Dakle, ponovno su došli. Gospoda iz Fondacije Konrad Adenauer – s koferima punim europskih vrijednosti, protokolarnih fraza i fascinacije nad činjenicom da još uvijek nismo sami sebe pojeli. Došli su u Mostar, jer ništa ne govori “perspektivan politički partner” kao HDZ 1990.
Martin Raguž, čovjek koji već godinama nudi ista rješenja različitim krizama koje su u suštini ista kriza, ponudio je novu verziju stare priče: sve će biti dobro, samo da Europska unija prepozna koliko smo mi, zapravo, spremni. A da se ne zavaravamo – spremni smo već 30 godina. Samo, eto, EU ne žuri.
S druge strane stola: Stephane Raabe i Alexander Beribes, kao da su sišli iz vlaka Beč-Sarajevo, direktno iz nekog seminara o postkolonijalnom upravljanju teritorijima s izazovima identiteta i stalnom prijetnjom realnosti. Ljubazni, nasmijani, puni razumijevanja – tipični predstavnici misije “vi ste nam važni, ali da ne pretjerujemo”.
Zajedno su, kažu, dogovorili “intenzivniju suradnju”. Što u prijevodu znači: još više okruglih stolova, još više termina kao „institucionalni kapaciteti“ i još manje konkretnih rezultata. Jer ako nešto BiH ne treba, to su rezultati – oni bi samo narušili narativ.
Raguž je, razumije se, govorio o „geopolitičkom momentumu“ kao da je netko zaista pitao. U stvarnosti, geopolitički momentum kod nas traje kao i sapunice iz ‘90-ih – svi su još tu, nitko nije izašao iz kadra, a svi glume da ne znaju kraj.
I tako, Bosna i Hercegovina – neovisna, ali pod stalnim nadzorom; europska, ali iz predsoblja; državna, ali pod uvjetom. K’o u dobra stara vremena kad su austrougarski činovnici silazili s parobroda i držali govore o napretku u zemljama gdje ni struja nije znala je li došla ili otišla.
Ukratko: kolonijalna romantika za treći milenij. Dobro došli, dragi gospodari. Mi smo tu. Mi nikud ne idemo. Mi smo ti, bez prava, bez funkcionalne države, ali s pečatom i stolicom za stolom. Kažu da smo važni. I znate što – možda i jesmo. Kao egzotična bilježnica iz 1910. koja nikako da se zatvori.