Uvijek na pijaci kupujem kod iste žene. Ponuda je kod svih manje-više jednaka, kao i cijene, pa sam se za njen štand odlučila zbog vedrine, blagosti i pristojnosti. Ponekad razmijenimo i poneku rečenicu van osvrta na vremenske prilike, koje su uglavnom nepovoljne za one koje rade na pijaci, bilo da je zvizdan ili ciča zima.

Ona se najčešće ne žali. Uvijek me srdačno dočeka, kao da sam joj došla na kafu. Tokom nekih olovnih dana požalile smo se obje na loš san, pa smo se tješile da je do vremena. Tada mi je rekla da je ostala bez cijele porodice u ratu i da nervi vjerovatno teže podnose klimatske turbulencije. Rekla je to u pauzi između smještanja dvije mandarine u vrećicu, jednakim tonom kojim govori i o meteorologiji.

Nedavno sam otišla uraditi intervju sa ženom koja se bavi poslovima održavanja higijene, želeći za jednu osmomartovsku emisiju zabilježiti iskustva medijski nevidljivih žena. Na nju su me uputili njeni zadovoljni poslodavci.

Dočekala me je u porodičnoj kući u društvu supruga.

Živi u okolini Sarajeva. Pošto mi se dopalo mjesto, pitala sam jesu li oduvijek tu. Odgovor na najjednostavnije pitanje prilikom susreta zbog vrlo jednostavnog povoda, otvorio je tunel do traume.

Nisu tu rođeni. Živjeli su tamo gdje sam i ja nekada živjela. Zamijenili smo adrese, mi koji se ni po čemu ne razlikujemo, odlazeći tamo gdje nam je živjela formalno nacionalna većina.

Na njihovom predratnom prostoru realizovano je „humano preseljenje“. Muž je na početku rata bio u logoru. Logor se nalazi u mjestu mog nekadašnjeg prebivališta. Sa četvero premale djece moja sagovornica uspjela je izbaviti muža. Zahvaljujući komšiji. Zahvaljujući činjenici da i u nevremenima i među neljudima postoje ljudi.

Znajući da je jedan drugi komšija, moj, sa nekadašnje adrese, optužen za ratne zločine, pitala sam sagovornicnog supruga o odgovornosti komšije za taj logor i za druge zločine. Rekao je da nije odgovoran. Da mu je bio svjedok odbrane. Priča o težini poslova održavanja higijene pretvorila se u istragu.

Osim što je taj dan bio svakako dobar, što sam nakon više od dvadeset godina popila ručno samljevenu kafu koja je prethodno u kućnim uslovima ispržena i što sam se osjećala kao da sam došla kod najrođenijih, spoznaja da komšija nije ratni zločinac čini barem jedan dan sretnijim.

Zahvaljujući filmu naslova u kojem se takođe spominje sreća, saznala sam da je Elma Tataragić, koscenaristica filma „Najsretniji čovjek na svijetu“ rediteljice Teone Strugar Mitevske, preživjela ratno ranjavanje i kasnije upoznala čovjeka koji ju je pokušao ubiti.

Elmu poznajem godinama kroz njene uspješne profesorske, scenarističke i selektorske angažmane. Srećem je i kao mamu na dječijim pozorišnim predstavama i u parkićima. Vidim je i kao zadovoljnu ženu u zagrljaju svog supruga, kao par koji potvrđuje mogućnost višedecenijske emotivne stabilnosti. Do juče sam bila uvjerena da je Elma sigurno ako ne jedna od najsretnijih osoba na svijetu, onda barem u Bosni i Hercegovini među sretnijim. Ne smijem ni razmišljati kakve su one priče koje nikada neće biti ispričane, koje nikada nećemo saznati.

Jedna od najradikalnijih kojoj sam svjedočila, smjestila se na obalu Antalije. Tamo je ispričana, a dogodila se na istoku Bosne. Na jednoj novinarskoj ekskurziji, nas nekoliko spojenih po istim socijalnim sklonostima, u razgovoru punom smijeha, bili smo odlučni u namjeri da sačekamo smjenu noći u jutro. Uvijek sam tvrdila da se tako najbolje ulaže u uspomene. U nekom trenutku, usput i bez namjere da se čuje nešto kako ne treba, vjerovatno uz spominjanje rata kao vremenske odrednice a ne životnog iskustva, kolega je rekao da je kao dijete sa porodicom bio u logoru.

Nakon logora ostao je sam sa sestrom. Ostatak porodice je pobijen. Nismo se znali prije tog susreta. Tokom svakog narednog nisam osjetila ni trun njegove mržnje, želje za osvetom ili manjak oprosta. Uprkos tome, dugo sam postavljala pitanje kako ćemo mi dalje, i tog jutra i kasnije. Mi smo za početak otišli na jutarnje kupanje želeći vjerovati u ono što su naši stari govorili kako morska voda „sve izvlači“. Iz nas je te noći i obala dovoljno izvukla. A sva mora svijeta teško da mogu sprati talog od traume kojim je većina našeg stanovništva ogrnuta.

Jednom prilikom, na mjestu gdje se pruža psihoterapijska podrška, vrata su slučajno bila otvorena. Inače je potrebno zvoniti. Mislila sam da su se promijenila pravila i čula nenamjerno razgovor u susjednoj prostoriji. Tamo je bio čovjek koji je odgovarao na pitanja o ratnom iskustvu, tvrdeći da mu se nije dogodilo ništa strašno, „samo“ je kao ratni zarobljenik svjedočio klanju čovjeka. Jedino je utješno što je taj čovjek, šta god da bio inicijalni razlog, ipak potražio psihoterapijsku podršku. Dosta ljudi nažalost ne znaju da im je potrebna. U zemlji s prošlosti obilježenom klanjima i sadašnjosti koja omogućava susrete sa našim potencijalnim ubicama. Ili svakodnevni mimohod sa osuđenim ratnim zločincima, kao što je recimo prijedorski slučaj. Ili stolački, gdje je većina mojih drugova, inače vršnjaka ili neznatno starijih ljudi od mene, imala iskustvo ratnog logora.

Neki dan sam bliskoj osobi pričala o Momi Kaporu. O tome kako je to bio prvi pisac kojeg sam čitala nakon što sam pročitala sve knjige za djecu dostupne na našem tržištu. Kako sam dijelove „Une“ znala napamet. A znam i danas, da se ne lažemo. Kako je i u nekim od najtežih okolnosti smijeh zbog onoga što je pisao bio ljekovit. I onda je Momo postao rado viđen gost Karadžićevih i njima sličnih sijela. Sarajevo u kojem je rođen, postalo mu je neprijatelj. Sreli smo se 2001. godine. U mom djevojačkom uvjerenju da mu jedna od najodanijih čitateljki u univerzumu može uticati na svjetonazore. Mladost valjda takvim budalaštinama i služi.

Momo me je uvjeravao da je Radovan Karadžić „naš Robin Hud“. Godinama poslije željela sam vjerovati da je u pitanju koristoljublje, a ne iskonski nacionalizam. Tako mi je bilo lakše. Iako ni u jednom slučaju ne postoji opravdanje.

Koji dan kasnije, nakon ispovijesti o mladalačkim zabludama dobila sam na poklon Kaporova raritetna izdanja, iz kućne biblioteke čovjeka koji je u starkama i leviskama otišao braniti Sarajevo i građansku Bosnu i Hercegovinu.

Lakše je kada znamo da nismo usamljeni u našim zabludama, čitalačkim, idolopokloničkim ili životnim.

Djelimično mi je laknulo kada sam na drugoj adresi, u porodičnoj biblioteci vlasnika, vidjela roman „Ja, Edička“ Eduarda Limonova. Da mu je neko, dok ga je prvi put čitao rekao da će mu Limonov pucati mitraljezom iznad rodnog grada, vjerovatno bi mislio da je sagovornik gledao previše sadržaja naučnofantastičnog profila. Kod nas je stvarnost odavno prevazišla fikciju.

Juče je preminuo Dragoslav Mihajlović. Pisac, između ostalog, romana „Kad su cvetale tikve“, ključne knjige mojih formativih godina. Facebook prijatelj je podijelio objavu iz beogradskih Novosti u kojoj stoji: „Kako je Dragoslav Mihajlović govorio: Verujem da će Kosovo ostati u sastavu Srbije, Vučić odlično radi svoj posao.“ I što bi dodao moj Facebook prijatelj – ako se ovako opraštaju od onih koji su ih uvažavali, zamislite kako će od onih koje nisu.

Mihajlović nije bio previše prisutan u postratnom javnom životu Srbije, ili sam ja imala takav dojam. U svakom slučaju nisam istraživala koliko se i da li se odao nacionalizmu. I ovo što sam znala o drugima bilo mi je dovoljno za jedan život. A mogla sam i bez ovog najnovijeg saznanja.

Mihajlovićev junak, nakon ubistva čovjeka koji mu je silovao sestru, bježi van zemlje. Povremeno dolazi do Slovenačke granice, onda kada je bila jugoslovenska, da se nadiše blizine domovine. Teško je, s našim iskustvom, odvojiti djelo od autora. Meni je još teže zbog nekih od najljepše napisanih rečenica na prostoru slavenskog juga.

„A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.“ Njima se završava „Kad su cvetale tikve“, roman koji sam prvi put čitala u ratu. Zahvaljujući njemu svjesna da je mnogima rat bio potreban. Kod Mihajlovićevog Ljube Vrapčeta iz sasvim drugih razloga, ali svejedno, objašnjava težnje onih koji su odlučivali. Jer jedino su sa tačke mrtvih mogli krenuti dalje. I nama ostaviti krnjatke velike zemlje i traume koje na njima najbolje uspijevaju. Ili kao što imam običaj reći – neće biti dovoljno olova za sve naše strave.

Kristina Ljevak, Prometej.ba