Published On: Uto, ožu. 27th, 2018

Tko je Žana Merkus među Otomanima zvana i kao “Crveni Đavo”: Heroina i amazonka Hercegovskog ustanka

Nizozemka koja je toliko prirasla srcu Hercegovine da ju Hercegovci danas otvoreno svojataju Žana Merkus (Jeanne Merkus) rođena je 1839 godine u Indoneziji u porodici generalnog guvernera nizozemske kolonije Istočna Indija.

Jako rano ostala je siroče bez oba roditelja.

Prvo joj je umro otac 1844 godine, četiri godina kasnije 1848 godine umire joj i majka „prebogata Vilhemina Kransen“.

O Žani Merkus i njenoj obitelji braći i sestrama brigu preuzima stric Charles Guillaume Merkus koji je bio svećenik protestantske, valonske crkve.

Pod njegovim utjecajem ona je postala religiozna i zavoljela je Boga i težila je ka Bogu. Kasnije će postati jasno da je protestantski duh, i slobodarska ideja protestantizma bila ključ njene uloge oko hercegovskog ustanka.

U ranoj mladosti idol joj je bila fracuska revolucionarka Ivana Orleanska.

Tako je i ona odlučila da se ne udaje i da ne stvara obitelj već da se sva posveti revolucionarnom radu.

Krajem šezdesetih odlučila je da rasproda dio svoje imovine i da krene na put u Njemačku i Italiju. Na tome putovanju stiže u Francusku u Pariz gdje je 1871 godine zatiče Francusko – Pruski rat, opsada Pariza i kapitulacija Francuske.

Ona je u Parizu radila kao dobrovoljac u ambulantama Crvenog križa, gdje je lječila i zbrinjavala ranjenike i bolesnike.

Poslije završetka ovog rata sva bolesna i iscrpljena kreće na put u Italiju na oporavak i liječenje. Dvije godine kasnije kreće na hodočašće u Svetu zemlju gdje namjerava da gradi dom i hram sinu Božijem za njegov drugi dolazak na zemlju.

U ljeto 1875 godine, Žanu Merkus potresaju i uznemiravaju vijesti o početku ustanka potlačenog hrvatskog i srpskog naroda u Hercegovini pod imenom Gabelski ustanak i Nevesinjska puška, koji će trajati tri godine od 1875 do 1878 godine i koji će se završiti ponovnom austrougarskom okupacijom BiH 1878 godine.

Početkom 1876 godine, Žana Merkus nalazi se kao dobrovoljac među hercegovskim ustanicima sa kojima se bori rame uz rame u najžešćim borbama sa muškarcima u prvim borbenim redovima.

U borbe je išla odmah do barjaktara koji je bio omiljena meta turskog oružja.

U predahu borbi zahtijeva od vojvode Mihaila Ljubibratića da se za ustanike nabavlja oružje i municija i u tu svrhu daje svoj novac za nabavku topova koji na veliku njenu žalost nisu nikada isporučeni hercegovskim ustanicima.

U Dubrovniku je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih među ustanike u borbu. Sa ustanicima je krenula u napad na varošicu Ljubinje i proglašena je za najhrabrijeg borca.

Žana Merkus u borbe je uvijek išla u narodnoj hercegovskoj muškoj nošnji sa kapamo zavratom na glavi. Turci su je dočekivali uz zaglušujuću viku, galamu i alakanje.

Među Turcima je imala pogrdan naziv „Crveni đavo“ zbog njene crvenkasto-riđe kose.

Mnogi novinari posvećivali su joj pažnju, pisali su o njoj i njenoj junačkoj borbi sa hercegovskim ustanicima, bilo latinima bilo onima pravoslavne vjere.

Na novinarsko pitanje: “Je li ona tu kao pripadnik Crvenog križa da pomaže ranjenim hercegovskim borcima“ ? Ona odgovara: „ Ne ! Meni su živi i zdravi Hercegovci mnogo draži od bolesnih i ranjenih“.


Žana Merkus bila je oduševljena hercegovskim ustaničkim vojvodom Mihaelom Ljubibratićem u koga je bila zaljubljena. On i Ivan Musić od Ljubuškog bili su dva glavna protagonista tog ustanka.

Viđali su je stalno u Mihaelovom društvu koji je bio priznat za vođu ustanka i među Latinima. U većinskom hrvatskom dijelu Hercegovine.

O Ljubibratiću je govorila stalno sa velikim poštovanjem i sa puno hvale i divljenja.

Divila se njegovoj ljepoti i nije bila tajna da je bila zaljubljena u ovog hrabrog ustaničkog hercegovskog vojvodu.

Svoja osjećanja prema njemu povjerila je u pismima svojoj prijateljici Mary Ulenspeigel u Amsterdamu. Ta njena pisma pronašao je i objavio hercegovski pjesnik Radovan Ždrale u kojima piše :

„Pitaš me kako izgleda On ? … On je zadivljujići izdanak jednog svijeta o kome mi u Nizozemskoj ništa ne znamo. On je savršeno lijep,ili se meni čini,kao i svakoj ženi koja zavoli. Stasit, dugih nogu kao u jelena,snažnih ramena kao u Herkulesa i apolonske glave“.

Nekoliko mjeseci kasnije prilikom prelaska granice iz Hercegovine u Dalmaciju uhićeni su Mićo Ljubibratić, Žana Merkus i grupa ustanika.

Njih su internirali, Mićo Ljubibratić je ostao do kraja ustanka u internaciji u Linzu u Austriji. Žana Markus je pod nepoznatim okolnostima oslobođena i ponovo se našla u Beogradu u Srbiji.

Ona se pod neobjašnjivim okolnostima dokopala slobode i krajem ožujka 1876 godine stiže u Beograd, ponovo u muškoj hercegovskoj nošnji sa opancima na nogama i kapom zavratom na glavi.

Beograd i Beograđani su joj priredili veličanstven doček gdje je dočekalo oko šest tisuća Beograđana. Srpski pjesnik Juraj (Đuro) Jakšić napisao je jednu pjesmu u njenu čast „Dobrodošlica Jovanici Markusovoj“.

Na Uskrs 1876 godine kretala se velika masa ljudi od današnjeg Londona do hotela „Staro zdanje“ preko puta Saborne crkve gdje je odsjela i sa balkona hotela poručuje okupljenoj masi Beograđana: “Izjavljujem vam živu radost koju osjećam prema ratničkom duhu i raspoloženju vaših naroda i nadam se da ću vrlo brzo imati čast da sa vama vojujem za oslobođenje naroda koji stenje pod stijegom porobljivača“.

Srbija, Hercegovina i Crna Gora 30.srpnja 1876 godine ulaze u rat protiv Turske. Sljedećeg dana Žana Merkus se javlja kao dobrovoljac i daje prilog od 2 tisuće dinara.

Slobodan Jovanović, srpski državnik i povjesničar sjećajući se tih dana zapisao je : “ Pročula se kao amazonka Hercegovskog  ustanka. Beograd, Mostar, Ljubuški, Trebinje, Cetinje, Imota, sve je to  ludovalo za tim ženskim uskokom..“

Početkom mjeseca srpnja ona se nalazi na ratištu na Drini. Prije odlaska na ratište ostavlja poruku: “ Ukoliko u borbama poginem,sav ostatak svog imetka ostavljam porobljenim slavenskim narodima“.

Na ratištu na Drini došlo je do žestokog sukoba između nje i generala Ranka Alimpića koji je bi majstor taktike „kreni – stani“ i ona je protjerna iz Srbije kao „strani špijun“, kao da ništa dobro nije učinila ?

Poslije nekog vremena Jeanne Merkus se ponovo našla u Jeruzalemu gdje ju je čekalo još jedno razočarenje jer su tamo zaustavljeni svi radovi na izgradnji njenog hrama.

Nemoćna,bolesna i razočarana Žana Merkus već osiromašena vraća se u Pariz gdje svoje poslednje ovozemaljske dane provodi u jednom sirotištu gdje umire početkom veljače 1897 godine.

Zaboravljena od svih i o njenom grobu niko se nije brinuo. Tridesetih godina 20 stoljeća grob Žane Merkus obnovio je konzul Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (od 1929 prozvan konzulat Kraljevine Jugoslavije) u Utrehtu.

Danas u Srbiji, Hrvatskoj, Hercegovini i u Republici Srpskoj nitko se i ne sjeća ove hrabre žene Žane Merkus, hercegovske herojine,amazonke Hercegovskog  ustanka, Ustanka u Gabeli, Nevesinjske puške, niti bilo šta zna o njoj i njenoj junačkoj i slavnoj borbi.

Trebalo bi barem od zaborava spasiti ovu hercegovsku  heroinu, Žanu Merkus i nekoj ulici u Ljubuškom, Mostaru, Trebinju, Ljubinju, Nevesinju, Dubrovniku, dati ime po ovoj hrabroj ženi, Žani Merkus amazonki Hercegovskog  ustanka  1875 – 1878 godine.

Njena uloga osim toga nije važna samo za Hercegovinu. Prosvjetiteljske ideje nakon Hercegovačkog ustanka raširile su se cijelom Bosnom i Hercegovinom. Stoga i  naše društveno sjećanje kao društva i države nikako ne može biti kompletno bez Žane Merkus.

Zahvaljujemo prof. Nikoli Laketi iz Nevesinja te g.Tigranu Deliću Ljubušaku, na ustupljenim informacijama. 

Oznake:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer