nakon rata potpuno homogenizira na tri etnička entiteta.

Hrvatski prostori, prostori sarajevsko-medijski gledano najogavnijeg fašizma, tu nisu mogli dodati vode Sarajevu i Banja Luci.

Prostor HVO-a generalno je prostor s najmanjim postotkom protjeranih. I s najmanjim apsolutnim brojem protjeranih. Kao i s najmanjim stambenim fondom.

To je ujedno   prostor s najvećim postotkom povratka.  Hrvati  se mogu  pohvaliti povratkom u Drvaro, Mostar, Stolac, Jajce, Bihać, Odžak, Novi Travnik. HVO se može pohvaliti da je oslobodio dva grada u kojima su Bošnjaci danas većina – Bihać i Jajce.

Sarajevo se ne može pohvaliti ničim. Čak niti Jovanom Divjakom. Koji ih se odrekao.

Hrvati su “krivo” shvatili Aneks 7.  Trebali su pitati Sarajevo kako se to radi.

88,29% Bošnjaka danas živi u jednom entitetu, kao i  91,39% Hrvata.  92,14% Srba također živi u jednom entitetu.

To je taj učinak Inzkovih prethodnika kao i Inzka. I on nije od jučer.

OHR priču o Aneksu 7 povlači samo kad mu za to mig da službeno Sarajevo.OHR je nešto kao Jocker Zovi modernog bismilah antifašizma.

Tako se  OHR po želji Sarajeva latio teze kako je popis 1991-e godine mjerodavan za dom naroda. Što je jako simpatičan priča. I jako bizarna.

Bar do sada je OHR morao shvatiti da nismo toliko glupi. I da ne kužimo da iza njih stoji arapski kapital.

OHR nam se eto predstavlja kao netko tko  “se brine” o raseljenima, dok pod tom humanističkom egidom zapravo želi da tim raseljenima njihov progonitelj bira predstavnike.

Što znači 2021-e inzistirati da se u obzir uzme popis iz 1991-e? To znači  davati pravo Ališpagi ili Naseru Oriću koji danas žive u Sarajevu, da protjeranim Srbima i Hrvatima biraju predstavnike! Upravo to. To znači da se Inzko izjednačio u silovanju žrtve, do razine da želi omogućiti onima koji su pobrisali Grabovicu s lica zemlje da u Sarajevu danas Hrvatima, pa tako i rodbini Grabovičana biraju predstavnike u Dom naroda.

OHR želi reći da je nakon progona nekog čovjeka za njim ipak nešto  ostalo – njegovo glasačko pravo. Koje je on prepustio svojim progoniteljima.

E pa nije. Otišlo je skupa s njim. Pa OHR baš i nema pravo otimati mu ga. Kao da mu je malo oteto.

Kada bi OHR nametnuo pravilo da u gradskim skupštinama  mora biti onoliko predstavnika pojedne nacije koliko je bilo prije rata, s tim da predstavnike te nacije bira isključivo izbjeglička populacija! onda bi njihovo načelno zalaganje za Aneks 7 bilo vrijedno poštovanja.

No OHR se ne bavi tim sitnim razinama. On želi da cijele narode koji nedostaju u pojedinim sredinama bira populacija koja ih je protjerala. To smatraju humanim. Njima je pripadnička demokracija pri kojoj Progonitelj bira Progonjenome predstavnike – građanski ideal. Mašala.

Zalagati se, primjerice, da predstavnike Srba u Dom naroda FBIH bira Sarajevo, u mjeri od 150.000 Srba koliko ih je nekad živjelo u Sarajevu nije ništa nego zajebancija.

Kolika je razina OHR bestijalnosti prema Srbima i Hrvatima, prema nama , na našoj zemlji, najbolje pokazuje popis stanovništva 2013:

Na ovoj karti vidimo što se dogodilo u FBIH. Nacionalna koncetracija po pojedinim kantonima išla je u smjeru daljnje etničke homogenizacije.

Pad Srba vidljiv je u svim kantona. Drastičan je. Nevjerojatno drastičan.

Na ovim kartama ispod vidimo koliko je Aneks 7 pogažen. I koliko je RS otpisana za Bošnjake i Hrvate, te FBIH za Srbe. Srbi su u FBIH pali na 5.2% u odnosu na ukupnu populaciju Srba. U RS ih živi 92%. Hrvati su u RS pali na 5.4 %, 91 posto ih živi u FBIH. Bošnjaka danas živi  9 %  u RS dok  88% njih živi u FBIH. FBIH je iz hrvatske pozicije više hrvatski entitet nego bošnjački. Naime manji dio hrvatskog naroda nastanjuje RS dok je kod Bošnjaka taj postotak gotovo 10%.

 

(ispričavamo se što je naš tehničar koristio termin Muslimani u izradi ovih tablica, nije provokacija nego previd)

 

Koliko drastično idu etnička čišćenja nakon rata u FBIH najbolje pokazuje ova tablica:

Etničko čišćenje  Srba u većini kantona FBIH vrti se oko nevjerojatnih 90%.

Najmanji postotak etničkog čišćenja Srba je u “ustaškoj” ZHŽ i “ustaškoj” livanjskoj županiji koje tradicionalno mrze “četniks”.

Radi se i o kumulativno smiješnim brojevima u odnosu na antifašističke kantone.

Kako je to moguće? I zašto nas grupa nezavisnih medija nikada nije izvjestila o tome da smo tako slabe ustaše i da partizanima u antifa kantonima vode dodati ne možemo po pitanju progona Srba?

Pad Hrvata u pojedinim kantonima FBIH također prati antifa logiku.

Tamo gdje je u ratu bila ABIH pad Hrvata je drastično veći nego tamo gdje je bio HVO. U Tuzlanskom, Zeničkom, Sarajevskom, Zeničkom kantonu Hrvati su “se samoprotjerali” za 50% u odnosu na prijeratni broj. Porasli su samo u kantonima gdje je bio HVO i to u samo nekima.

Što se sukobljava s tezom tužitelja Scotta da su Hrvati sami sebe tjerali. Izgleda da nisu.

U SrednjoBosnaskom i Posavskom je njihov pad 25%.

Kad se gleda pad i porast Bošnjaka po pojedinim kantonima FBIH postaje sve jasno. Nigdje nema tolikog pada, koliko su pali Srbi i Hrvati. No ima porasta. U Kantonu Sarajevu za gotovo 100.000. Porasli su čak i u Posavskom kantonu koji je rat završio pod kontrolom HVO-a. Ne postoji niti jedno mjesto, kamo li kanton, koji je rat završio u rukama ABIH a da je u njemu broj Hrvata ili Srba nakon rata porastao.

O kakvom onda povratku govorimo? I tko provodi zapravo politiku Lebensrauma? Jesu li to baš samo Srbi u Srpskoj?

Fascinatno je kako su Bošnjaci u 20 godina medijski i politički uspjeli da nametnu svoje stradanje, prikazivajući ga kao jedino. Kao da nitko drugi u ovoj zemlji nije progonjen i ubijan.

Šerif Patković se može ljutiti, al barem on zna da Bošnjaci u BIH nisu jedini proganjani i ubijani. I da na većinskim bošnjačkim  prostorima danas nedostaje 470.000 Srba i Hrvata.

Patkovići, Sakibi i Alispahići su  zadatak odradili “časno”. Uz malu pomoć svetih ratnika, koji su po obavljenom poslu otišli rušiti neke bauštele u NYZ. Uspješno kažu. I time se ponose.

Broj Bošnjaka u Federaciji na tlu ABiH se povećao za 123 000 između dva popisa. Broj Srba i Hrvata na teritoriju ABIH se smanjio za 470.000.

Radi se o promjeni od koje zastaje dah. I nameće se pitanje: S kojim pravom oni nama više moraliziraju i kome se mi više moramo pravdati?

Radi se o prostoru koji je hiperislamiziran, hiperhomogeniziran i hiperautoviktimiziran. Upravo s tog prostora dolazi najviše optužbi na druge i treće. I najviše teza o općoj nevinosti, pravednoj borbi, čudu otpora, čudu progona komšija.

Inzistirati da se danas primjenjuje popis iz 1991g. na tim prostorima znači inzistirati da 123.000 više Bošnjaka i 470.000 manje Srba i Hrvata uđu u realnost Doma naroda, da srpski i hrvatski klub biraju Bošnjaci s tih prostora, kao da se ništa nije dogodilo.

Pravit ćemo se eto, u cilju multietničnosti  da u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću, broj Srba nije smanjen za 90% a broj Hrvata za 50%.

Iako zakon izričito propisuje da se Dom naroda ima popunjavati po zadnjem popisu i da se ne odnosi na zakonodavne razine vlasti Inzko kao lutka o koncu najvećeg nacionalizma ponavlja sarajevske želje.

Baš onako kako to traže vodeće nacionalističke partije u zemlji. I onda se čudi zašto ga konačno EU smjenjuje. I njima je postalo jasno da je Inzko arapski plaćenik.

Medijski rat – rat koji traje

Ovo je karta nedostajanja drugih i trećih na teritorijima HVO, ABIH, VRS. I ona najbolje govori kako je medijska prezentacija BIH realnosti lažna i propagandna. Obrnuto proporcionalna istini.

Hrvatski političari, slijepim izlovom funkcija i fotelja, zanemarivanjem činjenice da BIH još uvijek jest konfliktno društvo, te predajom  medija u ruke bošnjačkom nacionalizmu, neulaganjem u vlastite medije, lobije, institute i istinu  dozvolili su da se laž o genocidnosti HVO-a kroz sve ove godine ponavljanja konačno učahuri kao neporeciva BH istina.

Na kraju je tom istom HVO-u presuđeno kao najradikalnijoj vojsci u odnosu na brojnost naroda. Dok je za Grabovicu npr ili vitešku djecu kazano kako zločinca naprosto nema. Eto jebi ga dogodilo se.

Haag je počesto djelovao kao sud koji osluškuje medije i propagandu  s terena.

Kao da se bojao povrijediti san bismilah antifašizma. Onog istog koji tvrdi da se samo branio. Kao da su se prepali da bi presudom Alijinim Jordancima jordanske bombe počele pucati po Nizozemskoj.

Istina je, međutim,  posve suprotna od haaških presuda.

U odnosu na veličinu teritorija koji je “branila” teritorij Armije BIH teritorij je najvećeg etničkog čišćenja moderne Europe.

Politke  i statistike nakon rata opet idu u prilog Hrvatima

Premda taj  hrvatski humanizam i poštivanje Aneksa Povratka OHR kažnjava statistike Hrvatima idu u prilog. Zašto OHR ne zauzme stav da će štititi najviše one politike koje najviše poštuju Aneks Povratka? Zašto te i takve politike najviše uporno kažnjavaju? Amandmanima, Platformama, kaznenim progonima, uskratom političkih prava pojedincima i narodima?

Jedini odgovor je sljedeći: OHR nije garant mira nego crtač novih geopolitika. Petropolitika s istoka.

Iako su širom BIH postojali otpori povratku, hrvatska politika je , naime, jedina ispoštovala Aneks 7. Aneks 7 u ostalim dijelovima BIH naprosto je dobar vic.

Pogledajmo samo 4 najveća grada u BIH i kretanje stanovništva u njima:

Koji narod je najmanje pozelenio? Onaj narod koji ima najveći broj kazni po glavni stanovnika i presuda u odnosu na brojnost vojske. Hrvatski narod.

Ovo se dakle dogodilo u FBIH. Statistika je neumoljiva.

Inzistirati da se Domovi naroda popunjavaju kao da se ovo nije dogodilo, znači jasno protežirati nacionalizam koji želi da cijela FBIH bude njegova.

To znači biti Inzko.

A mi nemamo mjesečno 25.000 eura da budemo Inzko.

Mi moramo misliti i boriti se u realnom prostoru. Hologram u kojem živi Inzko donosi mu lijepe pare. Zašto bi se on onda vratio u realnost? Valentin iz druge galaksije.

 

Poskok.info