Iz Hrvatskog znanstvenog krajobraza vidi se kako su se trošila sredstva za projekte i kolika je društvena korist. Razultat je porazan!
Od 2300 znanstevnih projekata, što ih je Ministarstvo znanosti financiralo od 2007. do kraja 2013. godine, svega 200 je prepoznatljivo u međunarodnim okvirima.
Gotovo 2000 znanstvenih projekata zapravo je beskorisno i za svjetsku znanost i za hrvatsko društvo pa su stoga milijuni uloženih kuna bačeni u vjetar, pokazala je analiza prof. Kristiana Vlahovičeka s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF). Molekularni biolog Vlahoviček i njegovi suradnici više od godinu dana analizirali su tzv. z-projekte, koje je Ministarstvo znanosti podupiralo do kraja prošle godine, kada je financiranje prebačeno na Hrvatsku zakladu za znanost (HRZZ), te su napravili zanimljivu bazu, tzv. Hrvatski znanstveni krajobraz.

Krajobraz istine

– Mi smo napravili vizualizacijsko-analitički aparat iz kojega se vidi na koji su način utrošena sredstva u znanstvene projekte i kolika je njihova društvena korist. Nazvali smo ga krajobraz jer je on neka vrsta reljefa u kojemu su neki pozicinirani visoko, a mnogi nisko – objasnio je Vlahoviček.
Početkom 2007. godine Ministarstvo znanosti objavilo je rang-listu projekata za koje su te godine bila osigurana 142 milijuna kuna.
Iako je najavljena stroga selekcija i međunarodna recenzija, nakon provedene evaluacije prihvaćeno je 1994, a odbijeno 738 projekata, što znači da je ukupna prolaznost bila 73 posto. Jutarnji list tada je kritički pisao o evaluaciji projekata jer su u mnogim slučajevima sredstva dodijeljena osvjedočeno neproduktivnim znanstvenicima.
K tome, u nekim prosudbenim skupinama bio je očit sukob interesa jer su njihovi članovi sami sebi dodijelili sredstva za istraživanje.
Sedam godina kasnije, prof. Vlahoviček pokazao je katastrofalne dosege takve arbitrarne podjele sve oskudnijih sredstava za znanost.

Motiv u frustraciji

– Moja motivacija za Hrvatski znanstveni krajobraz bila je frustracija što se projekti u nas, zbog velike količine i nemogućnosti kvalitativne recenzije, evaluiraju prema broju radova ili tako da domaće recenzentske grupe vrednuju same sebe i dijele si novac. Takva filozofija cijelo vrijeme vlada u nacionalnom sustavu financiranja – rekao je Vlahoviček. Zajedno sa suradnicima, Vlahoviček je iz nacionalne znanstvene bibliografije preuzeo sve dostupne podatke o svakom od 2300 finaniranih projekata.
– Ideja nam je bila da analiziramo koliko su radovi koji su evidentirani na svakom projektu važni i relevantni.

Broj ne nosi kvalitetu

Sam broj radova, što je dosad bio prevladavajući kriterij kod dodjele sredstava, ne govori ništa o kvaliteti istraživanja. Nije isto objaviti radove u časopisu koji sam uređuješ ili u uglednom međunarodnom časopisu s jakom recenzijom. Također, nije isto je li objavljeni rad prepoznat i citiran u znanstvenoj zajednici ili ga ne citira nitko: to mnogo govori o utjecaju koji neki rad ima u svom polju – objasnio je Vlahoviček.
– Mjerili smo srednje vrijednosti citiranosti, srednje vrijednosti faktora odjeka časopisa u kojima su radovi objavljeni, kao i tzv. h-indeks, odnosno koliko radova postoji s određenim brojem citata. Svaki se projekt iscrpno pokrivao sa statistikom koja uključuje i broj radova i broj knjiga i broj patenata – dodao je Vlahoviček.

Milijarda za nerad

Njegova analiza pokazala je poražavajuću sliku o hrvatskoj znanosti.
– Svega dvjestotinjak z-projekata, dakle manje od 10 posto, ispunilo je društvenu svrhu jer su vidljivi u međunarodnim znanstvenim bazama -kaže Vlahoviček te naglašava kako je u 30 posto, odnosno 700 projekata novac uludo bačen.
– Tih 700 projekata ni po jednom kriteriju ne daju signale: nemaju ni radova, ni knjiga, ni patenata, ni citiranosti. Ako uzmemo da je financiranje projekata u prosjeku 100 milijuna kuna godišnje, znači da je 30 milijuna kuna godišnje, odnosno 200 milijuna kuna tijekom sedam godina otišlo u vjetar – ustvrdio je Vlahoviček. No upozorio je da daljnjih 50 posto z-projekata “ne daje jasan signal prema međunarodnim znanstvenim kriterijima”.
– Dakle, u tih 80 posto ili gotovo 2000 projekata u proteklih sedam godina uloženo je oko 560 milijuna kuna, a njihovi rezultati su slabi ili nikakvi. Tih bačenih 560 milijuna kuna samo su sredstva za istraživanja, jer ne govorimo o plaćama – upozorava Vlahoviček. – Računa se da je na projektima angažirano od 15.000 do 16.000 ljudi. Ako smo vrlo konzervativni i uzmemo samo onih 30 posto koji nisu ništa napravili na svojim projektima, to je 5000 ljudi.
Prosječna bruto plaća znanstvenika je oko 200.000 kuna godišnje, što znači da milijarda kuna godišnje ode na plaće ljudi koji nisu ništa objavili – naglasio je Vlahoviček.