Bošnjaci : Bosanci – 1:0

Da nedavno osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa nije puka kulturno-folklorna činjenica već začetak nove političke snage na bošnjačkoj političkog sceni, svjedoči i kasnija turneja njegovog predsjednika, Mustafe Cerića.
Bivši reis je obišao Bošnjake na Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, a potom dao veliki intervju Senadu Hadžifejzoviću u kojem je iznio neke važne smjernice djelovanja Kongresa. U gotovo jednoipolsatnom razgovoru Cerić je izrekao ono što je do sada bio svojevrstan bošnjački politički tabu. Govorio je o potrebi Bošnjaka za svojom nacionalnom državom. Teza je prilično uzburkala duhove. O Cerićevom nastupu je Treći dnevnik HTV-a dramatično izvijestio, o situaciji u BiH, inače tragično neiformiranu i nezainteresiranu, hrvatsku javnost. Žučno su reagirali i dežurni “građanski” dušobrižnici, ispravno sluteći tendenciju koja će, ako se nametne kao dominantna, značiti da će oni, sa svojim građanskim utopizmom, političkom Sarajevu postati nepotrebni i irelevantni.
Cerić nije do kraja eksplicirao vlastitu poziciju, ali zanimljivo je da njegov sugovornik, novinar Hadžifejzović, svoju jeste. Hadžifejzović je, za novinara koji vodi intervju pomalo neuobičajeno, naglasio kako on “22 godine ponavlja kako svaka bošnjačka politika mora da bude bosanska”. Legitiman stav. Ali zašto mora? Kakva bi to bila bošnjačka politika koja nije nužno i bosanska? Čini li se tim neraskidivim, ekskluzivnim vezivanjem bošnjačkog uz bosansko nemogućim bilo kakvo transnacionalno polje bosansko-hercegovačkog i onemogućava bilo kakva autentična građanska pozicija? O izostavljanju Hercegovine, kao uobičajenom identitetskom nasilju, da i ne govorimo.
 
_________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Bošnjačka politika još od 1990. oscilira između jasno artikuliranog bošnjačkog i tobože nadnacionalnog, “bosanskog”, građanskog principa. I sam naziv temeljne bošnjačke stranke SDA svjedoči o tome. Formirana je prije SDS-a i HDZ-a, u vrijeme kada zakon nije omogućavao registriranje stranke s nacionalnim predznakom, pa je ono što je logično trebala biti “Muslimanska (ili kasnije “Bošnjačka”) demokratska stranka” i kasnije ostala nominalno nacionalno neodređena “Stranka demokratske akcije”. Ono što se na početku devedesetih činilo taktički korisno, a to je izvjesna “nacionalna” fleksibilnost koja je mogla koristiti i politički potencijal komunističkog bh. etatizma, dakle i “ostalih”, a ne samo Muslimana, bilo je funkcionalno i tijekom Izetbegovićevog osciliranja između spremnosti  da se prihvati asimetrična jugoslavenska federacija i definitivne odluke da se krene putem neovisnosti BiH. Pri tome je za referendum uspio dobiti potporu Hrvata, uz neispunjeno obećanje o stvaranju nacionalnih kantona. U ratu je bosanstvo bilo korisno kao fasada prema međunarodnoj zajednici, ali i kao okvir u koji se moglo na svojoj strani zadržati i dio “nebošnjaka”, pogotovo u opkoljenom i tada još multietničkom Sarajevu. Međunarodnoj zajednici se tako ostavljao dojam kako, za razliku od jednonacionalnih srpskih i hrvatskih snaga, Armija BiH nije muslimanska, već multietnička vojska koja brani ideju građanske, mulitikulturne “Bosne”. Kao prihvatljivija politička maska “bosanstvo” je uz Bošnjake uspjelo dijelom okupiti i nekadašnje političke “Jugoslavene”, one iste koji su još u travnju 1992. po Sarajevu nosili Titove slike, htjeli rušiti legalno izabranu vlasti i prizivali intervenciju JNA. Bosanstvo/građanstvo postalo je utočište za siročad upokojenog jugoslovenstva, a kao takvo i područje simpatije sličnih krugova iz Zagreba i Beograda, čime se može objasniti njihov nekritički odnos prema jednom od tri bh. nacionalizma.
Ista politička finta nastavljena je i u godinama poslije rata. Tu je zanimljiv primjer Mostara u kojem je bošnjačka strana godinama blefirala kako želi jedinstven grad i predstavljala istočni dio grada kao onaj “pravi, stari Mostar”, premda je faktički bio etnički čist, čime je prikupljala poene kod međunarodne zajednice. Poslije petnaest godina, subjekt blefa se primijenio. Nakon što su shvatili da su Hrvati u gradu brojniji, HDZ-ovi se sada deklarativno zalažu za ujedinjen grad, a SDA traži podjelu, dakle, uloge su se zamijenile pa su u mostarskom cirkusu sada zapadnjaci “prava raja”, a istočnjaci “fašisti”. Igranje na tobožnju građansku opciju, koja je u višenacionalnim državama uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, dugo je vremena bošnjačkoj strani donosilo taktičke prednosti, ali sada su se pojavile komplikacije. Popis stanovništva donosi niz problema – osim što će pokazati demografsku stvarnost tobože “multietničkih” sredina, igra osciliranja između Bošnjaka/Bosanaca dovela je do toga da dio njih nije siguran kako se izjasniti na popisu pa kreću komične kontrakampanje koje nastoje uvjeriti Bosance da su Bošnjaci. Uz to su dijelom razumljive i frustracije političkih Bošnjaka koji više ne žele živjeti u virtualnoj “bosanskoj” stvarnosti svojih političara, svjesni da na terenu egzistiraju tri odijeljena društva, da drugi grade i jačaju svoje nacionalne identitete, dok oni od glumljenja bosanstva više nemaju koristi.
Cerićeva inicijativa će donijeti novu dinamiku i, za razliku od onoga što tvrde prvi hrvatski, srpski, a pogotovo “građanski”/”bosanski” komentari, ne mora nužno biti negativna po budućnost BiH i njenih stanovnika.
Cerić promiče političko bošnjaštvo, ali ostaje još neodređen oko njegove strategije i ciljeva u BiH. Tvrdi kako je BiH domovina svih Bošnjaka svijeta, posebno onih iz Sandžaka, ali onda je BiH, budući da su još dva naroda konstitutivni u njoj, također i domovina Hrvata iz Međimurja ili Srbina iz Rumunjske.
Cerić polazi od činjenice kako su “Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu”. Premda je pitijski neodređen i na upit novinara izbjegava dalje elaborirati tu izjavu, čini se da taj iskaz ne treba protumačiti kao da nemaju nacionalnu državu, već da nemaju “svoju” nacionalnu državu, u smislu ekskluzivnog posjedovanja, već je moraju dijeliti s drugima. “Što se bojite da to čujete, to je činjenica”, kaže zbunjenom Hadžifejzoviću. Avnojevsku definiciju BiH Cerić tumači tako da “Bosna” nije ničija. Pita se tko je onda domaćin? Znakovito naglašava kako su “Bošnjaci u Bosni većinski narod”. O Hercegovini ne kaže ništa. Tumačenje je moguće u dva smjera. Ako postojeću BiH Bošnjaci dijele s druga dva naroda pa ona stoga “nije ničija”, a željeli bi imati svoju nacionalnu državu, onda mogu: 1) djelovati u smjeru da BiH postane ekskluzivno njihova, tj. da je više ne dijele s druga dva naroda; ili 2) graditi svoju državu na dijelu teritorija BiH. Prvi scenarij vodi u konflikt s Hrvatima (ako će ograničiti na Federaciju) i sa Srbima (ako cilja na cijelu BiH), a drugi zahtijeva pravu revoluciju na bošnjačkoj političkoj sceni, koja, kako kaže Hadžifejzović, već 22 godine veže bošnjaštvo uz bosanstvo i svako odstupanje od tog okvira žigoše kao izdaju.
“Zna se čija je Bosna i Hercegovina. Ona je zemlja Bošnjaka i svih ostalih koji je vole kao svoju domovinu i poštuju je kao svoju državu”, kaže Cerić. Uvođenje kriterija ljubavi koji bi trebao zamijeniti ustavne kategorije Hrvata i Srba sugerira kako je vjerojatnije da Cerić ide putem prvog scenarija, no s obzirom na međunarodne okolnosti ni iznenađenja u smislu drugog nisu nemoguća.