U arhitektonskom pogledu atelje Ivana Meštrovića zamišljen je na obje adrese, i podijeljen je tek nakon njegove rastave braka. U vrlo kratkom roku izašle su dvije knjige o Ivanu Meštroviću. Jedna je stručna, nedavno promovirana, knjiga Danice Plazibat, višegodišnje kustosice zagrebačkog Ateljea Meštrović. Druga se bazira na intimnim sjećanjima i pismima, napisala ju jeNorka Machiedo-Mladinić, kći pokćerke splitskog gradonačelnika Ive Tartaglie, inače velikog prijatelja i kuma Ivana Meštrovića, a promovirat će se u srijedu, 25. studenoga.
Dvije kuće, inače, dijele i dvorište, pa kustosica Plazibat piše kako iz vrta postoji pogled na susjednu kuću u kojoj je stanovala Ruža Meštrović, tumačeći dalje: “Neizbježne su primisli i doživljaj nevidljive prisutnosti, kao i slutnja o životu iza zida, s pogledom s prozora na ‘svog’ umjetnika pri radu i igri njegove djece koju je imao s drugom ženom.” Rastali su se zato što Ruža nije mogla imati djecu koju je on žarko želio. Podsjetimo i kako je Ruža Meštrović i sama bila talentirana umjetnica. Uostalom, kako tumači autorica knjige, nakon što se par upoznao u Beču, vrlo obrazovana Ruža, koja je za razliku od njega već tada govorila par svjetskih jezika, bila mu je “dragocjena pratilja” te “uvelike zaslužna za njegov munjevit uspjeh i uspon na društvenoj ljestvici”. Umjetnik je tako uvijek prema njoj osjećao i dug. Nadalje, Danica Plazibat piše kako je “složenost svojih osjećaja i nelagodu života u svojevrsnom intimnom trokutu umjetnik izrazio i u umjetničkim djelima” – “Žena pored mora” i “Čekanja” su prikazi Ruže, Olga je ovjekovječena u djelima “Bogorodica s djecom” i “Olga doji Tvrtka”, a “Žena u grču” i “Studija za Jobova sina” upućuju na umjetnikova intimna previranja.
Atelje ovog umjetnika bilo je omiljeno mjesto okupljanja, dolaze mu domaći i strani umjetnici, intelektualci, političari. U prvim nacrtima za atelje sudjelovali su poznati arhitekti, među kojima i Harald Bilić i Viktor Kovačić, međutim, kolika je bila ulogaVik Kovačića u oblikovanju nije do kraja razriješeno. Kipar je mnogo radio u tom ateljeu, njegov sin Mate sjeća se i danas kako je njegov otac “bio discipliniran i radišan” te kako je “svaki dan, nakon što bi nakon jutarnjeg buđenja popio kavu i popušio cigaretu, otišao u atelje gdje bi bez stanke radio do jedan popodne. Srdio bi se ako bi ga netko prekinuo”.
Danica Plazibat ne bježi od biografskih detalja u ovoj knjizi koja, uz umjetnine, obiluje i vrlo zanimljivim fotografijama iz umjetnikova života. Piše o njegovom djetinjstvu u selu Otavice, bez mogućnosti formalnog školovanja, u skromnoj patrijahalnoj obitelji sa šestero djece, o kiparevu uzoru, ocu Mati, seoskom zidaru i klesaru, o dječačkim pjesmama u kojima također vidi naznake talenta, o tome kako je sa šesnaest godina izložio svoje prve skulpture u lokalnoj gostionici pa je Narodni list objavio tekst o darovitom dječaku, što je prvi tiskani tekst o ovom umjetniku, o tome kako ga odbijaju u Obrtnoj školi, s obrazloženjem da je prestar i da nema propisanu završenu osnovnu školu… Sve to prate i rijetko viđene fotografije iz života obitelji Meštrović: vrlo skromna, kamena kuća u kojoj je umjetnik proveo djetinjstvo, umjetnikova majka s bijelim rupcem na glavi (zavezanim kao na skulpturi Povijest Hrvata), kako pozira ispred te kamene kuće sa umjetnikovim sestrama…Vrlo su bitni za njegov daljni razvoj, može se iščitati, i mecene. Kraljevska obitelj Karađorđević s kojom je bio blizak, vlasnik dalmatinskih ugljenokopa i mecena Aleksandar Koning, te još jedan bečki industrijalac Karl Wittgenstein.
Preko rada na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, osnivanja akademije, sudjelovanja na najvažnijim izložbama, rođenja njegove djece, boravka u ustaškom zatvoru, odlaska u Ameriku… knjiga se čita kao vrlo zanimljivo štivo.
wpDiscuz