Što je ikebana? Najjednostavniji odgovor je onaj iz križaljki: ikebana je tradicionalna japanska umjetnost aranžiranja cvijeća. Međutim, ikebana je nešto mnogo više od slaganja cvijeća. Ona ima i svoju religioznu dimenziju. Religiozni cilj ikebane je put prema duhovnoj spoznaji, odnosno harmoniji.
Piše: Josip Mlakić, Bljesak.info
Možda je upravo zbog toga taj pojam na ovim prostorima ušao i u politički rječnik, i to u negativnom kontekstu, pojam kojim se opisuje vještački stvoren privid cjeline? To je pogotovo karakteristično za bosanskohercegovačko društvo, zbog famoznog “nacionalnog ključa”, gdje je svaka vlast nužno i jedna vrsta hrvatsko-srpsko-bošnjačke ikebane kreirane u Daytonu.
Nedorečenošću Dejtonskog ugovora i političkim manipulacijama koje su uslijedile kao rezultat toga, otvorio se prostor za kojekakve zloupotrebe. Isključivo se tu radilo o pokušajima većinskog nacionalizma da majorizira manjinske Hrvate, jer su se Srbi pokazali kao pretvrd orah za bezubi bošnjački nacionalizam.
Najpoznatije “ikebane” s ovih prostora su famozni Miloševićev Sejdo Bajramović i njegova bosanskohercegovačka replika Željko Komšić, kućni ljubimac Bakira Izetbegovića. Za razliku od Sejde Bajramovića, koji je bio predmet općeg prezira, Željko Komšić ima svoju vojsku obožavatelja među Bošnjacima, koja mu je omogućila da se po treći put nađe u Predsjedništvu BiH, ali i u Hrvatskoj, gdje se to pretvorilo u neku vrstu “profesije”. Koji su razlozi za to? Ili u Bosni i Hercegovini više nema pismenih Hrvata, pa ih Komšić mora uvoziti iz Hrvatske, ili se, pak, radi o nečemu drugom? O tome da nitko u ovoj zemlji, tko još imalo drži do sebe, ne želi imati posla s Bakirovim Sejdom? Pa čak ni one SDP-ove “ikebane”, čijim su nam likom i (ne)djelom štemali zdrav razum svih ovih godina, preko kojih je SDP održavao privid lažne multietničnosti, a koje su u posljednje vrijeme, kulminacijom političke krize kojom su obesmišljene sve bosanskohercegovačke institucije, ušutjele kao Demmeovi jaganjci?
Ipak, Komšićevi “lovci na talente” nisu sjedili besposleni, što smo saznali proteklih dana, nakon što je Ured za reviziju institucija BiH objavio izvješće iz prošle godine o utrošku budžetskih sredstava u Predsjedništvu BiH, u kojem je izneseno više zamjerki prilikom angažiranja raznoraznih “stručnjaka”. Za što? Kome je to važno? Tako je ured Željka Komšića angažirao “regionalnog političkog analitičara”, za što je potrošeno 39.000 KM. “Analizom troškova nastalih temeljem ugovora o djelu nismo se mogli uvjeriti kako su troškovi za ugovore o djelu u uredu broj 3 u ukupnom iznosu od 39.000 maraka opravdani. Naime, jedna osoba angažirana je putem ugovora o djelu tijekom cijele godine za mjesečnu naknadu u iznosu od 2.000 maraka, a za poslove regionalnog političkog analitičara. Plaćanje se vršilo mjesečno u eurima putem inozemne doznake”, stoji u izvješću revizije.
Ovakvo razmetanje javnim novcem u zemlji ekstremnog siromaštva, kakva je na žalost Bosna i Hercegovina, nije iznimka već pravilo. Sjetimo se samo afere respiratori. Koruptivne prakse naših vrlih političara, bez iznimki, postale su neka vrsta običajnog prava, nešto preko čega se prelazi po principu slijepe mrlje, po onoj Rojsovoj “Ko je jamio – jamio.” Ili po ovdašnjoj “interpretaciji” najpoznatije izjave posuškog filozofa: “Ko je jamio – jamit će ponovo.”
Ubrzo su novinari Večernjeg lista otkrili identitet famoznog “regionalnog analitičara”. Radi se o Dragi Pilselu, koji se u svom demantiju, po principu “ubiti pticu rugalicu”, obrušio na novinare koji su javnosti otkrili njegovo ime, braneći se kako nije za 39.000 KM “peglao imidž” Željka Komšića u Hrvatskoj. Po mome mišljenju mnogo je tragičnije ukoliko je Pilsel radio za Komšića iz uvjerenja, iako 39.000 šuškavih razloga govori nešto sasvim drugo.
S druge strane, imamo potpuno suprotan primjer: slučaj Emira Kusturice kojega je Milorad Dodik, crvena krpa bošnjačko-hrvatskih komšićoida, odmah nakon formiranja najnovijeg saziva Predsjedništva BiH, postavio za jednog od svojih savjetnika. Ne znam kakav je danas Kusturičin status, međutim, za razliku od Komšića i Pilsela, Ured za reviziju nije u tom smislu pronašao bilo kakve nepravilnosti, iz čega se da zaključiti da je Kusturica svoj nepostojeći posao obavljao volonterski.
O fenomenu “ikebane” možemo u Bosni i Hercegovini govoriti čak i fenomenološki. Dobar primjer je PEN Centar BiH, koji je gotovo kirurški očišćen od pisaca Hrvata iz Bosne i Hercegovine, otprilike na isti način na koji je to napravljeno u Predsjedništvu BiH. Ako tu ne računamo Željka Komšića, za kojega je svojevremeno Senad Avdić napisao “kako je jedino hrvatsko u njemu metak HVO-a kojim je bio ranjen za vrijeme rata.” Međutim, zato je tu cijeli niz pisaca iz Hrvatske koji su članovi tog bizarnog društva, kao neka vrsta nacionalne ikebane, iako statut PEN-a to predviđa samo u iznimnim situacijama, jer je PEN ustrojen po teritorijalnom principu. Te iznimne situacije se uglavnom odnose na pisce koji su u svojoj zemlji proganjani, pa ih neki inozemni PEN Centar primi u svoje članstvo, da bi ih na taj način zaštitio. Bosanskohercegovački PEN je na ovaj način samo “štitio” svoj način aranžiranja bosanskohercegovačke ikebane, prikazujući usput Hrvatsku kao neku vrstu europskog Afganistana.
Zbog čega je to važno? Ponajprije zbog toga što se radi o pogubnom principu koji je ušao u sve pore društva, iz čega je moguće nazrijeti barem djelić štete koju je ovom društvu prouzročio “fenomen Komšić”, što je mnogo veća šteta od onih 39.000 KM koje su isparile iz budžeta Predsjedništva. Osnovni princip kojim se vode bošnjački “aranžeri” je onaj iz latinske izreke “Quod licet Iovi, non licet bovi”, odnosno “Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu”, a koja je u srži svakog nacionalizma, i koja u našem slučaju glasi: “Što je dopušteno Bakiru, nije dopušteno Mili i Draganu.” Odnosno, “ono što je dopušteno Dragi, nije dopušteno Emiru”.
Dobar primjer tog institucionalnog licemjerja vidjeli smo ovih dana na Sarajevo Film Festivalu, gdje je počasni gost bio veliki europski redatelj Wim Wenders, čija je retrospektiva prikazana u sklopu festivala. Osim što je veliki redatelj, Wenders je i prijatelj “negatora genocida”. Radi se, naravno, o austrijskom nobelovcu Peteru Handeku, koji je bio koscenarist na čak pet Wendersovih filmova, uključujući tu i najbolji njegov film – “Nebo nad Berlinom”.
Svi se sjećamo kako se proveo jedan drugi “prijatelj negatora genocida”, Muharem Bazdulj, na kojega su se među ostalim obrušili čak i Željko Komšić i Bakir Izetbegović, što je s pozicije moći ništa drugo nego neuvijeni poziv na linč. Sve bi ovo, da budem malo ironičan, bilo donekle i prihvatljivo da pjesmu “Romanija” izvodi Baja Mali Knindža, a ne Halid Bešlić.
Zamislite sada sljedeći novinski naslov, u “Dnevnom avazu” ili “Oslobođenju”, na primjer: “Prijatelj negatora genocida nagrađen Srcem Sarajeva na SFF-u”. Pitanje za milijun konvertibilnih maraka: Zbog čega se to nije dogodilo? Pa zbog toga što je Wendersa u Sarajevo doveo Bakirov badžo, a ne Emir Kusturica, odnosno, da zaključimo: ono što je dopušteno Miri Purivatri, nije dopušteno četniku Bazdulju. Ili Kusturici.
I sada pitanje za jednu konvertibilnu marku: Je li ovakav razvoj situacije ikoga u ovoj zemlji iznenadio? Odgovor je vrlo jednostavan – nije, što na svoj način govori o nepostojanju bilo kakvog sustava vrijednosti, a čiji su glavni uzrok raznorazni komšići i njihovi licemjerni komšićoidi. Zbog toga sam se, uostalom, i poslužio ovom zgodnom digresijom, uz iskrene čestitke vodstvu SFF-a što su ove godine svojoj sjajnoj niski dobitnika počasnog Srca Sarajeva pridodali i Wima Wendersa./HMS/
wpDiscuz
