Published On: Uto, velj 12th, 2013

Pretežak križ Benedikta XVI

Kada je 19. travnja 2005. njemački kardinal Joseph Ratzinger izabran za Papu, težak je križ preuzeo jer morao je obuti cipele svoga prethodnika, obožavanog komunikatora Ivana Pavla II., suočiti se s gubitkom vjere u 21. stoljeću te s nizom skandala, od financijskih do onih najpotresnijih, pedofilskih.
“Nakon Velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodinovu vinogradu”, bile su riječi kojima je teolog Ratzinger, povučeni intelektuac, ljubitelj glazbe, pijanist, pozdravio konklavin izbor.
Od samog početka novog su poglavara Rimokatoličke crkve kritičari tukli iz svih raspoloživih oružja.
Njemačka, njegova domovina koju je izabrao za prvo putovanje kada je postao Papa, ponosila se izborom svoga sina, no iz reformiranih krugova pljuštale su kritike da je prekonzervativan, protivnik reforma i napretka.
Britanski tisak cinično se poigrao njegovim imenom nazivajući ga Papa Ratzy (u aluziji na naci, od nacizma) pišući da je bio pripadnik Hitlerove mladeži, a londonski Daily Mail’s objavio je naslov “Od Hitlerove mladeži do vatikanskog tvrdolinijaša”.
Ratzinger, međutim, nije nikada bio simpatizer nacizma, njegova se obitelj protivila Hitlerovu režimu, a kao dječak morao je nositi uniformu kao i svi drugi učenici u doba nacističke diktature.
Za povijesnog posjeta Auschwitzu, mjestu zloglasnog koncentracijskog logora, osudio je holokaust i zapitao se zbog čega je Bog šutio dok su padali milijuni žrtava, uglavnom Židova u doba nacističke Njemačke.
Godinu dana nakon izbora na sebe je navukao bijes muslimana kada je na sveučilištu u Regensburgu ujesen 2006. citirao Manuela II. Paleologa, bizantskoga cara iz 15. stoljeća koji je rekao da je kršćanstvo tijesno vezano uz razum, a da je širenje vjere mačem nerazumno.
Na optužbe nekih islamskih teologa da unosi napetosti u odnose među religijama za razliku od svoga prethodnika koji je islam i kršćanstvo nastojao zbližiti, Papa se ispričao i rekao da je “duboko ožalošćen” što su dijelovi njegova govora možda bili uvredljivi jer to mu nije bila nakana.
Svoja je stajališta objasnio u razgovorima s islamskim teolozima koji su ih prihvatili, a za posjeta Istanbulu molio je u Plavoj džamiji uz islamskog muftiju, odašiljući poruku pomirbe muslimanskom svijetu.
No najveći izazov s kojim se morao suočiti Benedikt XVI. pedofilski su skandali koji su desetljećima bili pometani pod tepih, a razotkriveni su u doba njegova pontifikata.
“Koliko samo prljavštine ima u Crkvi, čak i među onima koji bi kao svećenici trebali u potpunosti pripadati Njemu. Koliko ponosa, koliko samodostatnosti”, rekao je Benedikt XVI. na misi za Veliki petak 2005., kao da je anticipirao najveći skandal koji će pogoditi Crkvu.
Optužbe za pedofiliju u crkvenim redovima koju su umjesto da je osude i počinitelje izruče pravdi biskupi godinama prikrivali eksplodirale su 2009. i 2010. Bila je to najveća kušnja Benediktova pontifikata i konačno obilježje po kojemu će se pamtiti.
Papa je inzistirao na tome da Crkva preuzme odgovornost i jasno se žrtvama ispričao u ime Crkve, što dotad nitko od njegovih prethodnika nije učinio. Biskupi moraju osuditi zlostavljanje djece, rekao je Benedikt XVI. i donio jasne propise o postupanju u takvu slučaju.
I dok su ga kritičari optužili da je godinama oklijevao iako je znao za pedofiliju, sam Benedikt nije nikada javno iznio vlastitu verziju događaja, a pristaše ističu da je učinio više nego ijedan drugi Papa u spremnosti da se suoči s tim bolnim pitanjem.
Curenje dokumenata s Papina radna stola 2012., bio je novi težak skandal koji je na optuženičku klupu doveo osobu od njegova najvećeg povjerenja, njegova sobara Paola Gabrielija. Sobar je osuđen, a Papa mu je oprostio no afera je ukazala na niz financijskih malverzacija i bespoštednu borbu za vlast unutar Crkve.
Benediktov pontifikat pratili su gafovi i nesporazumi koji su uglavnom bili izglađeni, no oni su nevažni u odnosu na velike izazove s kojima se suočava Rimokatolička crkva u 21. stoljeću. Papa je vjernike redovito pozivao da pokažu ustrajnu snagu vjere i da ne podliježu hedonizmu potrošačkog društva.
Redovito je osuđivao terorizam, pobačaj, istraživanje embrija i eutanaziju, sklapanje istospolnih brakova i branio tradicionalnu obitelj. Protivio se zaređivanju žena u svećenice.
Mnogi vatikanolozi bili su razočarani kada je Ratzinger, koji je 23 godine bio čuvar doktrine Ivana Pavla II., bio izabran za njegova nasljednika. Ocijenili su ponajprije da je prestar i držali da je njegovo papinstvo prijelazno nakon 26-godišnje vladavine poljskoga pape, što je bio treći najdulji pontifikat u povijesti Crkve.
Njegovo čvrsto vođenje Kongregacije za doktrinu vjere, moderne nasljednice Svete Inkvizicije, oduševljavalo je konzervativce, a zabrinjavalo umjerene katolike i druge kršćane čije je Crkve znao opisivati kao defektne. Zbog gorljive obrane katoličke doktrine prozvan je “Božjim Rottweilerom”.
Ratzinger je dominirao Vatikanom od smrti Ivana Pavla II. 2. travnja 2005. i kada je služio misu prije konklave, oštro je upozorio da moderne bezbožne trendove valja odbaciti i osudio relativizam što je postala poruka kojoj će se stalno vraćati.
“Imati jasnu vjeru, utemeljenu na vjerovanju crkve, danas se često etiketira kao fundamantalizam. Dok je relativizam, koji se prepušta biti bacan tamo-amo i otplavljen svakim novim učenjem, izgleda kao jedini prihvatljiv pristup po današnjim mjerilima”, rekao je tom prigodom. “Mi se krećemo prema diktaturi relativizma koji ništa ne priznaje za sigurno i koji za najviši cilj ima nečiji ego i nečije vlastite želje”, upozorio je Ratzinger.
Za svoje je ime odabrao Benedikt prema Benediktu XV., vještome diplomatu i poborniku humanitarnog rada kojega se pontifikat od 1914. do 1922. odvijao u doba tragičnih krvoprolića Prvog svjetskog rata i turbulentnog poraća.
I pontifikat Benedikta XVI. bio je turbulentan u današnjem svijetu “izloženom tolikim brzim promjenama i uzdrmanom pitanjima od duboke važnosti za život vjere”, rekao je kada je odlučio povući se jer u njemu više nema “nužne snage tijela i duha da na odgovarajuć način upravlja službom koja mu je povjerena”.