Još su 1873. godine hrvatski intelektualci u Mostaru tražili odobrenje za osnutak Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Kosača, no pismena suglasnost je stigla u Mostar tek petnaest godina kasnije, 1888. godine, i to sa strogom zabranom isticanja hrvatske nacionalne odrednice u nazivu, pa je naziv društva bio Narodno pjevačko i glazbeno društvo.
Jedanaest godina iza toga društvu polazi za rukom promjena naziva u Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo Hrvoje.Sličan put je prešao i zahtjev austrougarskim vlastima kako bi se izgradio „jedan odgovarajući lokal za pozorišne predstave, pjevanje i balove.
“Tek 1896. godine HGDP Hrvoje dobiva suglasnost za izgradnju doma u Podhumu, preko puta Franjevačke crkve, a zemljište im ustupa bratstvo sv. Antuna Padovanskog.Radovi započinju iste godine te je Hrvojev dom svečano otvoren 2. veljače 1897. godine.Zgrada je služila za održavanje probi i koncerata pjevačkog društva, za brojne filmske i kazališne predstave, jer u njoj djeluje prvo Hrvatsko narodno kazalište grada Mostara.
Zgrada je tijekom Prvoga svjetskog rata opustošena i Društvo gubi gotovo svu imovinu.Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1941. godine Hrvojev dom zauzimaju talijanski okupatori, tako da sve aktivnosti društva prestaju s radom 1943. godine.
Ustaše koji su imali krilaticu “Za Dom” tako su predali okupatoru zgradu Hrvojevog doma, koji se desetljećima borio za svoje ime, da bi 1943. bio potpuno ugaše. Tako je u praksi izgledala ta “ustaška borba za hrvatsko ime i dom”.
I dan danas, u Mostaru postoje pojedinci, šaka neobrazovanih idiota, koja u čast talijanskih okupatora Mostara, nacističkih žabara koji su zlostavljali Mostar i Hercegovinu, crta po zidovima znakove njihovih ustaških pudlica. Sluga talijanskih i njemačkih okupatora. Ne razlikujući zlo ideologije od nesretne sudbine vlastitih djedova. A “U” znak im , iako je po svemu služanjski, i predstavlja notorno zlo najgoreg vremena u ljudskoj povijesti simbolizira nekakvu navodnu kreativnu provokaciju. Činjenica da to čine po mraku, ipak govori da su ostali kukavice kao i njihovi idoli. Koji su po mraku pobjegli i ostavili vojsku na milost i nemilost novom kasapu. Koji je to ostavljanje baš tako i shvatio. Kao priliku za masovan odstrijel
Nakon Drugog svjetskog rata unutrašnjost dvorane se preuređuje tako da su uklonjeni drveni balkoni koji su se nalazili duž obje strane dvorane, a gradi se armiranobetonski balkon u zadnjem dijelu dvorane.
Godine 1955. počinje potpuna adaptacija zgrade i ona se preuređuje za potrebe prikazivanja filmova, a 1. septembra 1957. godine adaptirana zgrada postaje kino „Partizan“. Zgrada je korištena za tu namjenu sve do 1969. godine kada je u njoj bio smješten salon namještaja, a kasnije obavljala trgovačka djelatnost.U zadnjem ratu 1993. godine zgrada je prilično oštećena, a danas, nakon što je u potpunosti srušena, crkvena općina je na njenom mjestu izgradila mnogo veće zdanje.Fotografije: Hrvatski dom i gostiona Hrvoje 1935. i kino Partizan – interijer nakon adaptacije 1957.