Utorak, 16 srpnja, 2024

Goran Raguž: Stolac za početnike

Must Read
10. hercegovačka brigada je zazidala žive ljude u Teznom, većina žene i djeca.
10. hercegovačka brigada je zazidala žive ljude u Teznom, većina žene i djeca.

Teti Ruži Raguž, mojoj mjeri hrabrosti, trpljenja i oprosta, uz pokoj duši…

Iz knjige KUĆA POD ŽUTIM SVIJETLOM koja uskoro izlazi iz tiska

Ovo je Stolački “Tko je tko” i osnovne crte njegovog zemljopisa, točno onoliko koliko sam ih se uspio domisliti ova zadnja tri desetljeća uz nešto svjedočenja tadašnje djece, a danas staraca, čijoj hrabrosti i ljudskosti se duboko klanjam. Razumjeti će zašto ih ne spominjem. Njihova sigurnost i mir su mi važniji od bilo koje istine! Drugih neće biti mnogo. Biologija je davno učinila svoje i koliko god žalio, nećemo ni jednog zlikovca vidjeti pred ikakvom zemaljskom pravdom, samo zato što je prekasno. Ne dvojim da i sam snosim krivicu zašto je to tako. I ovo je trebalo biti davno napisano i to ne kao Spomenar, već kao konkretna sudska tužba. Ne vadi me da nisam sve znao. Ili da nisam ništa znao. Trebao sam znati, i to ne samo ja, već i oni svi bitno važniji i stariji od mene. Za sada krivicu pripisujem prvo i jedino sebi, bez ikakve patetike!

___________piše: Goran Raguž l poskok.info

Saučesnici u zločinu postajemo onog trenutka kada za njega saznamo i ne učinimo ništa da ga prokažemo i pomognemo da se kazni. Svaki put kada okrenemo glavu, učestvovali smo i sami, koliko god nam to gadno izgledalo. A jeste, vrlo gadno i usput kažnjivo u svakom, pa i najbanalnijem pravnom poretku, uključujući “socijalistički i samoupravni” alem – sustav počivše SFRJ. Čak je i ta nesretna zemlja imala precizno opisan slučaj saučesništva u kaznenom dijelu, kao tekovinu boljih i slobodarskijih državnih sustava diljem svijeta. No Bogu dušu, držala se preporuke svog Maršala – Stvoritelja, “da se ne drži zakona k’o pijan plota”! I tako smo svi živjeli u papirološki prekrasnom i savršenom društvu u kojem se nitko nije imao obaveze držati napisanih zakona, uključujući i članke koji se odnose na zločin, ratni zločin i saučesništvo u svim kategorijama!

(Osnovni problem završetka ovog teksta je institut pravne zastare. Za ratne zločine ne postoji zastara i hvala Bogu, i danas gledamo zlikovce kako ih izvlače iz jazbina i dovode pred lice, kako god zakašnjele pravde. No to se odnosi samo na one zločince koji su ratne zločine počinili u vojno poraženim vojskama i paravojskama. Nije mi poznato da je do dana današnjega jedan saveznički vojnik izveden pred lice pravde za cijeli niz notorno poznatih zločina, što svaku pravdu prema nacistima dovodi u duboko moralno pitanje. Ratni zločini iz Drugog Svjetskog Rata, nisu isto ni tretirani ni kažnjavani.

Zločini drugog “totalitarnog”režima – komunizma, nikada ni u jednoj zemlji koja je imala povijesnu “sreću”da bude usrećena, također nikada nisu raspravljani ni u jednoj sudnici! A o bivšem SSSR – u, da ne govorimo. Ili što reći o 60,6 milijuna izravnih žrtava raskulačivanja, dvije poznate masovne gladi, te stalnih čistki u periodu od prvog dana Revolucije do kraja pisanja Solženjicinovog “Arhipelaga Gulag”, dakle sredine šezdesetih godina – samo u grobnicama Butova kod Moskve preko 80.000 do sada, samo iz godine ’36 i vjerojatno samo iz zatvora Lefortovo i Butirke?I to bez ratnih gubitaka, za koje danas znamo da su skoro dvostruko nadmašili Staljinove “priznate”od 20 milijuna! Ili što reći o jezi Kinesko – Korejskih brojki, gdje su današnje pretpostavke broja žrtava samo u tzv. “Kulturnoj revoluciji” od ’60. do ’63. blago procijenjene između 30 i 50 milijuna? Nije mi poznato da je ikada itko odgovarao za i jednu od njih. Tu i tamo, režimi bi pouklanjali svoje Ježove, Jagode, Rankoviće, Berije, “Četvoročlane bande”, Šehue i sličnu gamad, sa pripadajućim svitama, no nikada, niti jednoga radi zločina koje su počinili, već samo radi unutarnjih obračuna.“… I nema pravde…”

Još jedanput zahvalan pokojnom Aleksandru Isaijeviču, koji upravo tako završava “Arhipelag…”! Nema pravde! Nema jer se na zločine države prema pojedincu odnosi zastara i nitko danas ne može izvesti pred sud npr.nijednog od Stolačkih Skojevaca, učesnika – dragovoljaca na pokolju ratnih zarobljenika i civila na Radimlji, jer se desio dobro iza rata!

Da li može nastupiti tzv.“apsolutna zastara”za zločine počinjene u ime države onako kako ona nastupa za kazneno dijelo koje učini pojedinac iz osobnih pobuda? Odgovor je jasan, NE MOŽE! Ne iz nekih udaljenih moralnosti, već prije svega radi toga što zakone ne treba tumačiti samo po njihovom slovu, već i u njihovom osnovnom duhu koji kaže da je pojedinac u sukobu sa državom nezaštićen, te ne može nastupiti zastara sve dok se ne steknu uvjeti za njegovu makar minimalnu zaštitu. Zaštitu koju mu daje pravni poredak tužbom protiv npr. ubica sa Radimlje, jer je u strahu za svoj život nije mogao ostvariti prije. Pošten Vrhovni sud svake zemlje može donijeti i takav sudski presedan te omogućiti žrtvama makar ideju o pravičnosti.)

U Stolac se ulazi preko Radimlje, srednjovjekovnog groblja uz samu cestu. Stoljećima je tu. Desno od nje, prema Bregavi, nalazi se jedna bitno mlađa grobnica. Za ovaj tekst ne vjerujem da ću saznati kada je napunjena. Jedan dan svakako, neki trag će reći kada je dotjerana kolona – četvorored i tko je imenom taj Narodni Heroj koji je organizirao veću grupu mojih sugrađana, tek promoviranih u Skojevce i Antifašiste, da ih pobiju, kao neku vrstu “diplomskog rada” i trajno vezivanje za taj krvavi režim. Posve ispravno, netko moćan je zaključio da će svi oni koji okrvave ruke, šutiti. Jedan dan svakako, saznaću koji od trojice kandidata je pravi! Svi su zavjerenički šutili. Svi su bili dio istog zločina i nikome se jednostavno, nisu otvarala usta. Pomelo se pod tepih, nastavio se živjeti „normalan” život, praviti karijere uspješnih ljudi čak i u prosvjeti! Sve redom dragi ljudi, puni osmjeha i razumjevanja za svoje bližnje! Ipak, tu i tamo, neko bi „pukao“! Ponekad nečija savijest nije mogla izdržati teret tolike krvi i uglavnom „pri kahvi”, poluzavjereničkim glasom bi nešto odvalio, no iste sekunde se i pokajao, znajući posljedice takve ludosti.

(Tek nedavno saznajem detalj o pokolju i Stočana koji su bili općinska vlast za NDH na čelu sa Omer-begom Rizvanbegovićem kojem je stolački prvoborac Gojko M… pred njim zaklao sina Ziju od 14 godina starosti. Prvoborcu prezime pišem točkicama samo zato što još čekam pismenu potvrdu. Da greškom ne povrijedim istinu. I da tek onda Borisu Dežuloviću odgovorim na kolumnu u Oslobodjenju naslovljenu sa “Hrvatski stećak”, u kojoj se i za njega odvratno, ispovraćao po pobijenim o kojima znamo samo KAKO su pobijeni. I da razmislimo o kategoriji zataškavanja ratnog zločina, koja takodjer ne zastarjeva.

I usput, svaki pokušaj otkopavanja tog grobišta je završio vriskom od Stoca do Sarajeva, Zavod za zaštitu spomenika kulture osobito, e da će biti oštećeni stećci. Kada su stolački skojevci iz udarnih grupa klali na njima i bacali u čatrnju, nije bilo opasnosti da će im išta biti. Negdje pedesetih godina, par komada je preneseno u Dubrovnik pred Rankovićevu vilu. Znam točne razloge zašto zavod ne da iskopanja nesretnika, kao što to znaju i svi Stočani. Dari će tu dozvolu šutke kada se pokrene istraga za ratni tločin protiv još živih bandita. Tada će Radimlja biti samo mjesto zločina.

I danas mi je nerazumljivo da znam samo dvojicu ljudi od kojih je jedan „pukao“, a drugi mi otvoreno ispričao što je sve radio u ratu i poslije rata. I nikog više! Da li je ideologija, koja ih je odvela za ruku u zločin, bila toliko jaka da su svi mogli nastaviti posve normalne živote ili su jednostavno svi bili sačinjeni od neosjetljivog materijala? Za svog života ne očekujem odgovor, kao ni da će jedan od četvorice mojih još živih sugrađana olakšati dušu i zamoliti oprost! A možda će im ovaj tekst pomoći da se odluče…

Drugi je bio moj punac pok. Franjo Jurina, kojeg navodim punim imenom sa njegovom davnašnjom dozvolom, ako ikada to zapišem, da se mogu pozvati na njega. Jednu noć, nakon smrti mog oca kojeg je neobično volio, mi je ispričao svoju ratnu sudbinu i tada sam prvi put u životu čuo cjelovitu i bez prekida ispričanu priču, što je to rat na brdovitom Balkanu i to sa svim bojama. I danas sam mu zahvalan za toliko povjerenje!

Simpatizer antifašizma, nije dugo trebao da se kao mobilizirani inženjer, zapovjednik oklopnog vlaka, priključi borbi i da odmah procijeni da su antifašisti samo nešto manje zlo od fašista, a osobito koliko malo ljudski život vrijedi i jednima i drugima. Svjedok već ratnih lividacija, osobito protiv tzv. „Pete kolone“, a u stvari ponekad i osobnih protivnika partijskog i ilegalnog vođstva, znao je samo da nekako treba izgurati do kraja rata i zatim se vratiti svom poslu i sve zaboraviti. Nije mu se baš dalo. Prvo, njegova važnost kao “ubačenog“ se u više navrata pokazala dragocijenom, a on je nehotice postao vrlo važan “igrač”! Drugo, nije izbjegao da učestvuje u organizaciji atentata na Vjekoslava – Maksa Luburića, iako su svi znali da će represalije bilo za uspjeh ili za neuspjeh biti krvave. Bilo im je svejedno što je Maks objesio na svaku banderu od Čaršije do Ilidže po jednog Sarajliju. Njega su izvukli iz grada i uputili u 7. Krajišku brigadu, upravo na vrijeme da stigne u Podkozarje, na pokolj oko 6.000 domobrana koji su se naivno predali vjerujući Ljubičici Bijeloj da neće ništa biti onima koji nisu okrvavili ruke. Uz masovno učešće civila koji su „svetili Kozaru”, svi do jednog su pobijeni, uglavnom umlaćeni raznim hladnim oružjem. Nije željeo u tome da učestvuje i zahvaljujući reputaciji hrabrog ilegalca, izvukao je glavu i premješten odmah u jednu brigadu preko Save. Četvorica koje nije znao, a koja su također odbila učešće u pokolju, su jednostavno priključena domobranima na klanicu. Tridesetpet godina poslije, ruke su mu se tresle pričajući o slikama polja krvavih leševa i jauka nesretnika.

(Od ranog djetinjstva, svi smo mi ponekad čuli poneku priču, neku sličicu ili čak anegdotu. No nikada tako jasno i precizno dimenzije jednog krvavog zločina nisu bile predamnom, jasne i nedvosmislene! I nikakav problem nije bio otići u Tužilaštvo i otvoriti knjigu o 7.Krajiškoj brigadi i za ratni zločin optužiti sve preživjele! Nikakav problem osim jasne predstave što bi bilo dalje! Iste sekunde bi bio proglašen ustašom, fašistom i reakcionarom najgore vrste, a u najblažem slučaju, proglasili bi me neuračunjljivim i poslali na prisilno liječenje. Ne opravdavam svoj kukavičluk, no to su neosporne činjenice! Strah, strah na koji je režim i računao!)

Drugo jasno svjedočenje sam dobio od svog susjeda, jedne neobično pitoreskne ličnosti, koji je ponekad znao popiti malo jače i tada bi svojim dubokim glasom znao na način kao da dijeli neku veliku zavjereničku tajnu reći:

„… ovdje smo ih sve pobili… baaanda… sve pobili…“

I tu negdje bi mu  jezik počeo zaplitati. Ubrzo bi se pojavio netko od njegovih i brzo ga sklonio sa ulice. Nitko ne bi osobito obraćao pažnju na ta pijana brbljanja, sve dok jedanput nisam čuo nevezano za rat, svog susjeda kalajdžiju kako ga je opsovao kao krvavog ubicu. A mogao je to znati, naime bio je bivši vojnik Hrvatske Legije. Zapamtio sam i shvatio da to nisu samo pijana brbljanja. A već sam čuo i za tzv. “Kozaru”, vrlo čudno psihičko oboljenje bivših partizana. Danas se to precizno naziva PTSP. Negdje ubrzo, opet sam naletio na njega, vraćajući se sa gradskog bazena. Upravo pored silosa. Znao me je odlično i kao dječaku mi ponekad napravio koju čudesno dobru drvenu igračku. Osjetio sam da je dobro “pri kahvi”! Opet je izletilo iz njega:

… ovdje smo ih sve pobili… sve… banda… tu iza zida… devetnaest… sve goli ustaša… ja, ja… sve metak u potiljak… jakako…

Što sam zaprepašten razumio je da je unutar zida silosa za brašno, grobnica u kojoj je 19 ubijenih ustaša!? Strašno! Ni jednog trenutka nisam dvojio da tu nisu nikakve ustaše, jer da je bilo nekakvih ustaša, bili bi za suđenje nekakvog suda, knjige bi o tome pisali i o tome bi učili u školi. Logično bi bilo da sam prvo pomislio da ta pijana budala trusi gluposti, no o državi i režimu sam već kao nepuni osamnaestogodišnjak znao toliko da sam bio potpuno uvjeren da je moguće da se nešto takvo desilo, a osobito da se o tome šuti. Nisam potrčao svome tati ovaj put da mu to prepričam. Imao je sa tom istom državom i režimom tih dana dovoljno svojih problema. Otišao sam djedu u Dubrave i kada sam ga nagovorio da se malo prošetamo do Rivina na karte, čim smo se odmakli od svakog drugog živog bića, rekao sam mu zašto sam došao. Nije mi dao ni da dovršim rečenicu, doslovce rukom mi je začepio usta. Ni riječ mi više nije dao prozboriti. Ne pamtim da sam ga ikada tako naljutio. Nije mi dugo trebalo da naučim koliko se plašio da to negdje ne izlanem pred nekim zlonamjernim. On starac i ja dječak! Oba srezani od straha, ne samo za nas dvojicu, već prije svega za svoje bližnje! Tek dosta vremena poslije, jedno popodne sjedeći sa obiteljskim kumom, pok. Stankom Penavom stisnuo sam se i to mu ispričao. Šutio je dugo daveći onu svoju cigaru. Samo mi je rekao da to više nikada ne pričam nikomu. Nikada nikomu dok sam živ! Ili da nedaj Bože to zapišem!

Dok sam živ, jer posve “ispravno”, oba smo zaključili da će i režim i država, potrajati duže od nas, a to znači i ubice ostati zaštićene. A evo, sve je nestalo, dvadesetpeta je kako je Berlinski zid pao i još nijedan nije vidio pravde osim Božije. Zahvaljujući i mojoj šutnji…

Sve grobnica do grobnice. Radimlja. Silos. Koštana bolnica…

Koštana bolnica ili u to vrijeme znana kao Državna bolnica je sigurno bila najpoznatija stolačka institucija. Austrija ju je napravila radi izvrsnog klimata za liječenje, opremila tada najmodernijom opremom i dovela svoje odlično obrazovane liječnike koji su Stolac od kasabe preko noći napravili Europskim gradom, no nažalost zakratko. Vidjela je tri krvava rata, no nije moje ni da ih poredim, ni sudim. Ona je bila bolnica iz koje su koncem ’45.g. izveli nacionalno, vjerski ili na neki drugi način nepodobne ranjenike i bolesnike te ih pobili u samom vrtu. Tu su ih dvadesetak (??) i pokopali. Neka mi čitalac oprosti, no ne znam više. Da znam, sve bih napisao, a ne usuđujem se javno tražiti preživjele svjedoke, plašeći se prije svega za njihovu sigurnost u vremenima kada zlokobni zeloti još uvijek drže visoko svoje glave i noževima u ruci štite svoju “časnu” prošlost. Nekolicina Skojevaca sa pokolja je još živa. Na žalost, osim svjedočenja iz druge ruke jedne radnice u bolnici, kojoj se jedan od ubica pohvalio nedjelom, negdje sredinom šezdesetih godina, čak joj pokazavši i mjesto, nemam nikakvog drugog dokaza.

(Kako bih volio kao ozbiljan čovijek, u ozbiljnoj zemlji da javno saopćim prikupljanje podataka za pisanje znanstvenog rada o Stolačkom Logoru za žene članove obitelji neprijatelja naroda! Pa da od živih svjedoka čujem sve što znaju, pa da u široko otvorenim pismohranama nađem sve što treba jednom ozbiljnom radu, pa da jedan lijepi dan izađe jedna lijepa i pošteno napisana knjiga! Možda napisana i sa više suradnika! Možda jedan lijepi dan, ako ovaj samotnički napisan tekst dođe do onih kojima će značiti makar malo zakašnjele pravde, će se javiti oni, oni koji znaju više i popuniti očevidne nedostatke! Osobito o točnom mjestu grobnica u Koštanoj bolnici!)

Radimlja, Silos, Koštana bolnica, Sud…

Sud, također napravljen za Austrije, sa svojim komotnim podrumom, bio je i ustašama ’41.g. i četnicima ’42.g. komotan i siguran zatvor. Ni oslobodiocima nije promakao ’44. nepoznatog mi dana, znam samo da je rat bio gotov, u njegovom podrumu ubijeno je nekoliko desetina civila pogrešne vjere ili nacionalnosti. Ubijeno?! Pa poštenije je reći zatučeno maljevima, noževima, macolama, te krampom u rukama današnjeg uglednog stočanina. Jedno svjedočenje mi je reklo da su bačeni u jamu na Bivoljem brdu, a drugo u jamu prema Ljubinju. Sve može biti sporno, osim da se pokolj u podrumu suda zaista desio. Nadam se jedan dan da će netko prilježniji i bolji od mene, rasvijetliti i ovo.

Mačkovac…

Brdo od Stoca prema Neumu. Zapamćeno od Rebeke Baruh, Ane Raič i Majde Alibegić, kao točka gdje su negdje ispod poplatskog groblja, ukopavale “svoje”! “Svoje” sretnice koje nisu više morale na Golgotu, na Stari grad. Pretpostavljam da ih je tu oko pedesetak u više manjih grobova, kojima su uklanjani tragovi još nakon ukopa.

“Ekonomija”, poljoprivredno dobro sa farmom krava, odakle je Stolac, uključujući i mene, pio svoje mlijeko. Tražeći novu lokaciju za barake, zapovjednik straže Radan Topolović je Jordanu V… rekao da ne traže na toj strani jer je puna plitkih grobnica, sa komentarom da se stolačkim skojevcima nije duboko kopalo. I ništa više, osim što mogu pretpostaviti da je riječ o još jednom pokolju bez svjedoka i o kojem ne vjerujem da ću išta više čuti. Opet sa nadom da će ove riječi potaći nekada nekog da i to rasčisti za bolju budućnost, koje sigurno neće biti, sve dok nad nama bude visila sjenka jednog neoznačenog groba.

(Da ne zaboravim i glasine o većoj grobnici njemačkih zarobljenika, kao što pretpostavljate, bez ikakvih materijalnih dokaza, kao ni dokaza da su ih pobili lokalni Skojevci iz tz. “Udarne grupe”!? Svjedok mi je izrijekom tvrdio da je postojala odabrana grupa Skojevaca, čiji je primarni zadatak bio likvidacija “pete kolone”, no i svakog drugog na koga bi pao prst “pravedni”! Po njemu, održala se dobro iza rata i obavljala je svoj krvavi posao i za Logor kada je trebalo. Odlično i neovisno, njeno postojanje potvrđuje i bivši logorski stražar, Jordan V…! tvrdio je da ih je bilo petorica, uključujući vozača kamiona. Na moje čuđenje o tako malom broju, odgovorio je sa smijehom tipa, “… pa šta će ti više, ta nije ’45…”! Već spomenuti časnik UDB – e i OZN – e od osnivanja, I… H… mi je u više razgovora izrijekom potvrdio da je osobno učestvovao u organizaciji “likvidacije” “unutrašnjeg neprijatelja” – iako je sa pljuckanjem negirao osobno učešće u klanju, tvrdeći da je „ispit” položio u ratu kao pravi “odlikaš” – te da je osobno učestvovao u sastavljanju spiskova šireg Sarajeva, na kojima se nisu nalazila samo imena “… neprijatelja, saradnika, familije i šire, već često nekih koji su se nekom zamjerili, onako, privatno! Bilo je toga i u ratu kolko hoćeš… Vjerovao sam mu onda bez ikakvog razloga da posumnjam. Iz primjera i u najbližoj obitelji, ubojstvo moje tetke Šamile – Šane Bilić, nisam dvojio da su ratne likvidacije istina. Također je bez dvojbe potvrdio da su u svim mjestima gdje bi uspostavili Novu vlast, za te grupe regrutirali novoprimljene Skojevce, osobito ako su dolazili iz obitelji i sa najmanjom mrljom i takvim “polaganjem ispita” ih čvrsto vezivali za sebe. Nije bilo greške, vrlo mali broj je odbio i to platio odmah svojom glavom. Sjenama nekolicine bezimenih junaka savjesti se duboko klanjam!)

Kamenolomi…

Kamenolomi ostali od Austrije i njenih javnih radova, svakako su bili skoro idealno mjesto za uklanjanje tragova zločina. Teško pristupačni, bili su i nekakav logičan izbor za manje ukupe. Nisu bili daleko i dobro su bili udaljeni od uobičajenih pješačkih staza. Lovcima i ljubiteljima prirode je samo trebalo šapnuti da se klone tog mjesta, kao npr. Kamenoloma poviše Centrale te nekoliko dubljih škripova prema Hrgudu. Prema pričama mojih izvora, samo na ovom lokalitetu je ostavljeno devet ili deset žrtava logora. Po tvrđenjima stražara Jordana V… korišteni su i iza rata za jednu likvidaciju koju je po povratku iz rata obavio obavio moj blizak rođak Salko Aličić, poručnik OZNA – e! Ubrzo je i sam ubijen u namještenoj saobraćajnoj nesreći, a posve je moguće da su ga i njegovi likvidirali radi neobične surovosti kojom se odlikovao i u ratu, prvo kao obavještajni oficir X Hercegovačke brigade, a zatim i kao povjerenik OZNA – e u njoj! Osobno je učestvovao u svim zločinima oslobodioca i osvetnika, a po pisanju “Slobode”, završava rat u Mariboru i Teznom, danas najveća poznata stratišta civila, najviše Hrvata i ratnih zarobljenika, možda i u dubljoj povijesti, uključujući i zazidavanje stotina živih ljudi, žena i djece u obližnjim rudnicima.

Zašto samo njega navodim? Iz jednostavnog ljudskog razloga što mi je blizak rođak i što sam se sa čuđenjem pitao cijelo djetinjstvo i mladost, zašto ama baš svi izbjegavaju svako pitanje o njemu! Sve što o njemu danas znam, saznao sam sam i teško. Nedvojbeno, bio je težak ubojica i zločinac, da se čak i u takvim vremenima dobro isticao iznad uobičajenog „prosjeka”! Osobito se razlikovao od svoje divne obitelji sa kojom očito nije imao ništa zajedničko. Ne znam kada je postao zločinac i što bi na nekom imaginarnom suđenju mogao reći u svoju obranu, a i ne interesira me. Neka se motivima takvih zločinaca bave liječnici. Od mene im ostaje samo moj prijezir i gađenje.

Druge ne navodim iz razloga što je nastupila “apsolutna zastara”, a i biologija “apsulutno” obavlja svoj posao. Dvadesetogodišnjak iz 1945.g. je danas osamdesetsedmogodišnjak ako je živ i zdrav. I ako ne drhti u svojoj jazbini od susreta sa Stvoriteljem ili ako ne vjeruje u njega, onda od jutarnjeg susreta sa svojim ogledalom u kojem mu titraju sjene pobijenih krampom u vlastitoj ruci u podrumu Stolačkog suda, gdje je kao novoprimljeni Skojevac zarađivao očevu glavu, svoju buduću karijeru uspješnog privrednika i stalnog saradnika “organa” koji su ga držali kao potpuno provjerenog i zauvjek vezanog za sebe i svoje ciljeve. Ili budućeg prosvjetnog radnika, koji je karijeru počeo kao zakašnjeli Skojevac u vrtu Koštane bolnice, metkom u potiljak i svojim znancima, znajući točno da nisu krivi ništa drugo osim nečijeg prsta koji reče “… nemoj da mi ovo osvane živo…”! Ili koliko god da gadno zvuči, dvojice mladića – dječaka, koji na takvoj klanici postaju mesari, poslije također ugledni građani. Ili nekoliko običnih Stolačkih budala kojima je to bila neka vrst “pravedne” osvete “njima” za nešto što samo oni znaju što. Ima li ikoga od tih mladića – djece da nije okrvavio ruke? Ne znam da ima ijedan! Sva svjedočenja, kako god da ih je malo, navode na samo jedan zaključak, golem i kolektivni zločin u kojem su svi okrvavili ruke.

Neki su nestali. Neki su ostali u gradu, a nekolicina je ostala na stalnom raspoloženju vlasti, osobito za trajanja Logora. I Jordan V… i njih tri se slažu da su isti Stočani učestvovali u svim zločinima u Logoru. Nijedan više nije živ. Tek kada nađem izvorni zapis o formiranju te grupe pouzdanih ubica, objaviću njihova imena. Po tvrđenju I… H… postoje točni spiskovi takvih suradnika za svako mjesto u cijeloj državi i danas se vjerojatno nalaze u nekoj od pismohrana bivše države u Beogradu. Ako Bog da! Tek tada, ovo će biti kraj.

Tek tada će biti kraj, kada gradjani moga grada shvate da su ljudi u smrti jednaki i da je zadnje čovjekovo pravo, pravo na dostojanstven grob, u vjeri u kojoj je živio. Nesmetan. Nesmetan kao i pomen Golgoti koju je trpio i podnio. Tek tada, glave pognute u sućut, živi mogu naći svoj mir bez straha i gadjenja prema drugom koji mu to ne da. Tek tada može biti mir. Može biti.

… If what they say is true, and my country is dying, then I think I may be able to tell them why. You see, kid, the conscience is a vital organ, and not an extra like the tonsils or the adenoids…

 

Martin Amis

Prva rečenica romana „House of meetings“

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Nova “navodna” vijest iz Pariza

Inače prva verzija naslova na Index.hr bila je ovo: Do jutra možda bude da je u slučajnoj šetnji okrznut čuvar...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -