Facebook generacija ima virtualnu budućnost. Budućnost koja ovisi o jednoj sunčanoj oluji koja će uništiti svu elektroniku i elektriku na zemlji. Tranzistori, poluvodiči, čak i transformatori, umrijet će. Integralna kola također. Mikročipovi će postati beskorisni. Civilizacija će se morati zasnovati na ljudima, toj krhkoj i nesavršenoj tvorevini koja bez elektronike ne vidi dalje od brda i ne čuje one koji joj nisu blizu. Da, o tom nesretnom biću će ovisiti, ne o moćnim strojevima koji mijenjaju tokove rijeka, krajolike, kopaju kilometre u dubinu i izbacuju metalne brodove u orbitu Marsa. Struja će, barem na neko vrijeme, prestati pomagati i odmagati ljudima. Neko vrijeme je dostatno za katastrofu od koje se čovječanstvo neće oporaviti, barem za jedan ljudski vijek. Nekoliko sati nestanka struje u New Yorku je bilo dovoljno da taj grad utone u nered i nasilje, bez obzira na to što je u ostatku SAD-a napajanje električnom energijom bilo uredno. Ništa strašno, rekli bismo. Ali, tih nekoliko sati je bilo dovoljno da ljudi saznaju strahote koje će im donijeti odlazak električne energije, te neizostavne blagodati modernog doba.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Radnim obiteljskim ljudima je to vrijeme, kako govore, izgledalo kao smak svijeta u malom. I svi koji su proživjeli to vrijeme straha i nesigurnosti, promijenili su se. New York je tog dana, zapravo te noći, izgubio puno više od izloga i pokradene tehničke robe, ljudskih života i ugleda. Te noći je grad New York nepovratno izgubio svoju nevinost.
Živimo u Mostaru, gradu u kojem nema ulice u kojoj nije ubijen čovjek, žena ili dijete. Nevinost grada i ove nesretne zemlje, ako je ikada i bilo, davno je izgubljena. Barem nevinost nas koji smo bili odrasli kad je rat započeo. Suviše smo toga vidjeli čuli, otrpjeli, prešutjeli, pregrmjeli, da bismo ikada više bili sretni, barem na onaj način na koji smo sretni bili prije, dok smo manje znali a više vjerovali u ljude. Ipak, nekako nam se svima činilo da djeca, stvorenja koja nisu rođena prije rata, imaju ono što smo mi izgubili. Postali smo hiperosjetljivi na njih. Lagali im, krili od njih svoja iskustva, izbjegavali im govoriti o svojim strahovima. Izgubivši svoju nevinost, čuvali smo njihovu, ljubomorno, posesivno, čak s više žara nego što bismo čuvali svoju. Jer, znamo kako to izgleda, izgubiti nevinost.
Kao što tajne izgube nevinost u uličnoj vrevi, tako i FB generacija gubi svoj… Kako bismo to nazvali? Mir? Duša? Zapravo, ne gube samo oni, gubimo i mi. Gubimo priliku kroz njih ponovno biti nevini kakvi smo bili. Tri djevojčice koje su tukle četvrtu, obišle su FB i TV javnost brzinom i snagom udarca šakom u lice. Sjekle su nam oči slike snimane mobitelom, kao škare kosu nesretne djevojčice. Stvarnost je kandžama ranila mnoge neranjene duše koje su to gledale. Nije strašno samo to što se dogodilo, strašnije je to što sada svi znaju da je takvo što moguće. Strašno, ne strašno kao kad drakula pije krv, to mu je, po definiciji, i posao.
Strašno je kao kad klaun ubija. Strašno je, jer, vidjevši snimku, dijete se neće poistovjetiti s pretučenom djevojčicom. Poistovjetit će se s nasilnicama. Zašto? Zato što su djeca zla? Ne, poistovjetit će se s nasilnicama jer ne postoji dijete koje želi biti pretučeno i silom ošišano. Radije će tuči i šišati, nego biti udarani i ponižavani. Izbor, dakle, nije težak. Jasno je. Ako vidiš da više njih tuku nekoga, pridruži im se. Ili stani sa strane i snimaj. Pravi se da pritom uživaš u bolu tučenog. Ako pokažeš suosjećanje, ili, ne dao Bog, pokušaš pomoći tučenom i ponižavanom, mogao bi mu se pridružiti, biti isto tako tučen i ponižavan. Kako god, sljeduju modrice ili nepovratno izgubljena nevinost.
wpDiscuz