Prije nego aplaudirate iranskim projektilima, podsjetimo što zapravo znači ova doktrina.
Zove se „odvraćanje kroz apsorpciju napada“, a na vojnom hebrejskom: הרתעה באמצעות ספיגה. U slobodnom prijevodu: pusti da ti zapale trbuh, da bi mogao spaliti njihov svemir.
Izrael kaže: pali su projektili.
Iran kaže: rekli smo da ćemo.
CNN kaže: ovo je početak velikog rata.
A ja kažem: ovo je nastavak još većeg licemjerja.
Jer kad padne Haifa, centar izraelske industrije, školstva, zdravstva i koegzistencije,
kad padne po svim protokolima, unatoč najskupljem štitu na svijetu,
to nije slučaj nego poziv Velikom Bratu da se uključi. A ako neće “mi ćemo poludjeti i više nam ne možete slati kočnice.”
U prijevodu: pusti da ti zapale kvadrat, da bi im mogao spaliti državu. I kad se dogodi da balističke rakete – od svih mogućih ciljeva – pogode baš Haifu, grad s izraelskim Arapima, s mješovitom populacijom, s bolnicom u kojoj leže i Palestinci i IDF vojnici, onda znaš da je netko podvukao crtu i rekao: – Tu ćemo se praviti da nas boli.
Jer stvar nije u tome da obrana nije uspjela. U tome je da je režija uspjela
Kamera? Uključena. CNN? Spreman. Trump? Reagirat će. Izrael? Samo čeka dozvolu da uzvrati. A dozvola se piše krvlju svojih. Svojih Arapa i Palestinaca.
I sad… Zamisli da si Mostar i da je 1993. Da je rujanska noć. Da je ološ ojačan Al Qaedom došao u Grabovicu. Ološ Armije RBiH. Svi su došli klati, osim Komšića. Njega su čuvali u Sarajevu. Kao zalihu. Da im jednog dana bude Hrvat.
Zamisli dakle da je 1993. Rujan. Da su zaklali naše žene. Djecu. Starce. Da su ih bacili u Neretvu. Zamisli da si Mostar. I da gledaš taj užas. I da umjesto bijesa – imaš izraelsku tehnologiju.
Iron Dome. Arrow 3. THAAD. CNN.
Zamisli da si Mostar, i da nakon Grabovice kažeš: – Dosta. Da ne čekaš 30 godina. I da ne pišeš knjige. I ne tražiš sućut. Nego da pošalješ rakete.
Na Sarajevo.
Jer moraš.
Jer to je “legitiman odgovor”.
Zamisli da si 10. lipnja 1993. Na dan kad su islamski borci, ljudi koji se danas slikaju u odorama s crnim zastavama i citatima o džihadu, pobili osmero hrvatske djece na vrtuljcima. U gradu jednog Viteza, pobili. Ko jazavci. Iza leđa. Usred smijeha. Djecu.
Zamisli da je taj kadar – mala Augustina s loptom, mali Velimir s osmijehom –
završio na BBC-u, Sky Newsu, CNN-u, TV5-u, i da je svijet rekao:
– Mostar ima pravo na odgovor.
I da si sutra poslao 20 raketa na Sarajevo. I nitko ne bi rekao: “zločin”.
Svi bi rekli: – Pa morali su nešto.
Ali ti nisi Tel Aviv. Ti si Mostar. A to znači:
– Ako te zakolju, moraš šutjeti.
– Ako se braniš, moraš se ispričati.
I zato Grabovica nikad nije postala Haifa. Zato je infanticid u Vitezu postao “Osmica”.
I košarkaški turnir.
Na koji i ubojice mogu poslati svoju djecu.
Ta zlatno je doba Mate Granića i pomirbe po Agendi Njegovoj.
Zato ni jedno mrtvo dijete s igrališta nije dobilo dokumentarac.
Zato Mostar nije raketirao Sarajevo.
Jer nikome živome u svijetu poznato nije što je Sarajevo uradilo. Ni danas to ne znaju.
Niti će se ikada itko u Hrvata potruditi da svijet čuje istinu.
A Izrael?
On ima dozvolu. I štit. I dramaturgiju. I zna kako se brani narod. U današnjim uvjetima. Kad je svijet jedna pozornica. I kad su ratovi u live streamu. I da zapadnoj gospiodi moraš otvoriti oči njihovim metodama. Teatrom.
I kad padne Haifa, to nije kraj. To je uvodna špica. To je kadar u kojem dvoje umire – da bi dvoje tisuća bilo ubijeno uz odobrenje.
I zato neka svijet aplaudira Izraelu. Jer se nacija brani i potezom žrtve. Jer se šahiste dobija samo tako ako bolje igraš šaha od njih.
A vi dolje, u Mostaru, stavite opet crnu traku na ruku, i čekajte novu obljetnicu. Jer sve što imate je kalendar. A oni imaju – nuklearni scenarij.
I sutra da zarati, opet bi imali isto.
Kladionice. Stadione. Crkve. Fratre. Ukazanja. Obljetnice. Spomenike. KrižnePutove i Velike Tragedije Pavelićevih dezertera. Ukratko Pizdestrinine. Na jedan poseban način.
Samo ne bi imali ono osnovno što neka nacija, koja želi da opstane, ima.
Oružje. Medijsko. Ljudsko. Obrazovano. Precizno. Odano. Nepokolebljivo. Hrvatsko. Konkretno. Gvožđeno. Oružje.
Pisano lipnja dvadesetog, prve godine u kojoj ljiljani sv. Ante u Bekiji nisu procvjetali prije svečevog blagdana, na dan kad je Iran pogodio Haifu, gorivo na Hifi u Posušju bilo je najjeftinije u regionu, a Fra Irfan iz Kaknja, kleknuo ničice pred VeleFarukom i rekao mu: Slušam te, služim ti, tebi i Bosni. Ta fratar je. I “uvijek je bio uz svoj narod.”
Ivan Urkov l /POSKOK/
wpDiscuz
