Zločin, višestruko ubojstvo osmero viteške djece hrvatski političari nazivaju “stradanjem”. Potom to tako ponavlja i narod.
I zločin u Bikošima nazivaju stradanjem, iako su tamo pripadnici mudžahedinskog stajaćeg zdruga ArmijeBIH ljudima rezali glave. Ubijali su i djecu. Onda to i naš narod nazove “stradanjem”.
Genocid u Grabovici hrvatski političari i njihovi mediji uporno nazivaju “stradanjem” te “obilježavanjem godišnjice stradanja” svake godine.
Tako se jedino mjesto u BIH u kojem je Armija načinila potpuno uništenje svih živih bića, bez obzira na rod, spol, godine, pa čak i vrstu, u recentnom hrvatskom političkom narativu naziva “mjestom u kojem je došlo do stradanja”. Kao da ih AID plaća.
Tako je stradao čovjek koji je u Munchenu slomio lakat na baušteli ali je “stradala” i Mladenka Zadro koju su u Grabovici, Zuka i njegovi, usred njenog tek započetog djetinjstva, jednostavno zaklali. Kao i njenu mater. I oca. I njenu kravu i psa. I sve što je hodalo oko nje.
Premda je zaklana, premda je žrtva genocida u Grabovici, ona je za hrvatsku uljudbu od političara tek malkice “stradala” te je sukladno plahom i kukavičkom hrvatskom narativu dobila svoju “obljetnicu”.
Sead Đulić, Bošnjak, silan čovjek, mostarski režiser, toliko je bio pogođen tim zločinom da je napravio predstavu o Mladenkinoj smrti, i on Bošnjak, ne “mi ponosni Hrvati” dakle on Sead, je jedini preostali Hercegovac koji danas uporno iz predstave u predstavu s kazališnih dasaka proziva odgovorne ljude iz Aramije da se procesuiraju iako je i sam bio vojnik te vojske.
On Bošnjak, gospodo, ne mi “veliki Hrvati, on veliki čovjek i mirotvorac Sejo Đulić, proziva pojedince iz svog naroda za smrt jedne male nevine Hrvatice, njene nevine obitelji i njenog nevinog sela. Shvaćamo li kakav silan čovjek živi među nama? Stisnete li mu ruku kad ga vidite na cesti? Znate li uopće tko je on?
Đulić želi skinuti odgovornost s kolektiva. Jer voli svoj narod, vjeruje u njegovu čast i časnu većinu svoje vojske. On odbija njen zločinački karakter, zato želi zločince iz nje, odstraniti od nje.
Mladenka je njegova kaže, Grabovčani su njegovi, svaka žrtva je jednako njegova.
To je zadivljujući, univerzalan humanistički stav koji jedini može spasiti ovu zemlju od novih ludila. Jesu li mu zato u Sarajevu nedavno smjestili presudu?
Jeste li ikada pokazali interes pogledati tu predstavu? Ili vaš kulturni nivo počinje od narodnjaka u Pinka a završava u narodnjaka u Blage?
Možete li zamisliti hrvatskog režisera koji režira Ahmiće, Vojno, Dretelj i osuđuje “naše” zločince koji tamo to uradiše, “u naše ime”?
Potom taj hrvatski režiser naziva te ljude onako kako je odavno trebao – protuhama i hrvatskim izrodima i plače za malim Sejom Ahmićem, tromjesječnim djetetom ubijenim od strane nekog “tvog i mog” monstruma, “u naše ime” u Ahmićima, o Uskrsu devedeset i treće? Kad je nama bio Uskrs a Ahmićanima kad bijaše pakao.
Hrvati nisu napravili ništa
Nit u realnosti nit u predstavi. Mi nemamo svoje Đuliće. Mi gasimo kazališta, institute i trpimo strahovladu nepismenog prosjeka.
Sve što je urađeno urađeno je tek u nogometu i košarci.
Hrvati su tek sportska nacija s viškom mišića i bez talenta za politiku. Jer kad biraju ljude za Zrinjski studiozno izaberu prvu postavu, plaćaju skaute da ih nađu, bitan im je samo kvalitet, makar svi bili Srbin do Srbina, Bošnjak do Bošnjaka, pobjeda i trijumf jedini je imperativ Zrinjskog.
Ne i političke nacije Hrvata! – Jer takve nacije još nema.
Kad biraju ljude za parlamente i ministre pobjeda im uopće nije bitna. Svjesni da se narod zbio oko jedne opcije zbog majorizacije sa sjevera, pogledaju tek nacionalnu pripadnost, kvalitet ne, tad zagrabe slučajne glave iz slučajne gomile, pa tko uđe, uđe.
Zato Zrinjski godinama šuta i zabija i zato nam političare godinama šutaju i nabijaju.
Hrvatska politička sintaksa stidna je i smušena
Ona ne optužuje odgovornog i ne imenuje zločinca, ne proziva ubojicu za ubojstvo nad kojim čini “obljetničko sjećanje stradanja”, genocid ne naziva genocidom, pokolj ne zovu pokoljem, etničko čišćenje nije im etničo čišćenje.
Takva je i u odnosu s našim zločincima. Nikome od naših elita ne pada na pamet da osudi javno naše zločince i time čisti obraz časnom dijelu vojske. Ogromnom većinskom dijelu.
Politika se boji glupana. Strahovlade prosjeka. Umjesto da prosvjećuje i preodgaja prosjek , umjesto da vodi narod, politika postaje slugom gluposti, robom emotivnog , nepismenog prosjeka. Tako postajemo rulja u kojoj s vremenom prosjek upravlja društvenim elitama i nameće standarde i smjerove. Ne prosvijećena elita njime.
Hrvatska žrtva, bila ona Augustina Grebenar ili Hrvati Travnika il Bugojna, tako je kod nas postala sredstvo politike, a ne subjekt pijeteta nad kojim se mora postići pravda.
Ta ista pravda se zaziva samo da se zaziva.
Bošnjačka politika s druge strane ozbiljna je, potentna i odgovorna politika.
Grade institucije i institute. Preuzimaju dio po dio javnog, društvenog prostora.
Svjesni su da se borba ne vodi samo u klupama. Nisu prepustili odumiranje vanpolitičkog, bošnjačkog društvenog sektora.
Kao što Hrvati jesu. I kao što Srbi nisu. Koji u stopu prate Bošnjake.
Bošnjaci tvitaju, lobiraju, snimaju filmove, hodaju na večere sa stranim diplomatima. Otvaraju TV kuće i portale. Bore se za prevlast u medijskom prostoru. Grade sebi svoju državu.
I to je njihovo pravo.
Bošnjaci genocid zovu Genocidom, pokolj Pokoljem, etničko čišćenje Etničkim čišćenjem.
Posljednji govor Bakira Izetbegovića u Ahmićima jedan je od najboljih i najpotentnijih političkih govora u modernoj povijesti BIH, ma koliko vam se on ne sviđao.
Koje govore naših pamtimo? To se ubilo od neprepoznatljivosti.
Prije dva dana u Vitezu je održana “šetnja građana” sa željom da se ne zaboravi stravična sudbina u komadiće deriviranih osmero viteške djece. Koji su krivi jer su se igrali.
Nije održan protest, nisu blokirane ulice. Nije načinjen nikakav performans koji bi poslao snažnu sliku očaja i nepravde u svijet. Sliku majke koja nemoćna pod Režimom u Sarajevu vapi za pravdom nad raznešenim djetetom.
Znate li da je ratna sarajevska propaganda jedno od te djece koje je majka nosila u bolnicu prikazala kao dijete koje je raznijela granata HVO-a? Kako se zvo to dijete? Znate li kako se zvala ta žena?
Vjerojatno ovo prvi put čujete. Zašto ovo prvi put čujete?
Što je učinio naš “Hrvatski odgovor” na tu temu, tada i svo vrijeme nakon toga?
Tko je to naša propaganda? Nema je. Pustili su je da umre.
U Vitezu prekjučer nisu prozvani haaški tužitelji i zapovjednik brigade Armije BIH koja je nasumično granatirala. Nije ni spomenuta Armija BIH. Sve je urađeno samo da se stvar, kako kažu – ne zaboravi.
Zar je do tud došlo da smo i Augustinu Grebenar i način na koji je umrla počeli zaboravljati?
Zašto prekjučer u Vitezu nije bilo 100.000 Hrvata?
- Letargija naroda, i šutnja naroda, posljedica je impotentne politike hrvatskog naroda.
- Pozere u politici nitko ozbiljno ne shvaća. Pozeri obeshrabruju. Stvaraju zbunjen i nezainteresiran narod.
- Uz političara pozera čak će se i Hrvat iz Viteza više fokusirati na izjave nekog karakternog političara iz Istre, Dalmacije i Slavonije i polako će prestati pratiti BH zbilju.
- To će dugoročno dovesti do potpune nezainteresiranosti Hrvata u BIH za BIH.
Je li to cilj HNS-a i naših “lidera”?
“Tišina je zvonka radost”
Sintaksa hrvatske politike pretvara se u čistu nježnost. Blagost zaborava. Koja bi i imala smisla da to čine i drugi. Da je načinjen opći kolektivni ugovor o zaboravu rata i općem oprostu.
No drugi spremaju nove optužnice i nove progone. Što spremamo mi?
Nije li hrpa optužnica koja ide prema nama upravo posljedica činjenice da Hrvati nisu osnovali Institut za istraživanje ratnih zločina?
I da u njemu godinama rade eksperti, ne rodijaci i kumovi.
Ono što Srbi i Bošnjaci već godinama imaju.
Hrvati su naivno vjerovali svjetskoj pravdi.
I sjedili u klupama. Uvijek isti. S istom šutnjom. I s istom količinom naivnosti.
Delegirati naivne i nepotistične u doba otvorenog medijskog , pravnog i političkog rata za interpretaciju rata, rata koji još uvijek traje, znači mrziti svoj narod, znači medijski ga razoružati, znači izručiti ga.
Zašto prekjučer nii u Travniku nije bilo 100.000 Hrvata? Odgovor je isti kao gore.
Hrvatski političari pretvaraju se u bogato obučene metroseksualce.
Sa savršeno namještenim grimasama. I preplanulim tenom.
No lica su to bez tona. Zamišljena o samima sebi. Koja postoje samo zbog sebe.
Političari koji se u prvom redu brinu kako će obraniti sebe ili produljiti svoju političku vegetaciju, više nisu pogodni za zastupanje naroda.
Da bi ih se smjenilo narod mora biti politički živ.
Je li politički živ?
Ako i sami Bošnjaci po internetu u komentarima pozivaju institucije da kazne odgovorne za zločin u Bikošima , genocid u Grabovici i pokolj viteške djece, svjesni da se to mora, i svjesni da se time jača narod bošnjački i njegova pozicija, nejasno je čega se to plaši hrvatska politika, koja čak ima i ministra na čelu pravosuđa?
Što je smisao te politike? Osvojiti izbore a nakon njih vegetirati? Voziti ljubavnice po Italijama? Vršiti pritisak na RH ambasadore da ti maloj srede putovnice? Je li to bio taj famozni hrvatski odgovor? Brinuti se o Zdravku Mamiću i Maki Radiću?
Čovjeku koji nije zaslužio hrvatsko poštovanje niti može biti hrvatski idol jer je u Vojnom do bezdana obrukao čast svakog časnog hrvatskog vojnika.
Ispisao se od te časti i te vojske. Od onog koji nije činio što je on činio.
Od onog hrvatskog vojnika kojeg nije zanimalo silovanje tuđih kćeriju. Što je u slučaju Radić i sama Republika Hrvatska dodatno potvrdila u vlastitoj presudi. Hoćemo li i tu presudu popljuvati?
Nacionalni ponos i ravnopravnost naroda ne brani se legitimnim sjedenjem u legitimnoj klupi i legitimnim lupanjem po legitimnim smartphonima. Politika je ozbiljan posao. Za nju treba ne samo nešto visprenosti, znanja i talenta. Nego i nešto hrabrosti.
Hrvatski političari koji imaju zastupničke imunitete i visoke plaće plaćeni su od hrvatskog naroda i zaštićeni kao lički medvjedi od pravnog progona upravo da rade svoj posao slobodno i da urliču kao zvjeri kada trebaju urlikati kao zvijeri.
Oni kao zvijeri tek uzimaju naše pare, potom postaju tihe krtice. Šutnjom nas brane. I uvjeravaju nas da se drugačije ne može.
Jučer je BHRT napravio nekakav izvještaj iz Bikoša. Novinar Harun B. strogo je pazio da se u prilogu ne spomene Armija BIH kao počinitelj pokolja.
Iako zna da je cenzura kazneno djelo vjerojatno je prilično uvjeren da ga nitko od hrvatskih političara neće prijaviti RAK-u niti tražiti njegovu smjenu. I prilično je u pravu.
Koliko je hrvatskih političara, što mislite, primjetilo uopće taj detalj? Nisu li plaćeni da to prate?
Primjetilo ih je, točno onoliko koliko ih je javno reagiralo. Niti jedan.
Nezainteresiranu su za politički rad. Zainteresirani su tek za političke plaće.
Jer para kapi radio on ili ne.
Harun B. nije ni kazao da su pripadnici Armije predali zarobljene Hrvate , vojnike i civile, mudžahedinima, specijalnim postrojbama Armije, koji su potom iste dekaptirali.
Bit će da g.Harun nije znao. Sigurno nije znao. Sto posto nije znao.
FTV Slava Kukića i Zvone Jukića, nije objavila čak i doslovce ništa. Ni o Vitezu ni o Bikošima. I oni znaju da im hrvatski političari neće odbiti pera s glave.
Što su Komšiću, Branimiru, Zvoni i Slavi pobijena djeca Viteza? Zna li itko odgovor na to pitanje?
Nitko od naših političara, pojma nema da FTV nije objavila ništa. Niti je misle tužakati. Kako će ju tužiti kad i ne znaju koji zakon je prekršila?
Ni federalni zastupnici Hrvata nisu se oglasili a plaćeni su da to čine.
A upravo Federalni parlament, premda protuustavno, vlasnik je i osnivač FTV-a. Za sada. I kako vijuge stoje, u naše elite, bit će još dugo.
Nitko od Hrvata koje ste izabrali ne čupa kosu. Ne drami. Ne rade svoj posao koji ste im upravo vi povjerili. Vi ste njihov poslodavac. Ne oni vaš.
Nitko od njih u federalnom parlamentu ne traži smjenu Zvonimira Jukića, brata Branimirovog, na FTV-u, ne prozivaju Kukića koji ga je skupa sa protuzakonitim Šabićem tamo postavio. Da gradi trigliceride na mozgu. I pazi da se koji politički Hrvat ne uposli na FTV.
Ne šalju hrvatski legitimni borci zakon u proceduru kojim se ima uskladiti vlasništvo nad FTV-om s Ustavom FBIH i vratiti u vlasništvo kantona. Ustav naime kaže da samo kantoni mogu osnivati TV kuće u FBIH.
Ne naši političari su prosjaci i sinovi. Traže od Hrvatske pomoć da im napravi TV kanal. Ako štogod ostane nakon što fratarluk uzme svoj redovno kršan dio kolača. Koji redovno uzima. I koji se dati mora. Bespogovorno i trčeći.
Za to vrijeme, naši političari gledaju šutanje Hrvata na TV kanalima u javnom sektoru, s pozicija na koje prema Ustavu imaju pravo i gledaju kako im kardinalovi ljudi postavljaju svoje “dečke” na direktorska mjesta. Jer valja bit u dobru sa svima. Pa i prepustiti mjesto koje pripada narodu, monsinjorovim simpatijama u Sarajevu.
U zadnje 4 godine mogli su se smijeniti i Šabića i Jukića s FTV-a. Zašto nisu? Mogao se smjeniti Vjeko Čamber. Zašto nije? Dobili su izbore na hrvatskom odgovoru. Mandat su potrošili u hrvatskoj šutnji.
Hrvati su patetičari. I biraju patetičare. Ne cijene ni svoju poklanu djecu, ne cijene sebe, što bi njih netko cijenio?
Zašto ih međunarodna zajednica i političko Sarajevo ne bi šutali, kad cijelo vrijeme svojim ponašanjem pozivaju da ih se šuta?
Potom kad ih se našuta kmeče da su našutani i dobiju još jedan mandat od naroda. Ide nova runda šutanja.
Posljednjih tjedana više je odvažnih rečenica o pravima Hrvata kazao Dodik nego iti jedan hrvatski političar. Zato ga Pusićka i Radio Sarajevo napadaju. I svaku suradnju s njim.
Posljednih dana više je odvažnosti pokazala jedna usamljena Ružica Jukić nego sva naša bulumenta skupa zadnjih godina. Sama neustrašivo brani dostojanstvo ove zemlje i ovog naroda. Usamljena u hrabrosti. I to pred najsilnijim rušiteljima hrvatskih prava u BIH.
No za tu Ružu hrvatluk ne mari. Hrvatistanci iz BIH su sentiment pokazali tek za onu Ružu koja je tri mandata šutjela u EU parlamentu o pravima BH Hrvata, da bi na kraju izletjela s nekakvom bijednom poezijom u čast sluge hrvatskog okupatora – Pavelića.
Jukićeva je pokazala kako izgleda hrvatska neustrašivost i kako je ovaj narod zvučao dok je bio ponosan i nepokoren.
Sama protiv Inzka. Sama protiv 5 ambasada. Jedna jedina Ružica. No za Hrvate, kriva Ruža.
A Dodika ne plaćamo. Niti nju plaćamo.
Njih plaćamo. Zašto ih plaćamo?
Ako već ne žele raditi neka pare koje smo im dali pošalju Dodiku. I neka odstupe. On bar nešto govori u našu korist. Il nek skupe te naše pare i Ružici kupe pancirku. Ona je gore sama. Kao nekad Leutar.
A oni? Gdje su se zabili oni?
Oni su vjerojatno već u Makarskoj.
Dolje navodno, kad pređu granicu, nešto i progovore.
wpDiscuz
