Zakon o VSTV-u. Zakon o Sudu BiH. Zakon o Izbornom zakonu. Tri zakonske glave bez tijela, tri poglavlja bez radnje, tri pokušaja da Bosna i Hercegovina konačno zakorači prema Europi. I tri neuspjeha.
Sitna osvetoljubivost ili taktika iz kabineta stranačkih stratega.
“Postoje snage kojima europski put BiH ipak nije prioritet”, kaže ministar pravde Davor Bunoza. I to kaže s ravnodušnošću čovjeka koji zna da je upravo to najveća istina o državi u kojoj obnaša dužnost. Zemlji u kojoj savršeni zakonski prijedlog nema šansu ako nije prošao plemensku komisiju. Jednonacionalnu. Koja se građanskom zove.
U Domu naroda, zakon o VSTV-u pao je za jedan jedini glas. Zakon koji je trebao unijeti barem tračak europske pravne norme u birokratski beton BiH – proglašen je neželjenim. Zanimljivo, isti ljudi koji su mu u Vijeću ministara dali amen, u Parlamentu su mu okrenuli leđa. Kobiva mi u zastupničkom domu smo okrenuti ka EU al naši klonovi u Domu naroda vide tu neki problem.
Zakon o Sudu BiH, kojeg su odbili i u Zastupničkom domu i u Domu naroda, samo potvrđuje dijagnozu. Dvije gotovo identične verzije – jedna iz Ministarstva, druga iz klupe Marine Pendeš – i obje su naišle na zid.
Oporba iz RS-a nije htjela dignuti ruku. Klub Bošnjaka u Domu naroda igrao je na politiku većine. A građani? Građani se ni ne računaju.
Ono što se računa su poruke. Poruke o novim većinama, o nesvrstanim strankama, o tome tko koga više ne voli i tko kome više ne vjeruje. Sve to, umjesto suvisle pravne reforme. Sve to, umjesto vizije.
U cijelom tom karambolu ostaje visjeti i pitanje nacionalnog sastava VSTV-a. Tko će birati, kako, po kojem ključu? Venecijanska komisija kaže: neka bude stručnost. Ali BiH se boji stručnosti više nego rata. Stručnost ovdje nema etnički predznak, pa je samim tim sumnjiva. Stručan znači nekontroliran. A takav sustav ne može opstati u zemlji gdje kontrola znači sve.
I tu dolazimo do Izbornog zakona. Jedna Pendeš, jedan prijedlog. I opet – ništa. Zato što u BiH ni zakon o izborima nije stvar pravne potrebe, nego političkog nasrtaja. Što god vi predložili, uvijek će postojati netko tko će reći da time rušite Dayton, Ustav, ljudska prava ili etničku ravnotežu. Čak i kad je prijedlog već prošao filter Ustavnog suda.
Bunoza, koji uporno pokušava objasniti da legitiman izbor ne poništava ničije pravo da bude biran, ostaje glas razuma koji ne dopire do ušiju koje su začepljene strahom, inatom i vječnom potrebom da netko nekome ne da. I da netko nekome pokaže.
BiH je, kaže Bunoza, na prekretnici.
Nije.
BiH je u kurcu.
U krugu u kojem je svaki pokušaj pravde dočekan s optužbom za izdaju. U kojem se i najbanalnija institucionalna procedura doživljava kao udar na “naše”.
A “naši” više ne znače ni etnički ni ideološki. “Naši” znači oni koji trenutačno imaju većinu za blokadu. I koji već sutra neće biti tu.
Europski put? Da, u teoriji.
U praksi – BiH je poput onog vlaka koji je već godinama na kolosijeku, ali s isključenim motorom i praznim vagonima. Stajalište: Strah. Sljedeća stanica: Izbori. A pravda neka čeka neki drugi zakon. Neku drugu većinu. I neku drugu zemlju.
wpDiscuz
