Dakle, fra Irfan Mujić uzeo mikrofon, sjeo sluga gdje mu je rekao Faruk, udahnuo duboko i pred publikom u Kaknju objasnio da su franjevci – slušajte sad ovo – sluge Bosne.
Jer, kaže, ako slušaju Bosnu, imaju sluh za nju, a ako imaju sluh – onda su i sluge. Tako nekako ide ta logička pirueta, začinjena finim franjevačkim sofizmom, ali zadržiš li dah malo dulje nego što treba, shvatiš da se čovjek ozbiljno zapleo u vlastitu metaforu.
Slušati, kaže fra Irfan, znači imati sluh. Imati sluh znači biti sluga. Biti sluga znači služiti. Slušaj, Bosno, eto ti službenika.
„Ako slušaju Bosnu, onda su njezini sluge.“
Time Fratar pokušava napraviti poetsku, retoričku, ali netočnu konstrukciju. On zamjenjuje poštovanje i pažnju (slušanje) s poslušnošću i potčinjenošću (služenje), i to u političkom kontekstu („Bosna“). Ali slušati nekoga možeš i bez da mu služiš a služiti znači izvršavati volju gospodara, a ne samo „čuti ga“.
E sad, da se razumijemo – i ja volim metafore. Tko ih ne voli? Pa čak i kada su šuplje k’o Iranovo poznavanje etimologije. Ali kad fratar – predstavnik reda koji se zaklinje na siromaštvo, poslušnost redu i Crkvi te čednost – počne prodavati pseudoetimološke doskočice da bi opravdao političku tezu o “čuvarima Bosne”, onda to nije metafora. To je blasfemija. Prozirna i nesuvisla.
Jer nije Fra samo rekao da fratri slušaju Bosnu. Nego da su zato njezini sluge. Sluge Bosne, ljudi moji. Ne više Božje. Nego Bosne. One metafizičke, one mistične, one koja se u kafanskoj magli pojavljuje između Ezan efendije i zvona fra Ivice. One koju nikad nitko nije definirao, ali svi se kunu da je njihova.
A ja se, što ću, sjetim nečega puno starijeg od metafore – dekaloga. Onog gdje se kaže: „Ne imaj drugih bogova uz mene.“ Jer kad si sluga nekome, to u katoličkom svijetu nešto znači. Biti sluga Kristov, recimo, nije isto kao biti sluga države. Čak i kad se ta država šminka kao mučenica pod čadrom multikulturalizma.
I da ne bude zabune – franjevci su, da, često bili svjetionici u tami povijesti. Znali su oni štititi čovjeka i tamo gdje je država padala. Znali su i raditi za režime, za Osmanlije, za UDBU, za Pavelića ali nisu nikada do sada ovako javno priznali da su formalno služili državi. Bar ne bi smjeli. Jer kad crkva počne služiti politici, onda to više nije crkva.To je PR agencija.
A kad fratar kaže da je „slušati Bosnu“ isto što i biti njezin sluga, onda je to – da prostite – lakrdija jedne nepismenosti. I to od strane onih koji se smatraju pismenijima od nas. A nisu. Drama su nepismeni. I ulizice su.
Malo za nas, malo za bošnjačku političku elitu. Malo teologije, malo marketinga, malo političke korektnosti.
I tu dolazimo do pitanja koje visi iznad svega: tko je ta Bosna koju fratri slušaju? Koji je to subjekt, koja volja, koja zapovijed? Jer ako slušaju Bosnu kao narod, onda su sluge većinskom narodu. Ako slušaju Bosnu kao vlast, onda su sluge OHR-u. A ako slušaju Bosnu kao floskulu, onda su samo korisni idioti koji daju legitimitet svemu što pod tu floskulu stane – od SDA do Rostova.
Zato, fra Irfane, slušajte vi Boga, a Bosni – kad već voli metafore – poručite onu iz Dalmacije: “Ne seri.”
Shvatit ćete jednog dana, da kad slušanje prestane biti čin savjesti, a postane politički akt, onda više ne govorimo o vjeri. Nego o poslušnosti. A poslušnost bez razuma zvala se u jednoj drugoj epohi – totalitarizam. A grijeh protiv Razuma , dara Duha Svetog je neoprostiv grijeh.
Teološki rizik:
Ova greška Fra Irfanova nije samo lingvistička — ona uzima duhovni zavjet poslušnosti Crkvi i Bogu i prebacuje ga na politički entitet (Bosnu), koristeći lažnu etimološku analogiju. Zato je i teološki i lingvistički manipulativno i opasno govoriti da:
slušati Bosnu → znači biti sluga Bosne
Umjesto toga:
Fratar može:
-
slušati potrebe naroda
-
služiti ljudima kroz evanđeosko poslanje
-
voljeti zemlju u kojoj živi
Ali to ne znači da je sluga države, ideologije ili pojma “Bosne”.
A Bog, da ga je netko slušao, umjesto što su slušali ove govornike, rekao bi: „Ne pravi se ti, sinko, čuvarem Bosne. Pravi se ti čuvarem Evanđelja.“
wpDiscuz
