Published On: Sat, Feb 9th, 2013

Ostati normalan i o-sebi-pri-sebi ili spasiti glavu od Senada Avdića

Ima novinara koji smatraju da sve znaju i to čak i ne kriju. Ima novinara koji smatraju da sve o svima znaju i ni to ne kriju. Ima novinara koji smatraju da medijski prostor služi isključivo obezglavljivanju njihovih neistomišljenika i tako ga koriste. Ima novinara koji imaju privatnu novinu, a u novini pišu baš kao da popunjavaju svoj osnovnoškolski tjedni dnevnik. I neka ih, jer da ih nema i da ne se ne ponašaju baš tako kako bi čovjek mogao razlikovati profesionalno od neprofesionalnog, palanačko od nepalanačkog, bahato od nebahatog i još ko zna šta drugo.

Ima tako jedan novinar. Zove se Senad Avdić. Ima on svoju privatnu novinu. Ono, sasvim privatnu i sasvim neovisnu. Voli za sebe reći da je neovisan i neustrašiv novinar. Godinama svojim čitateljima demonstrira svoju neustrašivost, nepristranost i odlučnost da nikoga ne poštedi svih svojih razmišljanja, analiza, uvida i maštarija. E tako još od 2008. godine novinar Avdić svako malo ne propusti priliku da čisto seksistički, pa pomalo i liječnički, zatim sa stručnog aspekta i konačno sa moralnog napiše koju preciznu crticu o Sanji Vlaisavljević.
 
__________piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Htjedoh sada na trenutak da se decertificiram i okanem kulture dijaloga kako bih što jasnije napisala i ja par crtica o Avdićevom nesebičnom doprinosu kulturi dijaloga, ali velim sebi: „Nećeš Sanja, nećeš“. Neka malo i dosadnih argumenata u našim medijima. Kada bismo svi pisali jasno i narodski, onda ne bismo mogli razlikovati dosadne od nedosadnih tekstova. Nego, ovih dana je Sarajevo bilo na nogama zbog „besramnog javnog ponašanja i vokabulara“ političara Zaima Backovića i njegovog sina Fuada Backovića, pjevača internacionalne reputacije. Tim povodom napisala sam tekst koji je izazvao gnušanje i prezir kod izvjesnog broja certificiranih moralizatora, novinara i svih onih koji služe interesima slobode izražavanja bez granica, ali dok ta sloboda vrijedi isključivo za njih. E nije ni Senad Avdić ostao imun na moje pisanje. Baš i neka nije. Kad ugledah kako ugledni novinar svoju rubriku „Svaka mi je zlatna“ počinje sa mojom fotografijom i tekstom meni posvećenim baš mi je bilo drago. Pomislih kako i mi osrednji, nikakvi, blago degenerirani, priglupi, nedovoljno obrazovani možemo zainteresirati velike i moćne, obrazovane i inteligentne osobe. Još ako im je svaka zlatna, pa valjda će i mene neko primijetiti.
I nije mi bilo važno ni šta piše o meni. Neka piše šta god hoće. Ne može to biti nikakav osrednji, osnovnoškolski, dosadan tekstić. To mora biti neka novinarska bomba. I bogme bi!
Veli tako Senad Avdić, hrabro i odvažno, poput svakog velikog novinara kako ohrabrujem „učenika degeneracije“. Pomislim, mora da je tako. Čim novinar piše! Degenerik Fuad, degenirk ja. Pa onda i ne čudi što ga branim od beskrupuloznih sarajevskih napada na njegovu ličnost, ličnost njegovog oca i njegove obitelji. Degenrik prepoznaje i osjeća degenerika. Ali sjetim se odmah da sam ja „certificirana promicateljica kulture dijaloga“ i da se to kod nas zove „argument protiv čovjeka“. Ne, ne mogu nikako prihvatiti, pa makar to bila i neupitna istina, da je moj učenik degenerik. Makar to napisao i neko ko je certificiran za određivanje degeneriteta kod osoba. Ne, to uz kulturu dijaloga i odgovornost za javnu riječ ne ide, makar ja bila i najdosadnija osoba na svijetu.
Čitam dalje tekst novinara Senada Avdića i počnem plakati. Onako baš iz duše. Nije valjda da on ne vidi koliko se trudim da više ne budem osrednjoškolska kolumnistica. Gdje će mi to pred svijetom reći. Još od 2008. kada mi je prvi put javno ukazao na moju osrednjost, nastojim biti bolja i bolja i nikako da dostignem njegov istančani sluh za lijepu riječ. I onda pomislim, možda ja to nikada i neću uspjeti. Ne mogu kultura dijaloga i debata ići uz jasno i razgovijetno novinarsko pisanje. Možda su za sve krivi ti moji prokleti certifikati za kulturu dijaloga. Koliko su oni samo jada nanijeli ovom našem medijskom prostoru. Taman ljudi navikli da pišu šta hoće, kako hoće i da vrijeđaju koliko hoće i onda došla ja da kvarim sustav. Ljudi naučili kako se ispravno iznosi „argumentovana argumentacija“, što bi rekao novinar Senad Avdić, ma šta to značilo, a ja se pokušala založiti za javno komuniciranje koje počiva na argumentima. Ne može. To dvoje nikako ne ide. I ne samo da ne ide, ima tu još nešto što ne smije ostati ovim povodom prešućeno. Ne može neka tamo degenerična profesoričica javno dijeliti lekcije po medijima. Zna se ko to radi i ko to može. Nego sada ću nastojati da više ne budem osrednjoškolska nego predškolska kolumnistica, pa šta bude. Možda onda Senad Avdić ne bude počinjao nego završavao svoje tekstove mojim glupostima.
Piše dalje novinar i da sam „stradalnica u ratu“. E tada sam naglo prestala plakati. Znam ja da kada Avdić piše o ratu i nečijem stradanju to mora biti protkano poštovanjem. Evo ga Sanja, vidiš, Avdić poštuje, i to javno, tvoje ratno iskustvo. Ne bi Avdić nikada ismijavao ratna iskustva. Pročitam još jednom šta je napisao i sjetim se koliko sam samo dirljivih priča koje Avdić potpisuje pročitala u njegovoj novini o stradanju Srba i Hrvata u Sarajevu. Principijelan je on i ne bi nikada lešinario po tuđim ranama. To ne rade veliki, hrabri i odvažni. Dodaje još i da sam „gubitnica u miru“. E moram se složiti sa našim autoritetom. Kako nisam gubitnica. Mogla sam eto i ja imati svoju novinu od para koje mi je dao predsjednik. Mogla sam i ja imati svoje novinare koji prepadaju građane. Mogla sam i ja držati na nišanu sve one koji mi se ne sviđaju. Mogla sam i ja obezglavljivati sve svoje neistomišljenike u svojoj novini. Mogla sam i ja dobivati donacije od raznih korporacija za održavanje svoje neovisne novine. Mogla sam i ja objavljivati sve svoje fotografije s kim god se uslikam u svojoj novini. Mogla sam i ja javno vrijeđati svoje prijatelje i iznositi njihov prljav veš u svojoj novini. A eto ništa, ama baš ništa od toga nemam. Tješim se samo da me se Senad Avdić sjeti s vremena na vrijeme i napiše koju o meni i molim se da nikada ne prestane s tim.
Nego, iako ne razumijem humor, valjda to nije svojstveno osrednjima, nasmijao me Avdić što je Fuada nazvao „DEEN LADEN“. A možda to i nije smiješno? Možda to ima neku dublju poruku koju ne mogu da shvatim? Možda je Fuad ipak „modno glazbeni“ terorista, a ja to nisam shvatila. Evo, možda su sada konačno svi vidjeli da jadnome Fuadu i ostalima nije bilo moguće ostati „osebi-prisebi“ sa mnom ovakvom. Ja se ne znam ni nasmijati, a da se odmah nešto ne zapitam i ne zabrinem. A možda nisam ni normalna. Dobro je to dijagnosticirao naš veliki, ugledni novinar Senad Avdić. Hvala Senade, svaka Vam je zlatna!