Davno je to bilo kad je ovdje živjelo 17 pravoslavnih obitelji. Ima tome skoro pola milenija. Znaju im se samo prezimena. Životni vijek je bio kratak, skoro kao u vrijeme dolaska Turaka i gradnje mosta preko Neretve. Primitivan je to svijet bio, slabo pismen. Skroman i pobožan. Hranili su se plodovima svojih polja i svojom stokom. Petkom bi jeli ribu ulovljenu u rijeci bez mostova. Malo su znali o mostogradnji, niskogradnji, visokogradnji. Krovovi od slame nisu ometali signal mobitela, jedine frekvencije koje su se mogle registrirati su bile šum Neretve, cvrkut ptica, govor ljudi i poneka psovka nakon koje bi se čeljade tiho prekrstilo i zamolilo za oprost. Mostar je otada puno uznapredovao. Broj stanovnika se uvećao kojih 1000 puta, možda i više. I ne samo to. Ti primitivni prastanovnici, premda duhovni, nisu imali kanalizaciju, gradsko odlagalište, gradsku upravu, cestovnu infrastrukturu, parkinge i slično. S današnjega gledišta, nesretnici nisu imali ništa. Ni računala ni para. Samo su jeli, spavali, razmnožavali se i molili.
Ne bi se to njihovo naselje moglo nazvati ni selom, a kamoli gradom. Raštrkane kuće od drveta, blata i slame, ugaženi puteljci za stoku i ljude, pogotovo se to sve nije moglo nazvati gradom. To je, naime, bilo ono što zovemo „naseljeno mjesto“. Doduše, nije bilo nezaposlenih, ali to nije ova priča. Putnik namjernik je vezao konja gdje je htio, ne tamo gdje mu aga kaže. Jer, age i begovi su došli kasnije. Simptomatično je bilo i to što se tada vezivanje konja nije plaćalo. Nisu postojali parkirni satovi kakvi postoje u današnjim gradovima kao što su Rim, Pariz, Beč ili Mostar. I ako bi postojali, putnik-namjernik je u parking-sat mogao ubaciti komad slanine ili komadić kuruze, tada je hrana vrijedila više od metala. Zlatom se i tada plaćalo, ali su ga tadašnji ljudi tako rijetko viđali da im nije puno značilo. A od zlata se nije moglo iskovati ništa što bi bilo korisno u radu, ni sjekira, ni lopata, a bogme ni motika. Mekan je to metal, slabe kristalne rešetke.
Piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Zahvaljujući gradonačelniku Bešliću, dobili smo parking-satove. Dobili smo i niz prelijepih tržnih centara među kojima se ističe velebni Mepas Mall, mjesto hodočašća i došašća mnogih Bosanaca i Hercegovaca svih vjera i nacija. Popularno je nazvan i Kjaba. Nakon što je Mimo, moj radni kolega iz Sarajeva, najzad hodočastio u Mepas, odlučio sam zvati ga Hadži Mimo. Parking-satovi i tržni centri čine grad po mjeri Ljube Bešlića, jedinoga gradonačelnika koji je toliko dobar da obnaša treći mandat. Raščišćeno je novo polje za tržni centristan, kraj šetnice, unaprijed se radujem novom tržnom raju. Kažu, bit će tu tri zgrade, jedna od osam, jedna od šest i jedna od četiri kata. Istodobno, Mostar prestaje imati kanalizaciju, zelene površine i ostalo što ga čini gradom. Lijep doprinos nastojanju da Mostar prekine s tom tradicijom grada, ili čak sela. Mostar polako dobiva draži i ljepote nekadašnjeg naseljenog mjesta.