Iako si volimo tepati da su naše generacije prve generacije koje se razlikuju od generacija naših djedova, koji su trpili kolonijalne sile, dok mi živimo u slobodi, to baš i nije tako.
Mi danas živimo u državi koja nema svoj suverenitet i koja je po svemu kolonija.
Uzrok tome nije u njenom Ustavu, niti u našim političarima koji nisu ništa drugo nego dio nas. Uzrok tome je u svima nama, bio ti Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Naprosto si navikao i nabaždaren na to da živiš kao kolonizirana individua. Ne znaš što je država i što je sloboda. Još manje znaš što je odgovornost.
U tebi čuči gen koloniziranog. I naprosto kolonijalist tu ne bi mogao činiti što čini, da mu baš ti to ne odobravaš. Tvoj nesvjesni pristanak na njegovu vladavinu njega čini važnim. Njegova važnost je sapunica, i nestat će kao sapunica samo u onom trenu kad shvatiš na koji način on održava svoju prividnu važnost nad tobom. Uvjeravajući te da si ti pogrešan, i da je on ispravan, mudriji, bolji, i da je tu došao samo da ti pomogne. Tako je bilo, tako je sada, i tako će biti, sve dok ne shvatiš.
Bosna i Hercegovina u vrijeme turske okupacije nije bila suverena zemlja. Bila je kolonija.U takvom okviru i carstvu u kojem je vrijeme stalo nije se mogla razviti bilo kakva državnička svijest na rubovima tog istog carstva. Razvio se obrazac potlačenih i manje potlačenih. Manje potlačeni, tadašnji NGO sektor, bili su bliži kolonijalisti, i opsluživali su ga. Što bliži kolonijalistu to dalji od državničke misli. Misli o slobodi. No i oni, njegovi paževi, bili su u suštini njegovi robovi. I njih je osvajač imao pravo ubiti, oteti im imanje, silovati im žene i kazniti po tadašnjim strogim zakonima. Kasnije se preko raznih epova i deseteraca razvio osvetnički nagon prema takvima. Malo tko je slušao Grgu Martića, i njegove povike “Ne dirajte ih, to su naša slavenska braća”. Jednom prolivena krv, u ime vjere ušla je u sve pore društva. Krvavi pir osvete mogao je početi. Stoljeća naših klanja spremno su nas čekala. Naše sablje su zveckale.
Potom su ratovi koje su tu u pravilu donosili opet i uvijek drugi i nikada mi, nama služili za naše međusobne plemenske osvete. Sva naša klanja rađena su u zaleđima velikih ratova. Potklanja. Čak i tu smo bili robovska vojska. Kojoj je dopušteno da se kolje, nakon što bi obavili posao za gazde.
Ne postoji državnik u BIH iz otomanskog vremena. Nije se niti mogao razviti. Gradaščević to nije. On je pobunjenik protiv modernizacije BIH. Tek Mihailo Ljubibratić, Žana Merkus i Don Ivan Musić jesu prvi izdanci državništva. No državu nisu imali s kim praviti. Jedno ropstvo zamjenili su drugim. Nešto umjerenijim, austrougarskim. No opet ropstvom.
Dok se u Europi događala renesansa u BIH se u doba Otomana nije događalo ništa. Narod je patio. Bježao iz te zemlje i berićeta bilo nije. Svi koji tvrde da jest lažu.
Romansijeri turskog doba vladavine nad BIH naprosto imaju previše slobodnog vremena. I malo znanja. Oni kada pišu o tom vremenu govore o rahat dobu za muslimane. No to doba nije bilo rahat ni za njih. Otomani su napravili elitocid nad sva tri naroda. Pa tako i nad muslimanima. Povlačenjem muslimanske elite sa sobom prema Stambolu, taj elitocid dodatno je pojačan. Iluzorno ili ne, no da je Otoman za sobom u BIH ostavio bošnjačku elitu, ona bi vrlo brzo preuzela prevlast u BIH.
Austrougarska okupacija zemlje zamjenila je tursku. Opet su se javili neki bliži kolonijalnoj sili, od nekih manje bliskih. Novi NGO sektor. Bečki. Begovi, oni preostali, zadržali su, doduše, značajne pozicije. I bez obzira što je austrougarska monarhija udahnula Bosni i Hercegovini prve elemente modernosti, tehnološkog napretka te prve pojave obrazovanja stanovništva i ta vlast prošla je u BIH ne davši joj nekakve prosvjetiteljske ideje. Ako bi se izvrsnost i pojavila vrlo brzo je završila na europskim dvorima. BIH je i dalje ostala zemlja bez državnika. Bez slobode. Bez suverenosti.
Prva Jugoslavija nasljedila je AU monarhiju. I ponovno kolonijalizam. Onaj srpski. Novi NGO sektor sada se okreće Beogradu. Potom idu 4 godine fašizma. Masovno se koljemo. Ja tebe. Ti mene. Pod okupatorskim barjacima. Jer robu drugačije nije niti dano. Traje Drugi svjetski rat, u kojem ubijamo jedni druge osvećujući se za ovo il ono doba, sveteći ovog il onog djeda, a potom dolazi ruski kolonijalizam i Potemkinova fasada od države. Vladavina “radnog naroda Jugoslavije”.
Komunizam koji je preuzeo vlast 1945-e nije bio ništa drugo nego produljena ruka ruskog kolonijalnog utjecaja. Novi NGO sektor sada gleda u Moskvu. Sve do 1962-e godine kada Tito konačno, a ne samo formalno odbija Staljina. Pa smo navodno tada prodisali u slobodnu republiku u okviru suverene države.
No govoriti o slobodi misli u tom vremenu iluzorno je. Radilo se o diktaturi, a diktatura ne uzgaja slobodnu misao. Pa tako ni državnika. Svi koji su mislili državnički završili su kao disidenti tog “sjajnog režima”.
Možda bi se jedino doba Prve Jugoslavije, u kojoj je bilo dozvoljeno postojanje stranaka, makar je bila jaka srpska čizma, no najslabija od svih čizama koje su poharale BIH, moglo prihvatiti kao polukolonijalno doba.
Tada su u BIH nastale prve ozbiljnije političke stranke, izdaju se prvi časopisi raznih usmjerenja, traju rasprave o reformi države itd.
Ideja Jugoslavije koja je zamjenila prvotnu češku ideju Slavije, kao slavenskog entiteta unutar AU monarhije, pokušavala je na momente uskladiti hrvatske , slovenske i srpske ideje u ideju nadnacionalnog jugoslovenstva. Muslimani su tu lutali, između dva jača nacionalizma tražeći uporno vlastiti put.
I pitanje je zašto bi Jugoslavija, da nije bilo drugog svjetskog rata, uopće propala kao federalni koncept koji bi se s vremenom demokratizirao, da je imala svoj put u demokraciju onako kako su je imale sve zemlje koje je zaobišao komunizam.
Devedesetih pada komunizam, kreće rat u BIH, užasan rat u kojem se ponovno jedni osvećuju drugima za nedovršene bitke drugog svjetskog rata. I taj rat zaustavlja tko? Suvremeni kolonijalizam u kojem živimo.
NGO sektor, sada gleda na Zapad. Zapad je našao svoje robove koji upravljaju nad nama. Proširenim ropstvom. Moderne sile ne trebaju više oružje da bi kontrolirali cijele države. Dovoljno je gospodarenje međunarodnim pravom i kontrola NGO trolova, podanika nove društvene torture. Torture kulturnog marksizma, neoliberalnih izrasta i društvenih parazita koji zatrpavaju eter iz dana u dan. Ne dopuštajući bilo kakav dijalog i društveni progres.
U BIH su danas važniji šefovi NGO pokreta i pomoćnici u pojedinim ambasadama nego BH političari.
Ne znam jesu li BH građani tog svjesni, najvjerojatnije je da nisu, al u suverenim državama nije normalan toliki upliv u dnevnu politiku stranih ambasada.
OHR je najvažniji ured kolonizatora. U njemu se kreira naša budućnost, ne u uredima naših političara. Oni samo prividno vode politike. No realno, oni su samo lutke koje popunjavaju dejtonske funkcije. Svi ostali društveni sektori pušteni su na izumiranje. Ta što će koloniji umjetnosti, znanosti i obrti?
Zemlja stoji u mjestu. Kolonizator ne želi dopustiti odrastanje generacije s bilo kakvom državničkom svijesti. Koja bi iznjedrila novi ustav i odbacila međunarodnu upravu nad BIH.
Kolonizatoru su Dodik, Čović, Bakir samo nominalno neprijatelji. U suštini im trebaju.
Kolonizator je nekada iz BIH odvlačio ljudstvo, prirodna blaga, i tako se bogatio. Danas Kolonizator iz BIH odvlači ljudstvo, prirodna blaga i trguje utjecajem. To je taj novi moment moderne kolonijalne politike.
Ako si dovoljno bogata država na Istoku, kod BIH Kolonizatora, čiji su uredi na Zapadu, možeš naručiti što hoćeš.
Kao u video igrici.
Samo to platiš.
Onda ti Kolonizator, koji je projektirao 3d igricu zvanu “BIH Guam” ispuni zahtjeve.
Dobar je to biznis.
Posljedica kojeg je ta da su građani BIH tek samo figure, koje netko pomiče, i igra se njihovim životima.Oni grade naselja kao u Warcraftu, onako kako bogati igrač igrice zamisli, vjerujući da upravljaju svojom sudbinom. I vjeruju da su slobodni. No nisu. BIH je i dalje simulakrum. Hologram od države. Kolonija.
Društvo koje još nije ponudilo državnika, koji bi uspio naći dijalog, između tri strane u BIH i gurnuo BIH naprijed u zajednicu EU država. Ako se to nekim čudom i dogodi, ako se pojavi nova generacija koja bi sama kreirala nove ustavne narative u BIH, BIH će u EU ući brzinom svjetlosti. Sve će Zapad učiniti da BIH uđe u EU samo da ne uđe kao suverena zemlja.
Ući će kao poseban slučaj. Europski Guam.Igra se mora nastaviti. Jer dobro je imati svako malo na planeti po jedan Guam. To su velikima posebno draga eksperimentalna utočišta za opuštanje i zabavu. Chill zone.
Dragi eksperimenti, drugi put kad vas nazovu građanima, dajte im barem pokažite srednji prst. Malo ponosa ne bi falilo…
Ivan Šušnjar l poskok.info
wpDiscuz