Akademik Kukić objavio je i jubilarnu 1941-u kolumu o Čoviću. No u ovoj kolumni, iznio je ugledni akademik i još ugledniji profesor, šokantan podatak kojim bi se morala pozabaviti SIPA. Akademik naime tvrdi kako je u HT-u još od doba Alijanse instalirao paralelan informacijski sustav – “punktove” preko kojih prati sve što se događa, i gdje tko šta krade.
Tako akademik zna koliko kradu njegovi a koliko kradu oni koji nisu njegovi.
Ove prve pozdravlja preko novina i tvrdi kako će uvijek biti uz njih a ove druge naziva kriminalcima.
Zato je bolje bit njegov.
Laskati mu i govoriti mu da je najpametniji na svijetu, te kupovati njegove udžbenike. U kojima nema plagijatorstva.
I koji su plod njegovog briljantnog uma. Za razliku od drugih koji su plagijati.
Špijunaža države
Ova rečenica, o oformiranim informacijskim punktovima, morala bi natjerati državne organe kao i sam HT da se malo pozabave drugom akademikom Kukićem. I njegovom neiscrpnom bahatošću.
Jer ne radi se tu samo o famoznoj krađi, kojom se akademik, tako moralan i čist, često kiti i koju navodno mrzi, nego se radi i o tome da se doktor akademik bavi špijunskim poslom bez licence i to preko javnog poduzeća koje pripada građanima a ne njemu. Niti bi trebalo biti njegova privatna prćija.
Opet nije jasno kako kako to da je u Hercegovini navodni režim a on bespomoćni oporbenjak drma tako javno i bahato jakim državnim resursima do razine da nas prisluškuje. I to još od davne 2002-e godine?
A nije HT jedini sektor kojim drmahu akademiče.
Ako je točno ovo što on tvrdi, to znači da bosanski akademici provaljuju u bosanskohercegovski komunikacijski sistem BIH i da je to što se države tiče OK.
Kukić , taj mali i usamljeni borac za pravdu, je, podsjećamo imenovan na vrh ne jedne, nego čak nekoliko javnih tvrtki, u doba rahatluka i berićeta, kada su cvjetale Alijanse, kad je neki ludi Berry ukinuo na dvije godine nekakve konstitutivnost pa su naši dobronamjerni susjedi Bošnjaci, budući da su pametniji i domoljubniji od nas Hrvata, umjesto nas, da se mi ne mučimo, napunili hrvatski dom naroda.
Što je bilo jako lijepo od njih i na tome im hvala. Al nemojte više.
Tada je iz vlaka u voz preskočio Zubak a da se ne udari prihvatio ga Slavo.
Naravno Slavo je imenovan sukladno svojoj kompetentnosti, nezavisnosti i sposobnosti, nikako po političkoj liniji i svi koji misle da ga je Lagumdžija tada kupio lažu.
Jer on je pošten i moralan. I tako to.
Ovaj ugledni kršitelj ljudskih prava, vjerskih prava i sloboda iz bivšeg režima nekako je uspio u tranziciji postati član Helsinškog komiteta za ljudska prava iz ovog režima.
On još od Alijanse materijalno i politički napreduje obrnuto proporcionalno kolektivnim pravima vlastitog mu naroda, po onoj – što su kolektivna prava Hrvata ugroženija to je Slava moćniji i kontrolira više nadzornih odbora a od doba ponovljenog rahatluka Platforme onda kada su on Lijan i ustaše postali vlast, akademik Slava kontrolira i ono malo pravaške ustašije s kojom se igra kao s malom djecom.
I šuta ih po ulici. Sve od onomad, od kada je Jurišića doveo Slavo a Jurišić ustaše uveo u Sarajevo i izručio ih Zlaji. Kada je navodna saraj ljevica preko noći zaboravila da se radi o stranci čiji su uredi prepuni Pavelićevih bista i kalendara.
Maxu Čamberu od tada se gubi svaki trag no pošto je raju vazda dušio mitomanskim pričama o NDH u Hercegovini nisu ni primjetili da ga nema.
Jednostavno je nekako ljepše kad ga nema.
Zbog silne AkademiSlavine moći koju crpi kako ju je crpio i onom režimu, preko pozicionara većinskog nacionalizma, režima u kojem je brzo počeo stasati, samo da ga nije prekinuo rat, nastala je izreka da je Slavo, nakon Rizvanbegovića prvi sarajevski gubernator za Hercegovinu.
I mi smo ponosni na to jer je to naš čoek.
Nema svak takog bega kao mi.
Doduše Rizvanbegović je pokazivao nekakve otpore unitarizaciji, borio se za autonomiju a Slavo se ljuti kad si protiv unitarizacije.
I javno se naziva bosanskohercegovačkim nacionalistom. Spočitavajući drugima nacionalizam.
U kolumni Slavo kritikuje, (ponekad i kritizira), kriminal u javnim poduzećima.
Isti taj Slava , onomad kad su mu kumovi privedeni zbog kriminala u HT Eronetu, i aferi Gibraltar napisao je prvu kolumnu u kojoj ne spominje Čovića i u kojoj pokazuje nekakve natruhe ljudske emocije.
Nešto između straha i ljubavi.
Tada je svima njima javno poručio, da kako god bilo, da će on uvijek ostati njihov prijatelj. Samo što im na kraju teksta nije ostavio pusu.
Ovdje bi se čitatelj ovog teksta sam trebao zaustaviti i postaviti si jedno logičko pitanje:
- Kada ovo, navodno građansko, zapravo unitarno piskaralo, koje se nikada nije bavilo kriminalom sjevernije od Ivan sedla, tako očito i javno staje uz više optuženih kriminalaca koje su upravo odveli u zatvor zbog višemilijunske optužnice, što nam to govori o njemu? Pogotovo ako znamo da im je taj isti omogućio tu poziciju?
- Nije li im na taj način kodnim jezikom poručio”Ne spominjite me istražnim organima, neću ni ja na vas, tako mi pomogao Svevišnji”?
Svevišnjeg inače baš nešto često zaziva u zadnje vrijeme. Obratio se. Na Nedžarićima valjda, al šta ima veze. Bog je jedan.
No teško je vjerovati da je Kukić oštetio državu jer je Kukić domoljub, a njegova imovina zapravo i nije njegova.
To njemu prijatelji poklanjaju jer im je jako drag.
Za razliku od drugih koji su ukrali i koji nikome nisu dragi.
Npr. poklanjao mu je i pošteni Lijanović koji kao što znamo nije moralno upitan. Jer da je moralno upitan Slavo se ne bi družio s njim, pošto je on moralno neupitan.
Ako se netko sjeća onih Audija koje je Slava u ta divna vremena Lijanovićizacije Hercegovine vozao, to su bila Lijanova sponzorska kola.
Veliki borac protiv kriminala i korupcije, drug Slavo, ostat će upamćen još po jednoj izjavi: Kriminalca Lijanovića također je nazvao velikim gospodarstvenikom i sposobnim čovjekom.
U ono vrijeme kad se Mladen Lijanović bio prijavio da bude premijer BIH a Slava zakapirao tu poziciju. Naravno kao neovisan. Nikako politički ovisan lik.
Slavo Kukić objavio je dakle jubilarnu 1941-u kolumnu o Čoviću al je ispalio ćorak, inkriminirao samog sebe i ugrozio položaj tolikim kadrovima koje je zaposlio.
A sve u želji da se po tko zna koji put dokaze čaršiji, i obrani Bosnu od Čovića, i nas, čovićeve medijske paščadi, bosanskih neprijatelja, mrzitelja svega što diše bosanski i patriotski zapravo postratnih agresora na Bosnu jedinu.
Velika je ljubav njegova. Slavo ljubi Bosnu i kad spava i kad Bosna spava i kad on žmiri i kad ide do fronte.
Mislim na sijela deeflija, tzv. demokratske fronte.
Prave fronte taj nije omirisao. Kao ni Hemon, ni Stojić, ni Burić, ni Pećanin niti itko od njih.
Svi su oni Bosnu voljeli iz daleka. Baš ono DF-ovski. “Daleko od Fronte”.
Lakše ju je voljeti iz daleka. I braniti je od agresora po Ljubljani, Čikagu i Beču nego u njoj samoj.
A onda, po povratku, kad rat stane, lupati čvoke preostalim sarajevskim Srbima i Hrvatima, i glumiti junaka po cesti.
Prepoznat će se “ugledni potpisnik” Slavin drug u moralu i toleranciji, kome je namijenjenja zadnja rečenica. Čim se otrijezni.
Ima još Sarajeva koje pamti.
Ivan Šušnjar l poskok.info