Vjerojatno jedini razlog zbog kojeg sirijski režim Bashara al-Assada nije pao nakon prve godine sukoba, baš kao što se dogodilo s Gaddafijevim režimom u Libiji, činjenica je da se u to vrijeme Rusija, kao sirijski saveznik, vratila na svjetsku geopolitičku scenu.
Jednako tako, danas je potpuno jasno da se mir u Siriji može postići samo velikim dogovorom između Rusije i Zapada odnosno SAD-a kao predvodnika zapadne koalicije. Nije stoga čudno što su, nakon nekoliko godina teških krvoprolića i zvjerstava, svjetske sile, čini se, odlučile stati na kraj sirijskoj tragediji. Rješenje dodatno otežava činjenica da je nezgrapno i prilično neselektivno zapadno potpomaganje sirijskih pobunjenika svih mogućih frakcija i smjerova u konačnici proizvelo teroristički režim, ISIL-ov kalifat, prema kojemu je Assadov režim civilizirana i uljuđena država. Upravo zbog toga ruski predsjednik Vladimir Putin pozvao je američkog predsjednika Obamu da zajedno nađu rješenje za Siriju, dok je njemačka kancelarka Angela Merkel jučer prvi put ustvrdila da je spremna razgovarati s Assadom kako bi se u Siriji okončala neprijateljstva. Veliki je to otklon od dosadašne politike njemačke kancelarke koja je odbijala svaku pomisao na razgovor sa sirijskim predsjednikom koji je, prema tumačenju EU, diktator koji ne obnaša legalno vlast u zemlji. U cijeloj ovoj priči bitno je imati na umu da su se uloge u sirijskom sukobu promijenile.
Dio osovine zla
Dok je na početku ustanka Assadov režim bio dijelom “osovine zla”, dok je prozivan “nečovječnim režimom i uzurpatorom volje naroda”, pobunjenici predvođeni tada relativno jakom, sekularnom Slobodnom sirijskom vojskom dizani su u nebesa i proglašavani osloboditeljima.
Godinu dana kasnije, situacija je potpuno drukčija. Sirijski pobunjenici riješili su se sekularista, ISIL je glavna vojna i politička snaga u dobrom dijelu Sirije i Iraka, a Assad je sada, ako ne saveznik a ono prešutni suborac Zapada u borbi protiv islamista. I Rusija i SAD i zapadne zemlje imaju svoje interese u Siriji i bez njih se ne bi miješali u tu krvavu kupku. Baš kao što se ne miješaju u sukobe u Sudanu ili u središnjoj Africi gdje Boko Haram nezaustavljivo raste. Jer tamo nemaju interesa. Upravo zbog toga gotovo je potpuno sigurno da Moskva i Washington intenzivno razgovaraju o rješenju sirijskoga gordijskog čvora, ali i o eliminaciji ISIL-a koji danas (gotovo) nikom ne odgovara.
Dogovor velikih
Svrgavanjem Assadova režima Sjedinjene američke države planirale su stabilizirati svog bliskoistočnog saveznika Izrael, oslabiti položaj Palestinaca, ali i Irana i Hezbollaha na istočnoj obali Sredozemlja. No, dogodilo se upravo suprotno od planiranog, uz kaos koji je nastao u Siriji sada ima i prema Zapadu neprijateljski raspoložene sunitske postrojbe ISIL-a
Sirija
Bashar al-Assad vjerojatno je prošao najgore i potencijalno najpogubnije trenutke za svoj režim. U ovome trenutku polovica Sirije nije pod njegovom kontrolom, no situacija u dijelu zemlje koji kontrolira vrlo je stabilna i opstanak režima nije u pitanju. Assad neće otići sa čela zemlje mirnim putem. Bar ne do onog trenutka dok mu to ne naloži njegov saveznik Rusija
Rusija
Moskva stabilizacijom režima u Damasku i dobrim odnosima sa sirijskim predsjednikom Assadom dobiva strateški iznimno važan izlaz na Sredozemno more, vojnu bazu za svoje brodove u Latakiji, kao i dobrog kupca za vojne proizvode i naoružanje. Ujedno, s jakom Sirijom moguće je kontrolirati i držati na uzdi najvećeg američkog vojnog saveznika na Bliskom istoku, Izrael
Europa
I na sirijskom pitanju Europska unija pokazala je da je njezina vanjska politika nedorečena i konfuzna. Jednostavno, Europa ni sama ne zna što bi od Sirije osim da napokon prestane taj val imigranata koji hrle prema Njemačkoj i drugim državama na sjeveru Europe. Osuđivali su Assada zbog nepoštovanja ljudskih prava, no sada je svima u Europi jasno da je prijašnji režim u mirnoj Siriji bio kopljima bolji od terora na području kalifata