U Mostaru su ih kroz naše srednjoškolsko obrazovanje zvali „vozari“.
Kasnili bi na prvi sat i uvijek imali para.
Kao takve svatko ih je žicao za kunu, našu onomad valutu.
Uvijek u martama, sa trzalicama po džepovima, sa specifičnim životnim stavovima, Brižani su postali moja najbolja raja.
I ne samo zbog para 🙂
Onog dana kad sam dobila vozačku, moje prvo veliko putovanje bilo je baš u Široki Brijeg.
Unatoč svim ljubuško-briškim antagonizmima koji sežu još iz tamnih vremena tutadžija i kažnjeničkih utjerivača strahova u kosti.
Nosala nas sleđena cesta po Medovićima, golfić je klizio ko bob jamajkanske reprezentacije na generalnoj probi, ali moralo se pod svaku cijenu stići u Amsterdam.
Život je tada bio nesnosno lak, kao perce pauna što se šepuri po dvorištu. Jedan žeton u jukebox…i…
Na Brig se išlo na hodočašće mladih, na Gospojinu, ili jednostavno kad bi se bježalo sa sati, pa štopom s Balinovca direktno u Oklaje na pršut.
Danas nema hodočašća. Ima, ali nema pune Bakamuše i autobusa svih registracijskih oznaka, mlađarije sa svih strana, mirisa pečenih hrenovki, barenja niz Grabovinu i lupanja s autićima u lunaparku.
Slika puste ledine u srcu vrelog ljeta personifikacija je sudbine tog gradića. Danas nema Briga.
Ima, ali nema mjesta kojeg sam znala. Vlastodršci idioti su zamutili stvarnost u boje učmale seoske kasabe, svodeći intelektualnu i kulturnu svijest na marginu životarenja.
A uvijek sam taj grad branila kao bastion mojih ideala, divila se posebnom duhu tih iznimno nadarenih ljudi, klincima koji su za svoje dlanove birali gitare i štafelaj, koji su živjeli umjetnost u svim sferama svog života, uvijek se pomalo odvajajući od ostataka našeg kamenjara.
Čak i onda kad je cijela Hrvatska u slici tipičnog Hercegovca okićenog mobitelima i bijelim čarapama, zauvijek u svojim glavama zacrtala facu nekog seljobera u mercu sa Širokog.
Stanovnici popularno zvani „vrećari“, što su pod blagoslovom trolista Domovine : Tuđman-Šušak-Boban u naslijeđe dobili novčanice raznih valuta, svojim raskalašenim kretenizmom nepovratno su sjebali „vozare“, katapultirajući filozofiju RokTeMrčia kao osnovicu briškog stanja uma.
Trenutna sapunica lokalnih ekrana zvana – Pobre Iho Mesarinjo Family&Friends, zadnji je uradak i pokušaj beskrupulozne elite s dna kace, da postave ovaj grad za kulisu još jedne šprdakšn predstave.
Svaka budaletina u Bossovom odijelu dala si je za pravo svoje stanovnike praviti mazlumima koji rezignirano gledaju kako se familijarne salame nemilosrdno rasprostiru po gradskim funkcijama, kako se restorančići i firme kupuju i prodaju ko trećerazredni vibratori u Kineza, kako gorda desnica prodaje vlastitu guzicu za kobasicu.
Pa moji idioti. Imaš dobrih i blagih didova po selima, koji još drže iznad svog kauča, sliku Ante Pavelića, koji su onda kad se biralo, toliko iznevjereni adezenjarstvom i proteklim godinama kaosa, toliko naivno pošteni da ne bi sebe dali za sto kaemova, držeći se za portret u ramu zaokružili ono treće, najmanje zlo od ponuđenih.
Ajde Jurišiću biserčiću, daj ti dedi tom kvalitetno objašnjenje što si dao svoj šupak jeftino kao musava Moldavka frajeru u nuždi?
Običnim ljudima je muka. Od činjenice da nemaju muda, ni obraza, da svu raju u vlasti po redu izmitraljeziraju kako zaslužuju. I ostaje im samo, dok se stišću motike ili nekog stroja u firmi koja smrdi opasno po život, da vam opsuju sve ono vrijedno u životu. Jer ste ubili sve vrijedno u njihovom.
Jer ste gradove doveli na rubove ponora. Jer dijete od dvadeset pet godina ima milijune u torbi u kojoj je do neki dan nosao masne bojice i slikovnice, nasuprot ljudi koji višečlane obitelji prehranjuju papirićima što ih dobiju kao nagradu za mukotrpan rad.
Ne dotiču me posebno ni jedni, ni drugi, ni treći u vlasti. Ali me šamaraju svi oni zajedno, svako jutro kad se probudim, kad vidim Široki Brijeg i nemilosrdno haračenje nad istim, zbog interesa jedne familije, ili jedne grupacije.
Grad duha, jednog posebnog štiha što mu daju Ivećkove distorzije, sjedenje kod Paje, zgrada Akademije i zvuk filmske vrpce na platnu u kolovozu, ne zaslužuje biti poligon za drkanje svih tih neobrazovanih ličnosti što su se na njega okomili.
Dabogda Vam svima bilo kao običnom puku u BIH. Gora vam kletva ne treba. Živili.
Martina Mlinarević l Poskok.info
wpDiscuz