Novossti su magazin srpske manjine u Hrvatskoj. Nominalno. Faktično to je prostor šovinizma Dežulovića i Ivančića koji ga koriste za vlastite potrebe. Eto u zemlji u kojoj su se izbrendirali kao progonjenici od Tuđmanove čizme, u doba diktature kad su imali najveću tiražu, što je malko čudno za diktaturu kao takvu, dakle u tom “zlom režimu” , pišući o zločinima nad Srbima, evo ih danas na čelu tjednika koji su oteli istim tim Srbima. Ali legalno. Bez zločina. Na prepad. I u glavu.
Dežulović se dugo nije bavio temama u BIH.
Od kada ga je naime iskoristio a potom izgazio sarajevski šerijat u Oslobođenju, otkada je shvatio uskost i tužnost te sredine i otkada je otkriveno da je u BIH “pucao” po svakome tko se usudio kritizirati film s ustašom u jednoj od glavnih uloga, naprosto je digao sidro i put Nere Etve odlađio u neki zabačeni dalmatinski gradić.
Borisovo Ustašovanje
Radi se o Filmu o HOS-ovcu Neđi Galiću koji se za potrebe propagande pretvara u “Neđu od Ljubuškog” bez onog “HOS” i u kojem jednu od zapaženijih uloga igra odbjegli ratni zločinac Miroslav Hrstić, šef HOS-ovog Dretelja i Gabele i ujedno Neđin nadređeni, ratni i poratni obiteljski prijatelj “antifa obitelji” Galich, a kojeg režiserka Brozova, za potrebe serijskih laži Štefice Galićove, u nedostatku časnih svjedoka Nedžo humanizma, promeće na ekranu u antifašistu. Istom film, filmu laži, kasnije će širom svijeta biti nabacivane nagrade a apsurdnost će kulminirati u trenu kada filmu s nacistom, njemački Bundestag bude dao zaštitu, putem zalaganja naivnog zastupnika Bundestaga znakovitog prezimena Saracen.
Miroslav Hrstić Dežulović
U stvarnosti radi se o ljudskom gadu, izuzetno omraženom čovjeku u Ljubuškom, serijskom silovatelju srpskih žena, Čapljinki, iz HOS-ove ludare od logora, hercegovske Lore koja je bila organizirana 1992 u Dretelju u koji su HOS-ovci trpali Srbe. Logora koje je osobno zatvorio ratni zločinac Praljak. O kojem se Dežulović istrošio pera. Što o mrtvom što o živom. Ubijajući ga i posthumno. Točno onoliko pera, koliko o Miroslavu Hrstiću , prijeratnom i postratnom intimusu Štefave, nije.
Radi se o dakle o višestrukom mučitelju pokojne Olge Draško, najveće žrtve silovanja u posljednjem ratu u BIH, koja je o Dežulovićevom i Neđinom Hrstiću i njegovim vojnicima, ustašama, koji su je iz sata u sat silovali, snimila sate i sate svjedočanstava.
https://www.youtube.com/watch?v=Cd9J9UdK278
U čast borbe svog pokojnog muža Lazara, odvjetnika koji ju je, umrežavajući se s Unproforom, nakon mjeseci i mjeseci pravne borbe, uspio izvući živu. Točnije ono što je bilo ostalo od nje. Druge i drugi, nisu bile te sreće.
Bila je jedna od rijetkih žrtava HOS-a koja je do smrti hrabro svjedočila što su joj sve činili Neđini i Hrstićevi vojnici. I kako su joj se pojedini od njih prije silovanja predstavljali.
Tako za Hrstića kaže da joj se prije silovanja predstavljao kao “ustaški krilnik”. Eto taj i takav čovjek je svjedočio o humanosti svog vojnika Neđe. I Dežulovićevog heroja.
Hrstićevi podređeni su preklali vratove bračnog para Kuzman u Čapljini. I svi su oni pristupili sudu. Neki su se u poubijali. Samo je on pobjegao. Veliki ustaški krilnik. Drug Borisov i Štefičin.
Svjedoci govore da je jednom prilikom taj junak iz Štefičinog filma, bio prokleto ljut kada je vidio da je jedan vojnik, sažaljen nad onim što se događalo svaki dan silovanim ženama, Srpkinjama, zaključao iste iza rešetaka, tako da im se ne može priči i sa sobom odnio ključ. Hrstić, kada je došao provjeriti smjenu, poludio je kao pas zbog “zabrane pristupa”. Potom je odradio to pendrekom, kroz rešetku, zaprijetivši im pištoljem. Taj dan nisu osjetile njegovo meso, al jesu metalni predmet. Zvijer je otišla zadovoljena.
Podsjećamo, radi se o svjedoku iz filma Neđo od Ljubuškog, Štefičinom obiteljskom intimusu, iz filma koji je dobio zaštitu Bundestaga.
Ništa to dakle nije bitno Borisu Dežuloviću pored činjenice da je narečenog Ustašu ta tetka laž, ta Štefava, Borisu predstavila kao svog i Neđinog kućnog prijatelja, te je taj i takav ušao u filmsku legendu, a potom je pobjegao iz BIH. Navodno u Metković. Gdje u znoju lica svoga čeka svoju krilničku smrt kako bi izbjegao suđenje u BIH. A možda se i vrati u BIH prije smrti ako mu Štefava i Boris iskrče antifašistički put.
Narečenog Hrstića Ljubušani pamte i po još jednom groznom činu. O kojem Dežulović sve zna. No kao prava plaćenička novinarska Nozdrva, šuti. I lukrativno se pravi blesav. Nimalo ragnarovski.
Kako je narečenog Hrstića pekla nekadašnja udbaško komunistička savjest ranih 90-ih on se obukao u odijelo HOS-a svjestan da isti taj hercegovski HOS ne ide na prve linije nego se bavi krađom radijatora, paljenjem sabornih crkava, vrijeđanjem Hrvatica i Bošnjakinja udatih za Srbe, otimačinom srpskih stanova, rušenjem Žitomislića i seksualnim deliktima u herc Lorama.
Kukavici, udbašu i ološu tu je jednostavno bilo sigurnije.
Jednom prilikom iz proste dosade i još prostijeg kompleksa skupinu zarobljenih Srba na Kupresu izveo je nasred Ljubuškog i tjerao ih da pasu travu.
Simptomatično je da teta Štefava tu scenu spominje u samom filmu, koji Boris brani, “to neko napasanje trave u Ljubuškom” a istovremeno u svoj film dovodi upravo zločinca koji je organizirao taj čin. Miru Hrstića. Praveći se da nije svjesna da je Srbe na pašu izveo baš njen drug. I Neđin drug. Onog Neđe koji taj dan na njega nije pucao. No jeste jedan vojnik HVO-a. O kojem nikada neće biti snimljen film. Kao i o postrojbi HVO-a koja je u ljubuškom okružila Tutiće, i razoružala ih, i stavila svoje živote na klackalicu, samo kako bi spasili svog susjeda Bošnjaka i njegovu obitelj, od utamničenja, pljačke, progona i poniženja.
Novinarski Golom, nikakav Ragnar, Dežulović naravno to nije istražio. Ili pak jeste. Ali govnarski i novinarski uporno šuti.
Iako smo o tome i tada pisali nije se obazirao. Pucao je po kome je stigao. Snajperist ustaški. No kada mu je sve to dostavljeno nije se ispričao. Nastavio je s propagandom o velikom HOS-ovcu Neđi i Štefi. I njenom velikom filmu. Sa zločincem u glavnoj ulozi.
Svakog tko bi se usudio napisati da Štefava laže, da je film pun propagande i kontradiktornosti, proskribirao bi u medijima kao najcrnjeg neprijatelja režima.
Nije ga čak ni zasvrbjela informacija koju Štefava opet sama iznosi u filmu da je njen muž početkom 90-ih i sam ušao u HOS.
A u HOS , Paragin HOS, koji je tada u Ljubuškom proglasio ustašku republiku do Drine nije se ulazilo na bilo kakav način. Morala se javno izgovoriti ustaška zakletva puna fašističkih fraza. Tekst zakletve je strašan. Gotovo je identičan onom iz 1941.
Detalj s ustaške prisege HOS-a , prema izvještaju njemačke televizije, više od polovice onih koji su prisegnuli naustašku zakletvu bili su Muslimani… pic.twitter.com/hFzs9k55Js
— Jan Palach (@IurkovJan) September 3, 2021
Ništa to nije zagolicalo Borisa. Kao ni šutnja Galićevih na Bartolomejske noći za Srbe po Ljubuškom i Čapljini koje je provodio upravo isti taj HOS.
U najnovijim medijskim istupima Štefača, sada medijski prometnuta ona sama u herc Shindlericu, mijenja iskaze poput međugorskih vidjelica, ovisno po potrebi, te tvrdi da je spašavala čak i Srbe iako još uvijek u Ljubuškom ne možemo pronaći niti jednog Bošnjaka koji će javno kazati da su ga spasili upravo Neđo i Štefava.
Budući da je put spasa Bošnjaka Ljubuškog tim ljudima prilično jasan. Put o kojem naravno Dežulović ne zna ništa. Niti se potrudio saznati. Potrebno je bilo samo da ih upita. I sve bi mu bilo jasno.
Kako je Super Štefy iz Druge Galaksije spašavala ljubuške Srbe? Ne govori o tome. To tek treba osmisliti.
Možda tako što je HOS-ovac Neđo često znao napiti HOS-ovca Miroslava Hrstića tako da ovaj zaspi i manje kolje ili siluje?
Bilo kako bilo Štefava je i nakon rata ostala drugarica sa šefom logora za Srbe, a združila ga je u ustaški stojni zdrug kako vidimo s Dežulovićem.
Ako je Miro bio ustaški krilnik Dežulović je postao Mirin medijski kreveljnik. Po ukazu Brozove.
Dežulović se naprosto krevelji i razvlači svoju ionako robusnu facu na svakog tko se usudi napisati da je kao obično pseto iskorišten u propagandnom projektu punom laži u kojem se humanizam dokazivao izjavama odbjeglog ratnog zločinca.
Da je takav gaf počinio u Hrvatskoj, branio deklariranog ustašu i odbjeglog zločinca, davno bi bio canseliran. Ovako evo ti ga nama ođe opet.
Nakon što mu je Milanović uzeo mjeru.
Sada se vraća u epizodi satiričnog tumačenja Daytona i to na portalu Novossti koji plaća ista ona vlada RH koja jamči Ustav BIH.
Koja je po Daytonu upravo njegov garant dok su svjetske sile tek samo njegovi svjedoci.
Dakle Vlada RH plaća mišljenje ustaškog urlarnika, medijskog spahije, i NGO divljaka, da parama Vlade RH kakucka po Ustavu BIH čiji je Vlada RH jamac , da ismijava ustavno pravo hrvatskog naroda, isto ono ustavno pravo koje Blaž Kraljević i Miro Hrstić, svojim pokušajem kompromitacije hrvatske borbe, svojim naručenim kontraobavještajnim ustašovanjem, svojim ofenzivama na radijatore, svojim klanjima i silovanjima Srba i Srpkinja, nisu uspjeli uništiti.
Te će ti ga tako ta ohola novinarska nozdrva kroz satirični tekst prikazati Plenkovića kao budaletinu koja eto pojma nema gdje je to u Ustavu BIH propisan uvjet da hrvatski član Predsjedništva mora imati hrvatski legitimitet.
A to čini, ponavljam, u mediju koji Vlada RH plaća. Vlada koja nas u BIH posebno nosi u mislima kako uporno ponavljaju. Plenkovićeva vlada.
Stoga ovdje malo zastajem i pitam se je li Plenković stoga možda ipak budaletina?
Mašinski tehničar u epizodi: Ja ti bolan znan i u Pravo
Dežulović nadmeno, kako jedino i zna, pojašnjava da je sam ustav zapravo glup i da je propisao da hrvatski član tek mora biti Hrvat i mora biti biran na tlu FBIH.
Sve nabrojano je dakako ili njegova deluzija ili prije manipulacija, namjerno i maliciozno kasapljenje teksta Ustava i spomenutog članka.
U Ustavu BIH jasno stoji naime sljedeće.
Da se u BIH biraju tri člana Predsjedništva, jedan se bira na tlu RS-a druga dva na tlu FBIH.
Sam postupak biranja utvrdit će se Izbornim zakonom, to također stoji u Ustavu a taj dio Dežulović preskače, te se dalje kaže da će Izborni zakon biti usvojen u Parlamentu BIH a ne nametnut od OSCE-a i OHR-a što mu se na kraju i dogodilo. Nametnut je. Nije izglasan zakonito.
Dakle sami Hrvati su pored jasnih Ustavnih odredbi potpisali da će sami sudjelovati u izglasavanju Izbornog zakona kojim će se regulirati način izbora a ne da će pristati da im netko taj zakon nametne.
Još par stvari preskače nozdrvica:
Prvo. Ustav je pisan na engleskom jeziku, samo tijelo teksta pisali su vrsni američki pravnici.
Kako je moguće da se naša mudra, nadmena novinska Nozdrva nije upitala sljedeće:
Je li moguće da su baš usred Amerike, koja se toliko godina borila protiv rasizma američki pravni pisci drznuli propisati pripadnost naciji i rasi pojedinog kandidata kao uvjet za pristupanje funkciji te time onemogućili da Židov ili Crnac nikad ne mogu postati srpski, bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva?
Naravno da to nije moguće i naravno da se Nozdrva nije upitala. Što se onda dogodilo?
U samom dijelu Ustava koji govori o Predsjedništvu pisci spominju i fraze “hrvatski, bošnjački i srpski član predsjedništva” koje su inkluzivne i dopuštaju da svi kandidati koji plediraju na ta mjesta budu i druge nacije no isto tako spominju imenice. Srbina, Hrvata i Bošnjaka.
Ali gdje se spominju te imenice? Iza dvotočke.
Američki pisac teksta Ustava naime piše:
The Presidency of Bosnia and Herzegovina shall consist of three Members : one Bosniac and one Croat, each directly elected from the territory of the Federation, and one Serb directly elected from the territory of the Republika Srpska.
Kako bi ovaj tekst izgledao da je ustavopisac odlučio izbjeći nabrajanje i dvotočku? Evo ovako:
The Presidency of Bosnia and Herzegovina shall consist of one Bosniac member and one Croat member, each directly elected from the territory of the Federation, and one Serb member directly elected from the territory of the Republika Srpska.
iliti u prijevodu:
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od jednog bošnjačkog člana i jednog hrvatskog člana, svaki izravno izabran s teritorija Federacije, i jednog srpskog člana izravno izabranog s teritorija Republike Srpske.
Ako imalo prepoznaje semantiku i gimnastiku engleskog jezika, a kako znamo Dežulović prepoznaje apsolutno sve, (osim ustaške ratne zločince ako to zatraži naručitelj projekta Svetlana Broz) Dežulović zna da uklanjanjem dvotočke, kao znaka iza kojeg ide nabrajanje, riječi koje idu u nabrajanje iza dvotočke, povezuju se s riječju koja ide ispred dvotočke.
Npr. istoznačno i istovjetno je napisati sljedeće:
- Komšićevi plaćenici: Pilsel, Dežulović i Tomić
- Komšićev plaćenik Pilsel, Komšićev plaćenik Dežulović i Komšićev plaćenik Tomić
Istovjetno je napisati sljedeće:
- Predsjedništvo se sastoji od tri člana: Hrvatskog, Srpskog, Bošnjačkog što se na engleskom piše “three members: Serb, Croat, Bosniak”
- Predsjedništvo se sastoji od hrvatskog člana, srpskog člana i bošnjačkog člana
Naime i engleskom jeziku kao i u srpskohrvatskom, kojim Dežulović piše, riječ koja se nalazi ispred dvotočke odnosi se i povezuje se, bilo pridjevno ili imenično na svaku riječ koja se nabraja nakon dvotočke.
Pošto se sintagme “hrvatski član , srpski član i bošnjački član” ponovno spominju u nastavku teksta o Predsjedništvu jasno je da američki pisci nisu propisali naciju i krv kandidata nego su govorili o srpskom, hrvatskom i bošnjačkom članu predsjedništva koji prema pravnom jeziku mogu biti pripadnici bilo koje nacije.
*Daleko je diskriminatornija odredba da se jedan bira na tlu RS-a a druga dva na tlu FBIH pri čemu se sugerira da Srbi iz FBIH koji su doduše svedeni na promil mogu birati tek između hrvatskog i bošnjakog a Bošnjaci i Hrvati u RS koji tamo ipak nisu promil nego su postotak mogu samo glasati za srpskog člana Predsjedništva. No tako je koncipiran Dayton. RS je osmišljen kao građanski entitet s građanskom vladom na principu jedan čovjek jedan glas dok je FBiH stvorena unijom HercegBosne i tzv. “Prostora Džihada” koja je prerasla u konsocijativni federalizam. Prostor Džihada bio je ratni, javno objavljeni, militantni i militaristički naziv Alijinih svetih ratnika 1993 za Prostor za koji su se borili a prvi put ga je u Zenici upotrijebio najomiljeniji Alijin sveti ratnik Patković, danas hit na islamističkim TV kućama Bliskog Istoka, ujedno najomraženiji čovjek u Dusini, jednom malenom nestajućem mjestu nekad naseljenom Hrvatima, iz kojeg je Patkovićeva 7-a muslimanska nekom nesretnom HVO čovjeku Kreši Rajiću isčupala srce na živo, pred suprugom, da bi nakon toga i samo mjesto namazala zločinima, od kada se to mjesto doslovce umanjuje i nestaje. O tome je detaljno pisao novinar Margetić, toliko detaljno da je spomenuo i prisutnost Alispahića u Dusini tijekom tog zločina. Dokazavši kako je i sam Patković spašen od suđenja podmećući putem AID-a kojim opet kormilari Alispahić, lažnog ubojicu, nekakvog poluuračunljivog lika, borca, džihadistu iz Australije. Nakon toga Margetić utihnjuje, marinira se, toća se u saftu novog antifašizma. SvetlanoBrozovskog, Štefunjavog, MiroHrstićevskog, i evo ga odjedanput i on kao mladi antifašist i nekadašnji istinoljubac piskara na portalu Štefave. Skupa s Nozdrvom. Koji više i ne krije svoje proustaško opredjeljenje pošto iskače i na portalu Adolfovog sina. Stanovitog Pilsela od Argenetine. Koji je i sam pristupio kao ministrant primiti ustašku pričest u Crkvi Blaža Kraljevića. Točnije u Ured Komšićev. I koji se ovih dana ubio pišući da se nije kurvao s Komšićem. Stenjući kao pseto za parama koje je taj nečovjek oteo trećom džihadističkom majorizacijom od hrvatskog naroda u BIH.
Narečena Nozdrva, prvi i posljednji novinski spahija u Hrvata, s hrvatskih Novosstiju otetih od srpskog naroda u Hrvatskoj, sprda se dakle s Plenkovićem kao sa zadnjom budalom i namjerno prešućuje ključni dio ustava BIH u kojem lijepo stoji da svaki član predsjedništva mora imati izričiti narodni legitimitet naroda koji predstavlja.
Naime u drugom dijelu spomenutog članka, koji Nozdrva namjerno preskače, govori se o najvažnijem ustavnom ovlaštenju pojedinog člana Predsjedništva – predsjedničkom vetu. Predsjednički veto, iliti predsjedničku moć veta, članovi Predsjedništva ne mogu istaknuti tek iz vlastitog hira, nego Ustav nalaže da se hrvatski član za isticanje tog veta, i korištenje njegove moći mora uvezati sa snagom svog naroda, narod koji predstavlja, jer se njemu i obraća prema Ustavu, ne nekom drugom il trećem narodu nego s hrvatskim klubom doma naroda kao što se bošnjački mora konektirati s bošnjačkim klubom doma naroda federacije BIH.
Tek kad im ti nacionalni domovi koji predstavljaju narodnu a ne građansku volju, daju privolu, moć veta je istaknuta i Željko Komšić može izići na ulicu, uzeti bocu rakije, zagrliti svoje uredsko plaćeničko nozdrvno piskaralo i povikati “Ja imam moć veta”.
Sve dok mu hrvatski klub doma naroda ne da privolu za to on tu moć nema. A najvažnija je.
Dakle puni treći oteti neustavni i nelegalni mandat, Komšić obavlja dužnost bez najvažnije predsjedničke ovlasti, baš zato jer je nelegitiman i izabran protuustavno, uz medijsku mržnju, stigmu, prijetnje i preglasavanje prema vlastitom narodu. I kroz nametnuti izborni zakon.
Koji je osmišljen negdje u sarajevskim uredima i nametnut potom od OSCE-a i OHR-a. Potom par puta izranjavan samo kako bi se omogućile bošnjačke vlade.
Isti taj izborni zakon tako nameće protuustavno pravilo da se svaki pojedini kandidat za Predsjedništvo prije kandidature mora izjasniti na papiru kako se nacionalno osjeća, što ustav uopće ne propisuje, ako Ga se čita u izvorniku, potom nameće pravilo da kandidat za srpskog člana mora imati prebivalište u RS a druga dva u FBIH što je notorna glupost.
Ustav kaže da se jedan bira na tlu RS-a a druga dva na tlu FBIH.
Nigdje nije kazao gdje mora biti prebivalište sve trojice. Nego je propisao biračku bazu sve trojice.
Jednog bira građanstvo RS-a drugog građani FBIH. Ali tako da hrvatski član predsjedništva mora imati pravo uživanja moći veta u hrvatskom klubu doma naroda kao i bošnjački u bošnjačkom klubu. A taj najvažniji uvjet Ustava Izborni zakon nije ispoštovao.
Apsurdno je vjerovati da bi u zemlji raseljenih čiji ogroman dio živi u tom trenu van BIH Ustavopisac zabranjuje kandidaturu nekome protjeranom u Švedsku.
Završne pravne napomene onima koji se bune da su tekstovi dugi
Ovaj tekst je trebao biti kratak no iritantnost Nozdrve, njegovo nekažnjeno koketiranje s ustašama, reklamiranje po Dalmaciji korumpirane MMSofre, žene koja je HOS-ove silovatelje i ubojice naroda vlastitog muža, Srbina iz Čapljine, nazivala vizionarima ravnima Martinu Luteru, njegovo pijančevanje s režiserkom Broz, kuratoricom glumačke karijere ratnih zločinaca i obrana istih kroz obranu filma u kojem govore, njegov nadmeni ton pisanja pun elementarnih grešaka, ne daje pravo na koncizan stil.
Lik je naprosto novinarsko smeće. Koje se smatra pozvanim tumačiti porijeklo svemira. I budućnost Bosne. Iako niti najosnovniji pravni tekst nije u stanju pročitati kako spada.
Uz to sve dodajmo da su Novossti u dva navrata na svojim naslovnicama objavili fotografije Štefave i MMSofre.
Tako je ionako poniženi srpski narod u Hrvatskoj zahvaljujući Feralovim kasapima tog tjednika, dodatno ponižen. Na naslovnicu srpskih Novossti stavili su HOS-ovu udovicu, koja je i sama veličala ustašu Blaža Kraljevića te MMsofru, te ženu bez osobnog i društvenog morala koja je serijske silovatelje Srpkinja u Čapljini, nazivala vizionarima ravnima Martin Luteru.
No nisu stavljene kao karikature. Stavljene su kao vrijednosti kojima Srbi u RH ima da se dive.
Ako je i od Feralovaca, previše je.
Evo za kraj još jedan dokaz tezi da su Ivančić i Dežulović Komšićeve novinske mažoretkinje, političke go go plesačice i da Komšić nije oteo samo ustavno pravo Hrvatima u BIH nego je hrvatskim parama u BIH platio ove otužne plaćenike i tako putem Feral agresora na srpsko pravo u RH preuzeo i ustavno pravo Srba u RH, pravo na vlastiti tjednik na materinjem srpskom jeziku:
wpDiscuz
