Nitko ne zna kada se rodio Abdulah Sidran. Zna se samo da je rođen u jesen 1944. godine između dva saveznička bombardiranja Sarajeva. Jedni vele da se rodio 29. septembra, dok se drugi kunu da je rođen 2. oktobra. Ne zna se ni gdje je Sidran rođen. Oni prvi kažu u selu Binježevo u općini Hadžići, dok drugi tvrde da je rođen u Sarajevu, nedaleko od Hadžića.
______piše : Cinik l poskok.info
Dušmani su izmislili priču da je Abdulahov otac Mehmed upisao sina tri dana ranije ne bi li od tadašnjih ustaško-njemačkih vlasti dobio jedan dječji doplatak više. Kao da je fašistička ustaška vlast isplaćivala dječje dohotke i to sarajevskim muslimanima koji su poznati kao antifašisti, mrzitelji ustaša i dječjih doplataka. Tako nešto samo okorjeli fašisti mogu tvrditi. A ako je i bilo tako, onda je to Mehmed Sidran kao pravi svjesni antifašist uradio samo zato da bi neprijatelja financijski iscrpio.
Prava je istina da je Mehmedov sin Abdulah rođen u Binježevu 29. septembra 1944. godine, te da se isti dan opredijelio za antifašizam i odlučio poći u partizane. Kao i u svim ostalim velikim sagama Abdulah je zajedno s kolijevkom uskočio u rijeku Zujevinu, koja se ulijeva u Bosnu, s namjerom da se priključi prvoj partizanskoj postrojbi. Ali, sudbina je htjela drugačije. Kleti dušmani spazili su pokraj Semizovca kolijevku s hrabrim ilegalcem. Brojčano nadmoćan neprijatelj spriječio je dječakov plemeniti naum. Kako nisu mogli utvrditi njegov identitet, jer još nije ni imao imena, a i da ga je imao ne bi im ga rekao, odnijeli su ga u Sarajevo. Tamo je 2. oktobra 1944. dječak upisan u matične knjige kao Abdulah (dar Allahov).
Imao je dva strica ili bolje reći dvojicu amidža. Prvi je bio Abdulah, intelektualac-tipograf-slovoslagar. Stradao je u Jasenovcu, pao sa stražarske kule. Od njega je mali Abdulah-Avdo naslijedio ime, sklonost slovima, strah od visine i antifašizam. Drugi Avdin amidža zvao se Ibrahim i o njemu se u kući Sidranovih ne govori. Tako je Avdo odrastao bez amidže u sjeni velike tajne. Ne zna se ni šta je sve od njega naslijedio?
Nije se mali Abdulah slučajno opredijelio za partizane i komunizam, ta oni su pobijedili. U skladu s tom činjenicom i Abdulahov otac Mehmed, koji je bio mašinbravar postao je i komunist. U skladu s dogovorom koji je muslimanska elita imala s Partijom, svi muslimani koji nisu bili u ustašama mogli su postati partizani. Ako nisu bili u partizanskim jedinicama priznalo bi im se da su bili ilegalci. Dovoljna su bila dva svjedoka, a toga je šućur Allahu (dž.š.) u Bosni vazda bilo. Mehmed se na vrijeme i nacionalno izjasnio u pobjedničkom duhu. Postao je Srbin i pomoćnik ministra za radnu snagu ili nešto slično. Dobio je i stan u Sarajevu koji je zaplijenjenu jednom Hrvatu, narodnom neprijatelju. Promijenio je ime sinu, jer nije više bila NDHazija pa da se mali zove Abdulah. Nazvao ga je Avdo. Ubrzo je Avdo postao Srbin i Delija-navijač Crvene zvezde. Sve je bilo logično. Nije bilo baš pametno tih četrdesetih i pedesetih godina u komunističkoj Jugoslaviji zvati se Abdulah i ne biti Srbin. S takvim imenom bio si korak od optužbe za mladomuslimanstvo. Pazeći se mladomuslimanstva Avdin otac Mehmed skrenuo je previše u lijevo pa je pao kao staljinist. Zbog neinformiranosti i nevičnosti komunističkim igrarijama slijedio je službenu politiku bosanskog partijskog vodstva i završio na Golom Otoku. To je, uz oteti (dodijeljeni) hrvatski stan, jedina veza Sidranovih s Hrvatskom i Hrvatima. Zato Avdo i sada radije ljetuje u Zvorniku ili Goraždu na Drini nego li na Jadranu.
Kada se Avdin otac vratio sa „službenog puta“ po Hrvatskoj, preselili su iz hrvatskog stana u baraku na Kovače. Tamo je mali Avdo prestao biti Srbin i postao jalijaš. Nekako je završio osnovnu školu, ispropadao Gimnaziju i upisao, a nikad završio, književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Avdo se, kako i priliči, najprije zaposlio u omladinskom tjednom listu Naši dani, a kasnije na Sarajevskoj televiziji. Usput je ponešto pisao. Postao je poznat kada je prema njegovoj životnoj priči Emir Kusturica snimio filmove Sjećaš li se Dolli Bell i Otac na službenom putu. Trebalo je vremena da ljudi shvate koliko je život u Bosni (bio) nadrealan i kako je obična životna priča s Vratnika jača od one koju mogu smisliti najbolji hollywoodski scenaristi.
Na krilima slave i alkoholnih isparenja Avdo je krajem osamdesetih postao Jugosloven. Tada je to bilo probitačno. Kandidirao se na prvim izborima na listi Reformskih snaga jugoslavenskog premijera Ante Markovića i propao. I on i Marković i Jugoslavija. Preživio je rat jer je bio premali i prepijan da bi ga išta pogodilo. Ipak ga je pogodio raspad Jugoslavije. Pogodila ga je i kriza identiteta. Najduže je bio alkoholičar, a zadnje je bio Jugosloven. Usred rata su mu za dovoljne količine hrane i rakije ponudili da bude Bosanac i to je prihvatio. Iako je hercegovačkog porijekla postao je Bosanac i musliman onoliko koliko mu je to alkohol dopuštao. Istina prestao je piti vodku i prešao na viski. Najmanji Hercegovac postao je najveći Bosanac.
Ispravan stav u Bosni garantira uspjeh i prvo mjesto na listi Stranke demokratske akcije. Avdo je opet postao Abdulah a pišući hvalospjeve rahmetli Adilu Zulfikarpašiću postao je i akademik Tunjine akademije. Uskoro se zakitio i titulom „najvećeg bosanskog pjesnika“ jer je titulu „najvećeg bosanskog intelektualca“ već zauzeo Tunjo Filipović. Da bi opravdao zvanje i titulu Avdo je počeo bosančiti i muslimaniti, prosipati mudre izjave i komentare. Ostala je zapamćena njegova čuvena teološka misao: „Cijela je Drina naša Meka i Medina“. Značajan je i njegov prilog razumijevanju jezične problematike u BiH koji se sastoji u izjavi da je hrvatski jezik „ustaški“. Možda ovo malo tukne na njegovo srpstvo i jugoslavenstvo pa u tom kontekstu valja sagledati i njegovu izjavu: „Miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi!“ Ne treba iz ovoga zaključivati da je Avdo Sidran nacionalist. On je više puta znao reći kako „nije važno koje su ljudi vjere i nacije bitno je da su Muslimani“.
Osim u borbi protiv nacionalizma i homofobije, Sidran se istakao i pri rješavanju bosansko-hercegovačke ustavne problematike tvrdnjom da nema Hercegovine i da je to tek „prirepak Bosne“. Neiscrpan je i njegov humanizam, a da ne govorimo o uljuđenosti. Kome bi palo na pamet i pošlo za jezikom u samo jednom obraćanju javnosti neistomišljenika nazvati: „lopovom, štetočinom, spodobom, krvoločnim karijeristom, mizerijom, moralnom nakazom itd.“ Nikome, do „najvećem bosanskom pjesniku“. A upravo tim i takvim riječima Sidran je nazvao Envera Kazaza jer nije dao nekakvu nagradu njegovom prijatelju Nedžadu Ibrišimoviću najpoznatijem po tome što se u ratu uselio u stan Emira Kusturice.
Mogli bismo možda Sidranove postupke opravdavati apstinencijskom krizom i pjesničkim klimaksom. Jer, Sidran je zbog bolesti morao prestati piti, a onda mu je trijeznom još proradila taština. Povjerovao je obećanju da će njegova glava biti odlivena u bronci i postavljena u parku na Trgu Alije Izetbegovića gdje su nekada stajali Andrić i Ćopić. I svidjelo mu se. Od jalijaša i bosanskog nadrealiste Sidran je postao bosanska narikača. Heroj manji od puške postao je doajen bosanske tuge. Svjestan skoroga kraja, s uvjerenjem i strahom da živi kako reče „sudijsko vrijeme“ skupio je u svoja prsa svu bol ovoga i onoga svijeta. Čaršija, koja je prisvojila svu bosansku tragediju angažirala je Sidrana da je „prodaje“ svijetu. Jer što je njemu Čaršija, što je on Čaršiji da tako za njom plače. Pjesnik i a k a d e m i k Avdo Sidran zamijenio je strah tugom. Postao je „Morija“, mjera tuge, tumač svega i svačega i po svemu sudeći već je osigurao mjesto u dženetu, ko god da je tamo na vlasti.
*Radi boljeg ugođaja, uživljavanja čitatelja i širenja tolerancije tekst je napisan bošnjačkim jezikom.