Čitam neki dan znanstvenu raspravu o Bosni i Hercegovini dvojice suradnika britanskog Centra za studije mira i sukoba. Privukla me njihova glavna teza da su predstavnici međunarodne zajednice, umjesto da „slušaju domaće glasove“ i pomažu „gradnji inkluzivnog društva“ postali „središnji mehanizmi vlasti a da pritom ne polažu nikakvog računa stanovništvu“. Doduše, nisu baš izrijekom govorili o nekom nametnutom monarhu, možda zato što je njihov tekst još iz davne 2009. No, ipak su imali više nego dobrog razloga tvrditi da je „OHR, daleko od toga da bude savjetodavno tijelo, zapravo postao de facto izvršno i zakonodavno tijelo“, budući da su u to vrijeme mogli bili pod dojmom vladavine Paddyja Ashdowna.
Piše: prof.dr. Ugo Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis
Stranci, pogotovu kompetentni istraživači i analitičari, u načelu imaju dragocjenu prednost da stvari koje su nama ovdašnjima previše blizu i suviše nas se tiču gledaju iz velike daljine i bez pristrane zainteresiranosti. Ali i među njima, koji iz velike daljine vide prilično jasno, postoje sporovi i neslaganja. Posebno mi je za oko zapeo jedan argument koji su ovi autori, doduše veoma obazrivo, iznijeli protiv gledišta profesora Sumantra Bosea, koji je u novije vrijeme čest gost na Mostarskom sveučilištu, a predaje na London School of Economics. Kako navode ovi autori, Bose tvrdi da je Daytonski sporazum „najizvedivija i najdemokratskija forma vlasti za krhko postojanje Bosne kao višenacionalne države“, pored ostalog i zato što daje „primat kolektivima prije nego pojedinačnim građanima“ i što uvažava „etnokulturnu autonomiju“, tako da je „BiH, kao što je bila i prije rata, demografski mikrokozmos onog što je bila Jugoslavija“. Boseovu ocjenu Daytonskog sporazuma autori rasprave neće izravno dovesti u pitanje nego će kritizirati njenu pretpostavku sljedećim riječima: „prije sukoba Bosna je bila mnogo više integrirano, multietničko i pluralno društvo s daleko manje etno-teritorijalnih podjela.“ Pa će dodati da je cilj gradnje postojanog mira, pogotovu kod „optimističnijih internacionalaca“, ni više ni manje nego „vratiti Bosnu u ovu predratnu i multietničku konfiguraciju“.
Vratiti Bosnu u predratno stanje, u društvo bez podjela! Nije li to cilj kojem mnogi teže, i domaći i strani poduzetnici pomirbe i napretka. Stvaranje jedne nacije od više „etničkih grupa“ nije realističan cilj, bar ne na kraće staze, gotovo svima je jasno, ali obnoviti prijeratno društvo bez dubokih podjela, to se čini ostvarivim. Svi govore o „duboko podijeljenom bh. društvu“. Tako se za većinu definira rak-rana tog društva, uglavnom shvaćena kao najstrašnija posljedica rata i poslijeratne vladavine tzv. etno-nacionalista. No, ima li upravo tu, u tom tako samorazumljivom izrazu: „duboko podijeljeno društvo“, jedna važna, sasvim nepropitana pretpostavka koja može polučiti velike iluzije i zablude? Odgovorit će mi se: Ima li veće istine od toga da je BiH danas duboko podijeljeno društvo? To nije nikakva pretpostavka nego očiglednost!
Međutim, kada se govori o duboko podijeljenom društvu, onda se ima u vidu nekada postojeće nepodijeljeno društvo, kao norma i nedvojbena vrijednost. Ne barata li priča o reintegraciji bh. društva upravo s takvom pretpostavkom? Ne podrazumijeva li već sama formulacija „duboko podijeljeno društvo“ vraćanja unatrag, povratak na neko prvobitno stanje kao samu mjeru podjele? Međunarodni akteri, kao i domaće progresivne snage, neće ništa drugo nego da re-integriraju podijeljeno društvo, da ga vrate u prvobitno stanje. A je li uopće postojalo „bh. društvo“ prije rata i ako jeste, koliko je ono bilo integrirano?
Prijeratno bh. društvo nije postojalo u vakuumu nego u jednom državnom okviru, političkom poretku, onom jugoslavenskom, titoističkom, koji ga upravo dovodi u pitanje: i njegovo postojanje kao društva i njegovu samostalnost, zasebnost kao bosanskohercegovačkog. U komunističkom političkom poretku mogla je postojati samo jedna jedinstvena politička zajednica, jedan politički narod, jugoslavenski politički narod. Nikakvo mnoštvo političkih naroda, pa stoga ni stranački pluralizam, nisu mogli imati pravo postojanja. Ali komunističke države jesu bile i mogle biti višenacionalne, upravo zato što priznanje tih nacija nije vodilo umnožavanju političkih naroda i njihovom legitimnom predstavljanju, a to znači višestranačju prije svega. (Titoisti su iza sebe ostavili tri priznate bh. nacije: Hrvate, Muslimane i Srbe.) Zato je sa slomom komunističkog poretka u Istočnoj Europi došlo i do kraja višenacionalnih država. No, svakom je jasno da BiH nije preživjela zato što je bila jednonacionalna ili zato što je bh. društvo bilo zasebno i jedinstveno društvo, te tako moglo odgovoriti postkomunističkom, zapadnjačkom konceptu normalne države: države-nacije. Doduše, već tri desetljeća slušamo predstavnike i namjesnike međunarodne zajednice koje o tri samosvjesne političke nacije govore kao o „etničkim grupama“, što je zbilja smijurija (koje bi se kao takve, prešutna je pretpostavka ili čak cilj njihove intervencije, jednog dana mogle reintegrirati u jednu bh. naciju!).
Ništa nećemo shvatiti o političkoj zajednici zbratimljenih južnoslavenskih naroda, o jučerašnjem jugoslavenskom društvu, ako ne uvidimo da je ono postojalo ne kao moderno građansko društvo nego kao borbena zajednica pod strogim vojnim (ili kvazi-vojnim, politbirovskim) zapovjedništvom. Upravo ju je njen borbeni karakter, stalna mobilizacija pred zamišljenim ili stvarnim neprijateljem, fašistima i nacionalistima, činio (socijalno zbijenom) zajednicom, a ne (rasutim, „otuđenim“) društvom. Ne treba se danas varati o prirodi te zajednice, o njenoj homogenosti i kvazi-vojnoj ustrojenosti, o militantnosti njezinih vođa i čuvara, o njenoj stalnoj mobiliziranosti (i odraslih i žena i omladine i djece), o naoružanom narodu i njegovoj vojnoj obučenosti, o političkim progonima neistomišljenika kao purifikaciji zajednice, o građanskim udrugama kao području različitih fronti i „udruženih snaga“, itd. Sve institucije tog poretka su bile institucije jedne borbene zajednice navodno ugrožene smrtnim neprijateljima i kolektivnim istrebljenjem, tako da povratak na jučerašnje nepodijeljeno društvo ne bi značio pacifikaciju nego upravo militarizaciju bh. društva. Bh. država nedvojbeno postoji, ali je otvoreno pitanje postoji li njeno društvo osim kao zbir građana. Je li se jučerašnja borbena zajednica naprosto pretvorila u razmrvljeno građansko društvo? Ali zašto ga onda treba reintegrirati ili po prvi put integrirati? Za takvo što bi trebala nekakva integracija njenih konstitutivnih zajednica, nacija ili „etničkih grupa“, kako god da ih zovemo, u neku obuhvatniju socijalnu formu. Suvremena politička teorija govori o zajedničkoj solidarnosti i zajedničkoj ksenofobiji kao uvjetima nastanka takve više forme, tj. osiguranja bh. sentimentalnih i mentalnih granica prema najbližim Drugima. Ali govori i o mnogo praktičnijem i liberalnijem rješenju: o pravednoj podjeli vlasti i međusobnom priznanju nekoliko različitih političkih naroda. Sve smo imali prilike vidjeti nakon posljednjeg rata: na putu takvog rješenja stoje i srpski separatisti i bošnjački unitaristi i današnji ljevičari (eks-komunisti): za sve njih može postojati samo jedna jedinstvena politička zajednica. Dakako, borbena zajednica, jer izražena ksenofobija ovih dvaju nacionalizama isto je što i ogorčeni antifašizam sarajevskih ljevičara./HMS/