Novi antički grčki ep, koji će se možda pjevati za kojih osamsto godina, mogao bi se zvati Merkelijada. Sve je tu, svi elementi antičke priče. Poslovično lijeni (čitaj ponosni) Grci poslovično su, po starom i drevnom ratničkom običaju (vidi naše 1992. i 1993., 1996., 1997., 1998…), trošili puno a radili malo. Sretan je to bio narod. Kao mi. Doduše, mi smo bili vesela sirotinja, oni veseli vjerovnici. Zajedničko nam je da smo dužni i Bogu i narodu. Trojanski konj od inozemnih banaka i lako dostupnih kredita, davno je ubačen u drevnu Grčku. Grci, dosljedni sebi, uzimali su kao da im je Bog to odredio, kao naši ratni heroji. Šarena pilulica samozavaravanja, dojma vlastite važnosti, bila je umotana u eurocelofan, svjetlucav i šuškav, neodoljiv. Ništa neobično za kolijevku zapadne civilizacije, drevnu Grčku, za slavne Spartance i mudre Atenjane. Četrnaest plaća, par stotina eura na ime pranja ruku nakon posla, sve je bilo dostupno. Mostovi do otoka, ceste, svega je bilo tu. Jer, bilo je novca. Ali, nisu drevni i ponosni, lijeni i razmaženi Grci bili svjesni da je u trojanskom konju inozemnih banaka bila i njihova ekonomska smrt. Doduše, i naša je, ali ne bih o tome. Lakše je o tuđem jadu nego o svome._______piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Šarena pilula je proizvedena nakon Drugog svjetskog rata. Grci su financirali njemačku vojsku u tom ratu. Kako? Pa, zaduživši se. Marionetska vlada je zajmila pare da ih dadne Hitleru za rat. Zauzvrat, Hitler ih je okupirao. Nešto pobio, ali ne kao kod nas, a ponosni narodi nisu puno osjetljivi na patnje bližnjega svog. Kao kad su nama odvodili susjede i komšije. Ali to nije ova priča. Ponosni Grci su, dakle, nastavili linijom zaduživanja, smjelo i ponosno. Naviknuli su se, baš kao i mi, na ono što nam ne treba. Skupa odjeća, zimovanja, ljetovanja… Zimi su išli gdje je hladno, ljeti gdje je vruće, baš kao i mi. Normalni ljudi bi radili suprotno, ali što ćeš… Kako god, Grčka je, uslijed pokušaja ekonomskog bankarskog podčinjavanja europskim trojanskim konjem, postala novi Staljingrad na kojem bi njemačka mogla ostaviti stoljetni san o ujedinjenoj Europi pod njemačkom dominacijom.
Ima zemalja, da prostiš, koje nije briga za ujedinjenu Europu. Nije ih briga ni za euro. Nemaju poplavu izbjeglica iz Sirije i Libije, nemaju inozemna veleposlanstva koja vladaju njima. Armenija, recimo. Ne pitamo se kako ti ljudi žive mimo nas i mimo Europe. Bogati su? Nisu. Nemaju puno markirane odjeće i skupih auta. Ne ljetuju u Dubaiju. Ne znam čak ni imaju li demokraciju. Ali, ne čujem da se žale. Nema izvješća aktivista koji se bore za ljudska prava. Nemaju ni helsinški odbor, GORIWO, USAID, Pen Klub, Human Rights Watch, nemaju ništa što nama život znači. Avaj, eto, nemaju ni građanski rat ni obojenu revoluciju. Zaostali ljudi skroz. Kao da im je dovoljno što imaju svoje živote, svoje obitelji i jedni druge. Neozbiljno, neodgovorno, neeuropski. Ali, ne zna se nikad, ničija sreća nije do zore gorjela. Zapadne demokracije su bombardirale i ozbiljnije i demokratskije od njih…