Državni sud, putem Interpola je raspisao 41 potjernicu protiv optuženih za ratne zločine koji su nedostupni bosanskohercegovačkim organima gonjenja.
Od nama poznatih osoba na popisu se nalazi “ustaški krilnik Miroslav Hrstić zloglasnog nadimka Ledeni.
Njegovo ime ali i nadima teško se probijaju u sarajevske medije.
A evo i zašto.
Hrstić naime kompromitira medijske NGO heroine Sarajeva Titovu unuku, uglednu Svetlanu Broz i ljubušku “heroinu”, “uglednu” Šteficu Galić koja ga je u svom filmu javnosti prikazala kao svjedoka humanizma njenog muža i njihovog kućnog prijatelja.
Međutim čovjek je bio šef Dretelja za Srpkinje koje je silovao i Srbe koje je ubijao.
Njihov je vjenčani kum! Kako je moguće da je ovaj detalj promakao sarajevskoj čaršiji?
Najgore od svega je to što je film po svijetu promovirala i zaštitnica ljudskih prava u Vijeću Europe Dunja Mijatović!
Hrstić se i nakon rata družio s njima.
Nevjerojatno je da humanisti koji su snimali taj film, čovjeku takve prošlosti, ukazuju čast da svjedoči o humanizmu bilo kog.
Hrstić je prema optužnici Dreteljom zapovjedao u doba kad su tamo Hrvati i Bošnjaci mučili i ubijali Srbe.
Ne dakle u doba kada Dretelj postaje mjesto mučenja Bošnjaka.
U obrani je tvrdio da je zapovjedao samo jedan dan, dok je njegov suoptuženik monstruozni Edib Buljubašić, već osuđen za ratni zločin to opovrgava.
Buljubašić je Hrstića optužio i da je slao brata k njemu u zatvor u Zenicu, i da je Hrstićev brat vršio pritiske na Buljubašića da Miroslava ne tereti u svojim iskazima.
Što je ovaj odbio.
Brat Miroslava Hstića ratni je i poratni predsjednik HSP-a BIH. Zdravko Hrstić.
Olga Draško jedna od najtragičnijih žrtava rata, ugledna prijeratna čapljinska lječnica žrtva višestrukog silovanja danas živi u Goraždu (u međuvremenu je preminula, naknadna opaska by poskok) i Hrstića u svojim iskazima tereti za niz zločina.
Od smrti ju je spasio njen pokojni muž, ugledni odvjetnik Lazar Draško, koji je preživio filmsku kalvariju dok ju je izvukao iz Dretelja.
Do tada ju je silovalo gotovo 100 HOS-ovaca, ustašoidnih zločinaca, koji su se u Dretelju skupljali kao u prostoru za zabavu, a dolazili su s područja od Rijeke do Sandžaka.
Olga Draško Hrstića spominje i u svojoj knjizi u kojoj je detaljno opisala sve što joj se događalo u Dretelju.
Hrstića od Ljubuškog, opet, Ljubušaci opisuju, kao čovjeka bivšeg režima koji je 90-ih svoje novootrkiveno hrvatstvo dokazivao iživljavanjima u HOS-u.
I to tako što je hercegovačke Srbe navodno tjerao da čak pasu i travu pred zgradom općine Ljubuški.
“Dovodio ih je iz logora i tamo ponižavao, tjerao da pasu trvu” – kazali su nam neki Ljubušaci. To su bili prelomni trenuci u kojima su Ljubušaci shvatili da HSP i HOS nisu ozbiljne opcije uz koje se treba vezivati.
Majka jednog Ljubušaka koja je svakakve muke prošla u ratu, samo zato jer joj je muž bio Srbin, posvjedočila nam je kako su joj HOS-ove jedinice, među kojima je bio i Hrstić, noću zvale i prijetile kako će ju “okrenuti na ražnju, jer je rodila četnički okot”.
I sve se to događalo dok je njen sin bio na prvoj liniji kao iznimno hrabar vojnik HV-a i HVO-a.
Osim višestruko silovane Olge Draško, žtve Miroslava Hrstića i njegovih “krilnika i rojnika” bili su i čapljinski bračni par Dušanka i Nikola Kuzman.
Oboje su također bili lječnici. I oboje su zaklani.
Zanimlivo je da nitko u zapovjednom lancu HOS-a nikada nije odgovarao niti za jedan ratni zločin HOS-a u Dretelju iako je HOS-ov Dretelj, Dretelj Blaža Kraljevića i Miroslava Hrstića po brutalnostima , silovanjima i ubojstvima bio daleko gori od onog kojeg je držao HVO , ako se danas porede javno objavljena svjedočenja jednih i drugih žrtava, jednog i drugog neumitnog zločina.
Štoviše Sarajevo nam je u godinama koje su iza nas Blaža Kraljevića koji je bio formalni zapovjednik HOS-a nametalo kao patriotu a Blažove “rojnike” postavljalo u vlast Platofrme i Alijanse.
Kraljevića je i današnji bošnjački Sejdo držao u svom uredu za prvog mandata u obliku portreta.
Nikada niti jedan od Kraljevićevih krilnika nije bio pod istragom Suda BIH.
Blažov novinar, koji je tijekom rata grmio na HOS skupovima “Za Dom Spremni” , stanoviti Kobila, dospio je do mjesta predsjednika udruženja novinara Federacije.
Čak je jednom prilikom dovodio i Komšića u Ljubuški.
Istraga oko rušenja Saborne Crkve u Mostaru, uz čije se rušenje upravo veže znameniti “multietnički” HOS također stoji u mjestu.
Zanimljivo je da je Hrstić tijekom snimanja filma sa uglednicama Svetlanom Broz i Šteficom Galić već bio optužen za ratni zločin nad civilima.
Ta informacija bila je posve javna. I dostupna Svetlani Broz.
Da bi nakon što je optužnica potvrđena, “ugledni svjedok iz filma Svetlane Broz”, pobjegao iz Bosne i Hercegovine. Navodno se danas krije u Metkoviću. Istraživački novinari onog vremena, koji su ulazili u logore tvrde da je stanoviti Hrstić bio i jedan od glavnih ljudi u logoru Gabela.
Izgleda da humanizam u ovakvoj, nacionalističkoj, fašiziranoj, Komšićevoj Bosni i Hercegovini ne ovisi od nacije humaniste nego o naciji žrtve.
Ako se kao svjedoci humanizma u spašavanju Bošnjaka, naime, pojavljuju ubojice i silovatelji Srba, to je nešto što u ovoj zemlji može prolazi.
Čak i pred stranim ambasadama.
U srcu silovane Olge Draško to sigurno ne prolazi. Jer ona jako dobro zna koliki je humanizam Miroslava Hsrića Ledenog.
Kako dakle pojasniti da su, i pored svih ovih monstruoznih činjenica o njihovom “uglednom glumcu” i ugledna Brozova i ugledna Galićeva dobile niz međunarodnih nagrada za poslove kojima se nikada u životu nisu bavile?
Možemo li zamisliti da netko snimi Tutu, Štelu ili Radovana Karadžića kako svjedoče o nečijem humanizmu i da taj film bude označen kao ozbiljan humanistički film?
Koliko bi trajala karijera takvih dokumentarista? Koliko nagrada bi dobili? I kako bi se Bošnjaci, žrtve tih zločinaca u tom trenutku osjećali?
Dodajmo ovome svemu, da je jedan od glavnih koordinatora Gariwa iz tog vremena, Amer Bahtijar, medijski autoviktimizator, poznat po bujnoj mašti i izmišljanju, koordinator cijelog projekta Svetlane Broz, svojevremeno u sarajevskim medijima bio označen kao radikal, koji je prijetio da će dići studentske proteste, zaprijetivši čak i ljudskim žrtvama, ako se dirne u optužene za skrivanje džihadističkog kampa u Pogorelici kojeg je tih godina raskrinkala američka CIA.
Prijetio je i Bakiru Hadžiomeroviću koji je u to vrijeme radio priloge na 60 minuta o tom tajnom iranskom kampu u Fojnici.
Ne znamo tko su sve bili optuženi za slučaj Pogorelica ali znamo da kasnije upravo zbog Pogorelice, na crnu US listu dolazi Bakir Alispahić, ratni šef AID-a.
Alispahić danas ima novinsku agenciju i član je DF-a i SDP-a. On tamo objavljuje opet sve što mu pošalje Bahtijar. Bahtijar iz tog vremena isti je onaj Bahtijar današnjice.
I kako vidimo uspješno se infitrirao u međunarodne fondacije u BIH. Ugledan je građanin. Nekadašnji zaštitnik vehabija iz Irana danas prijateljuje s Oliverom Frljićem, Draganom Markovinom, Emirom Suljagićem, Slavom Kukićem, Borisom Dežulovićem i mnogim drugim osobama “progresivne ljevice”.
Činjenica da ova informacija ne prolazi u javnost najbolje oslikava koliko su stare ratne obavještajne i paraobavještajne strukture premrežile “nezavisne” BH medije.
Koji naravno ni ovu informaciju, sada potvrđenu i od Interpola, neće objaviti.
Ispada tako da ova zemlja ipak nije za sve nas kako tvrdi uzorita stranka SDP BIH. I da Srbi Hercegovine i nisu neki ljudi.
Te da se njihovim sudbinama i ne trebamo baviti. Pa je tako skroz normalno da s njihovim progoniteljima i silovateljima uradimo katkada, kakav zgodan, i provokativan dokumentarisitčki uradak.
U kojem ćemo ih prikazati kao super ljude.
Svjedoke jedne ljudske hrabrosti.
Ako netko i spomene njihove žrtve, poput Olge Draško, ili bračnog para Kuzman, taj će biti označen kao fašist.
Jer status žrtve, ipak je, prema odluci medijskog Sarajeva, prema odluci duboke AID-ove , Alispahićeve države, namijenjen isključivo za Šteficu, Amera, i ostale hrabre lovce na NGO projekte, ugledne fotografe, moralne kamatare, filmaše koji su se , valjda u šali, proglasili publicistima i novinarima.
No nikako status žrtve da dobiju stvarne žrtve njihovih filmskih suradnika.
I svjedoka njihovog humanizma. U filmovima koje su radili, kako bi , kako to danas vidimo, uzdigli tek samo sebe.
Kakvi će se još detalji otkriti nakon što Hrvatska izruči Hrstića Bosni i Hercegovini vidjet ćemo, no s obzirom koliko su paraobavještajne strukture u BIH i dalje jake, njemu čak više nije prijetnja Interpol.
Bolje mu je da ga Interpol zapravo prvi i nađe. Jer njegovim dovođenjem u BIH i svjedočenjem prijeti opasnost imidžu Svetlane Broz.
I ne smo nje.
Cijele godinama , hibridno građane veličine preko noći bi mogle pasti.
A to se , izgleda, u ovoj državi, nadzirane ideologije i strogo nadziranih vrijednosti, nikako ne smije dogoditi.
Makar Hrstićeve žrtve nikada ne osjetile pravorijek pravde.
Poskok.info