Ne znam samo komu je palo na pamet da čak i pomisli da je Emir Suljagić ksenofob i šovinista, a kamoli da to još glasno i izgovori.
Emir Suljagić je uzoran građanin BiH. On zna, bolje no itko, tko su ustaše, a tko četnici. On zna i tko su fašisti. On je hrabar i nepotkupljiv. On smije što drugi ne smiju. On ima simbolički kapital. On je mezimac urbanog Sarajeva. Pa to smo vidjeli još u potpori koju su mu dali tijekom općih izbora kada se kandidirao za bošnjačkog člana Predsjedništva. Mlad, perspektivan, naočit, obrazovan, a naš. Formula za člana Predsjedništva jedne zemlje. On je dosljedan i odan. Odan partiji i drugovima. On zna kako treba pisati o Šefu. On je učio od najboljih. On je, riječju, najbolji.
_____________piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Ako on kaže da je „Ivan Šušnjar jedino rasističko smeće koje se toga stidi. Ostalo rasističko smeće, od Šešelja nadalje se uglavnom ponosilo time“, onda je tomu tako. Šušnjar je iz Hercegovine. Šušnjar je Hrvat. Šušnjar je Hrvat iz Hercegovine. Hrvati iz Hercegovine su rasisti. (Čast Slavi Kukiću, on je građanin.) Dakle, Šušnjar je rasista. Da Suljagić zaista govori istinu dovoljno je reći da je on i nevladin aktivista, a da oni najbolje znaju kako stvari stoje i tko je tko. Oni su, baš kao i Suljagić, neovisni i kao takvi vide stvari pravim očima. Kada jedan Bošnjak, a neopterećen nacijom i vjerom, kao što je Suljagić, kaže nekom Hrvatu da je ustaša, to nije rasizam.
To je građanski pogled na devijantne osobe i pojave, onako pride. Objektivan, neplaćenićki kozmopolitski pogled. Svaki onaj koji ne stavlja svoj potpis i ne gine za jedinstvenu BiH krojenu u Sarajevu je rasista. Rasista je svaki Hrvat koji smatra da je ugrožen u BiH. Lažu oni, lažu da jesu. Izmišljaju da nemaju svoj TV kanal. Izmišljaju da nema nastave na hrvatskom jeziku tamo gdje su Bošnjaci većina. Izmišljaju da su preglasani. Izmišljaju da im građanske političke opcije podmeću podobne Hrvate u institucije vlasti. Izmišljaju da ih se bez motiva i razloga zove ustašama. Izmišljaju da nisu dobrodošli na javne servise. Izmišljaju da im u Sarajevu spomenik Majke Tereze i Pape treba da osigurava policija, i to danonoćno. Čuj ti samo, molim te, ove gnusne laži. I nije to sve.
Kada Suljagić kaže: „I da, Ivan Šušnjar za sebe kaže da je ljevičar. Znači, on je stajao lijevo od kapije dok su logoraše uvodili u Dretelj.“ Ili: „Na Poskoku ima ljevičara i desničara. Ljevičari su oni koji su stajali lijevo, a desničari desno od kapije Dretelja dok su uvođeni logoraši“. To je istina. To je jedina i prava istina. Pogledajte vi samo ove indukcije. Uzorita li je! Šušnjar je ljevičar. Hercegovci ljevičari stoje lijevo na ulazu u koncentracioni logor. Nema izuzetka (osim Slave Kukića). Dakle svi su oni isti. Dreteljevci! Nema tu ekstrema, poručuje nam Suljagić. Imaju tamo na Poskoku i desničare. Oni su stajali desno. Dakle i ljevičari i desničari su ustaše. Svi. I to nije nikakav rasisam, odmah da se zna. Opet je to samo jedan kozmopolitski pogleda na pojave i ljude. Uzoran i građanski. Neopterećen nacijom i vjerom.
Kada se, onako retorički, zapita Suljagić: „Po čemu se razlikuje Ivan Šušnjar fašista od Ivana Šušnjara rasiste?“, pa onda i zaključi: “Pa ni po čemu“, to se onda zove građanska hrabrost. To je pravi sin domovine. Zna on tko je tko. Odmah. Na prvi pogled. Fašisti su opasnost za jednu zemlju. Naravno da jesu. Nego ako su i lijevi i desni Hrvati u Hercegovini fašisti, nije li to onda opet jedna jaka indukcija: Hrvati su fašisti. A kao takvi oni su opasnost za BiH. A kao opasne treba ih podrediti „sigurnosnim mjerama“. A tko to bolje zna od doministra sigurnosti?
Reći Hrvatima i Srbima da su fašisti dakao nije fašizam. To je samo jedna istina od koje se ne može pobjeći. Ostaju nam Bošnjaci. Posebno sarajevski tko-je tko Bošnjaci. Oni što se dopisuju s ambasadama. Oni su čisti, neokaljani, otvoreni, tolerantni. Ma tko je ono za sebe tvrdio da je njegova nacija uvijek u pravu ili da je njegova rasa uvijek nepogrešiva?
Kada Emir Suljagić „nešto konta“ onda je to on samo skroman. A kada „nešto konta“, onda i skonta da „kad Ivan Šušnjar ode u Chicago, NDH će dobiti svog prvog diplomatu nakon 1945. godine.“ E to je prava politička analiza. Nepristrana i objektivna. Onda to znači da je Hercegovina, odakle je Ivan Šušnjar, zapravo jedna tvorevina u kojoj vlada diktatorski, represivni i fašistički režim. Da su oni svi za jednog a jedan za sve: ustaše. Tamo se žestoko progone protivnici režima. Ne u Sarajevu, ne. U Hercegovini. Emir Suljagić samo opisuje faktičko stanje. Ne bi nikoga nigdje prognao. Nije on fašista, a još manje rasista i šovinista. On samo zna prepoznati fašiste, ustaše i rasiste. Zna toliko vjerno prepoznati i ukazivati na njih, da bi neki zluradi ustaški sljedbenik još mogao i pomisliti da je jedan od njih. Ali nije. On je intelektualac. Naš čovjek. Plemenit i hrabar. To samo najhrabriji, ustoličeni u Sarajevu, smiju i mogu.
Kada su nedavno Suljagića izvjesni sarajevski intelektualci – ma skoro ista ona grupa što je nedavno pisala ambasadi USA protiv Ivana Šušnjara – dajući mu podršku za izbor za Bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, okarakterizirali riječima: „Od svih kandidata za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine jedino u doktoru Suljagiću vidimo političara čiji će izbor označiti početak neophodnih promjena”, e to je bila prava i jedina istina o kandidatu. Emir Suljagić zaista i jeste, očigledno, začetnik promjena u BiH. Nakon godina krhkog mira, on hrabro i odvažno zaziva novi rat. On jasno ukazuje na to tko jeste a tko nije dobrodošao i podoban. On jasno stavlja do znanja što treba s nepodobnima. On jasno naglašava što će biti, za njegove vlade, s neistomišljenicima, jer on je „mlad, vrhunski obrazovan, te dokazano hrabar i nepotkupljiv“. On je ponos intelektualne scene Sarajeva. Nije mala stvar dobiti takvu peticiju za izbor u Predsjedništvo! Najviša politička funkcija u državi! I konačno, kao i uvijek na kraju, naglašavaju ugledni potpisnici Suljagićev simbolički kapital. Dijete je ubijenog Srebreničanina. Smije li itko unositi takve reference u kvalificiranosti kandidata za političke funkcije? Očito neki smiju i čvrsto vjeruju da to mogu. No još važnije pitanje koje ima još bremenitije političke konsekvence za poslijeratno društvo u kojem živimo glasi: smije li danas itko dovesti u pitanje uvođenje takvih referenci? Kakvi bi tek to trebali biti intelektualci!