Published On: Pet, stu 6th, 2015

Čengić, Hartmann i istorijska lekcija Srebrenice

Kraj 2015. će u Sarajevu, pored istorijskog pomirenja bošnjačkih lidera i pripadajućih političkih turbulencija, svakako biti obilježen promocijama dvije značajne knjige, koje se u mnogome nadopunjuju.
Prva je Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira Mustafe Čengića, a druga Krv realpolitike – afera Srebrenica francuske novinarke Florence Hartmann. Obe knjige su bitne, ne zbog toga što nude obilje novih informacija, ili rekonstrukcija događaja (koji su i ranije bili prilično jasni na osnovu brojnih indikativa), već zbog toga što predstavljaju rekapitulaciju bošnjačke i bosanskohercegovačke ratne drame sa 20-godišnje distance.
 
___________  piše : Vuk Bačanović  l 6yka.com 
 
Da li bi se moglo raditi o svojevrsnim istorijskim međašima, onima koji će označiti početak raskida sa kulturom sjećanja, baziranoj na koncepciji “dobrog čovjeka” i plemenitog lidera Alije Izetbegovića, kojeg su zapadne sile 1995. god. zaustavile u trenutku njegovoga trijumfa, iako su uvažile neke od njegovih ciljeva i priznale kakvu-takvu BiH.
Po dogovoru…
Čengićeva je knjiga svojevrsni presjek svega onoga što su Izetbegovićevi savremenici i politički saradnici već odavno zabilježili: nerazjašnjene okolnosti oslobađanja iz zatvora nakon Drugog svjetskog rata, površnost, nedorečenost i prevrtljivost, proizvodnja “konfuzije u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera”, dok je isti lider sprovodio agendu podjele BiH i stvaranje muslimanske državice u kojoj će se postepeno implementirati ciljevi Islamske deklaracije, islamističkog spisa zbog kojeg je 1983. god. osuđen na dugogodišnju robiju. Kao poseban problem Čengić je svakako izdvojio Srebrenicu i ponovio pitanje bez odgovora, ili barem ono čiji logičan odgovor i dalje podrazumijeva strah: Zbog čega je iz Srebrenice izvučen zapovjedni kadar, a istovremeno se izda naredba za napade na linije VRS-a, navodno zbog slabljenja opsade Sarajeva?
Zašto je VRS-u time dat alibi za napad koji je duže vrijeme pripreman? Reakcije javnosti su se uglavnom svele na ad-hominem napade na autora, dok je sedmično glasilo u službi SDA – Stav proglasilo da su “preživjeli ostaci jugoslovenskog režima izdali knjigu”. Iako stav Stava nisu nikakvi argumenti osim kritikovanja autorovog jezika, očigledno im je najviše smetala konstatacija da je Izetbegović “svoj despotizam gradio na netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i uljudan čovjek, prijatan i prirodno zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom, kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja” , pogotovo u kontekstu njegove namjere da pokret Mladih muslimana reinkarnira u Stranci demokratske akcije “u pogrešno vrijeme, sa pogrešnim ljudima i na pogrešnim premisama.”
Drugim riječima, jedinstvena BiH samo je mimikrija Izetbegovićevih istinskih ciljeva. Već u drugoj fazi svoga djelovanja je konstruirao političku praksu potpuno suprotnu programiranom cilju, dok se u trećoj i četvrtoj prelazi u najprije tajne, a potom javne pregovore o podjeli zemlje u pravcu kreiranja muslimanske vjerske državice.
 
Knjiga Florence Hartmann, s druge strane, rasvjetljava međunarodni dio slagalice, odnosno demaskira mit prema kojem su velike sile ostale zatečene masakrom u Srebrenici, zbog tobožnje nemogućnosti da ga predvide. Knjiga također ukazuje na to kako se Izetbegovićeva politika uklopila sa politikom međunarodne zajednice da postigne sporazum sa režimom Slobodana Miloševića time što će Izetbegovića nagovoriti da istočnobosanske enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde ustupi Republici Srpskoj u zamjenu za određene teritorije pod kontrolom VRS-a. Sve je rezultiralo političkim mitom opravdavanja svih “humanitarnih” intervencija u svijetu, krilaticom “da se ne ponovi Srebrenica”, odnosno pokolj bošnjačkih i muslimanskih dječaka pod komandom generala Ratka Mladića. Autorica ne pokušava relativizirati odgovornost civilnih i vojnih vlasti Republike Srpske za pokolj, ali u isto vrijeme nudi i obilje dokaza o suodgovornosti međunarodne zajednice, kao i vlasti u Sarajevu zbog proračunatog prepuštanja Srebreničana njihovoj stravičnoj sudbini. U stvarnosti su stvari bile daleko od zatečenosti i zgroženosti onime što se dogodilo: “Međunarodni posrednici koji su crtali mape za buduću mirovnu konferenciju već dugo su predlagali razmjenu teritorija koja bi uključivala Srebrenicu, Žepu i, možda, Goražde. Po njima bi ovo bilo ‘najrealnije’ rješenje, ali i moralno najupitnije…  ‘Poruka je bila jasna’, sjeća se Mirza Hajrić, tadašnji šef kabineta predsjednika Izetbegovića, ‘rečeno je da enklave nemaju nikakvu budućnost, da su izgubljene, da će stanovništvo svakako iz njih otići, te da je stoga bolje ‘unovčiti’ ih dok je to još moguće nego ih izgubiti kasnije, a da se ne dobije ništa zauzvrat.” (Hartmann, str. 24-28). To je svakako bilo poznato Slobodanu Miloševiću, čiji zahtjevi za tri sporne enklave nisu predstavljali nikakvo iznenađenje za Roberta Frasurea kada se sastao s Miloševićem 1995. god. “Američki diplomata je tad već bio uvjeren da ništa neće natjerati srpskog predsjednika da se pridruži pregovaračkom stolu i prizna nezavisnost i suverenitet Bosne i Hercegovine, ukoliko mu ne bi bila ponuđena modificirana radna mapa za srpski entitet uz ukidanje svih međunarodnih sankcija protiv Srbije” (str. 25).
 
Nanošenje milosti i nemilosti
Međunarodni prijedlozi bošnjačkim liderima da razmijene izolirane enklave datiraju još iz augusta 1993. god. kada su ih Thorvald Stoltenberg i njegov evropski kolega David Owen predstavili u Ženevi (Hartmann, str. 24), što koincidira sa Clintonovom ponudom Izetbegoviću koje se više puta prisjećao načelnik srebreničke policije Hakija Meholjić, da “četnici uđu u Srebrenicu i zakolju 5.000 Bošnjaka”, nakon čega bi uslijedila intervencija koja bi okončala rat. Zanimljivo je da je i nekadašnji predsjednik Skupštine RS-a i osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik potvrdio 2013. god. za FACE TV da je podjela BiH približna omjeru 51:49 dogovorena već 1993. god., samo je još trebalo riješiti pitanje tehnike razmjene teritorije i pojedinosti, od kojih su najveći problem predstavljale enklave u Istočnoj Bosni i Sarajevo.  Drugim riječima, lideri su morali očuvati makar trunku kredibiliteta pred narodom koji bi došao u pitanje kada bi se otvoreno izašlo sa prijedlozima prepuštanja teritorija za koje su mnogi dali živote u ratu za koji se ispostavilo da nije ništa drugo do proksi razračunavanje velikih sila u koje se jedna strana kontrolira sankcijama, a druga embargom na uvoz oružja. Kako piše Hartmann “Bošnjački lider oklijeva i prepušta Srebrenicu hirovima zapadnih sila, te na milost i nemilost Mladićeve vojske. Nekoliko dana kasnije, Alija Izetbegović okuplja sve svoje komandante korpusa i ukazuje da je prioritet deblokada Sarajeva, glavnog grada BiH, već tri godine granatiranog i mučenog pod opsadom srpskih snaga. Komandant odbrane Srebrenice, Naser Orić, došao je s petnaestak svojih najvjernijih boraca, predlažući ofanzivu kojom bi se s leđa napale srpske snage prije nego što se koncentrišu oko Srebrenice. Njegov prijedlog nije ni razmatran.” (str. 34).
 
Ono što je najveća vrijednost knjige koju je Hartmannova napisala jeste isticanje uloge komunikacije Beograd-Washington, odnosno ključnog čovjeka u toj komunikaciji, Miloševićevog šefa obavještajne službe Jovice Stanišića koji je 2013. god. u Haagu volšebno oslobođen svih optužbi za organizaciju masakra u Srebrenici. Upravo je on bio veza koja je predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću potvrdila da se NATO neće miješati ukoliko srpske snage osvoje Srebrenicu. Dakako, postojalo je i britansko odobrenje. Hartmannova navodi sjećanje srpskog biznismena Boba Đurđevića, koji je imao jake veze u Washingtonu:
 
Kraljičin gambit
“Koljević (potpredsjednik samozvane srpske države u Bosni) rekao je da je njegov brat (…) primio poziv da dođe na prijem u ambasadu Velike Britanije u Beogradu povodom proslave Kraljičinog rođendana. Tokom ovog događaja, britanski ‘ambasador’ (sic!) Ivor Roberts prišao je Koljevićevom bratu i u prolazu mu prenio sljedeću poruku: ‘Kraljica (sic!) ne bi imala primjedbi, ako bi Srbi u Bosni riješili svoje teritorijalne sporove na terenu’.” Nikola Koljević je ovu poruku shvatio kao ‘zeleno svjetlo’ koje britanska vlada daje Republici Srpskoj da pokrene napad na muslimanske enklave u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde), što su bosanski Srbi, naravno, i učinili u julu.” Đurđević je  u svom dnevniku zabilježio da se, po ulasku u Srebrenici, u julu 1995. godine, i sam general Mladić se hvalisao da je ‘imao dozvolu od SAD-a da zauzme Srebrenicu’.” (str. 71) Također je bilo jasno da “neće biti ponovnog zauzimanja Srebrence niti bilo kakve druge akcije da se spase muškarci i dječaci kojima je bilo suđeno da budu ubijeni.” To je bila definitivna odluka Billa Clintona, istog onog Clintona koji je u julu 2015. god., na 20. godišnjicu masakriranja srebreničkih muškaraca u Sarajevu dočekan sa ovacijama. Kao spasilac, a ne saučesnik u operaciji geostrateških preslagivanja u kojima su Srebreničani bili kolateralna šteta, propagandno gorivo za intervenciju kojom će se konačno preurediti BiH. Ništa manje ovacije u Sarajevu nije dobila Madeleine Albright prema kojoj će se rukovodstvo bosanskih Srba ohrabriti da prihvati mirovni plan u zamjenu za američki pritisak na bosansku vladu da se Srbima prizna ““pravo da se odvoje od Bosne mirnim putem i pridruže potencijalnoj Velikoj Srbiji”, što podrazumijeva “premještanje stanovništva na koje mi ranije nismo pristajali” (str. 160).
 
Slijepi i bezglavi
Ma koliko nedavno preminuli srpski istoričar Milorad Ekmečić bio omrznut u Sarajevu, ne može se negirati da se u sljedećem slaže sa Hartmanovom: “Na Balkanu će biti ono što bude u interesu SAD, a njima nije u interesu razaranje RS, ali im jeste u interesu da nemirna, nedovoljno obrazovana intelektualna elita u Sarajevu stalno puca preko granice na RS.” Ekmečića bi samo valjalo dopuniti da su na isti način, metodom štapa i mrkve, tretirani i Srbi u RS-u, posebno ako imamo u vidu obećanja o nezavisnosti i pripajanju Srbiji, koja se nikada nisu ispunila, a izgledno je da se nikada neće. Drugim riječima, ma šta mislili u Sarajevu i Banjaluci, RS je, kao i BiH, američki projekat par excellence.
 
Koja je, zapravo, najbolja istorijska lekcija koju narodi BiH mogu izvući iz dviju navedenih knjiga? Vjerovatno ona o cijeni bivanja imperijalističkim proksijem, odnosno predaje vlastitog naroda na milost i nemilost interesima velikih sila, baš kao da one djeluju iz humanitarnih nakana, a ne iz najprimarnijih ekonomskih i geostrateških interesa, zbog kojih trenutno u Afganistanu, Iraku, Sirji i Libiji nestaju na desetine Srebrenica. Ako postoji glavni rezultat bosanskohercegovačkih odbrambenih i otadžbinskih ratova za ‘slobodu’, onda je to pobjeda nad bilo kakvim oblikom slobode u smislu nacionalnog suvereniteta. Valjda nam o tome ponajbolje svjedoči kultura međusobnog tužakanja, kukumavčenja i vučenja za rukav beznačajnih činovnika stranih ambasada, u nadi da će nam ponovo nešto dati i “pokloniti”. Na primjer. pravo na vlastitu zemlju, u kojoj neće važiti igra ponude i potražnje leševa. Upravo je to, uz doslovno uputstvo kako se ne čuva vlastiti narod, stvarno naslijeđe bosanskohercegovačkih lidera, pa i Alije Izetbegovića.

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare