Published On: Sri, lip 28th, 2017

Podmukli nacionalizam ljevice

 

Odavno je bosanskohercegovačka ljevica podvrgnuta kritici. Kritiziraju je oni koje ljevičari zovu „nacionalisti“, srpski i hrvatski, ali i bošnjački, kao i oni koji se, kao „neovisni intelektualci“, smatraju autentičnim i vjerodostojnim ljevičarima. A ljevici pak nije ništa važnije, pa se čini da joj je to primarni politički cilj, nego da kritizira „nacionaliste“. A u očima ljevice nitko nije toliko nacionalista koliko politički predstavnici bh. Srba i Hrvata. Nije li to zato što je bh. ljevica gotovo stopostotno bošnjačka?

______piše: Ugo Vlaisavljević l poskok.info

U tekućoj kritici ljevice se uporno postavlja pitanje koliko je ova politička opcija uistinu „lijeva“. Na vidjelo su odavno iznijeti prigovori koji dovode u sumnju autentičnost njenog predstavljanja, poput: očevidno koketiranje s „desnicom“, besadržajni politički programi, prazna obećanja, jeftini patriotizam, populizam, lokalizam i slično. Takvi prigovori dovode u pitanje sam identitet ljevice. Nije li ona satkana od različitih modusa lažnog predstavljanja? Ima li iza svih njenih pojavnih oblika neki čvrst i postojan kolektivni interes koji bi stajao u samom srcu njenog identiteta? Nešto što čini ljevicu onakvom kakva ona doista jeste s onu stranu varijacije političkih partija koje je predstavljaju? Možda je to čvrsto jezgro političkog identiteta ljevice u stvari izvjestan manjak, nedostatak, praznina koja čini da je bh. ljevica po svome bitnom određenju „ljevica“ – ljevica pod navodnicima. Važno je to primijetiti: s koje god strane da dolaze, kritike ljevice dovode u sumnju njen plakatirani identitet. Što ako ljevica uistinu ima neki veliki problem sa svojim političkim identitetom? Toliki da možda čak i njeni vlastiti ideološki tumači, s onu stranu svake namjerne manipulacije i strategije javnog predstavljanja, ne mogu položiti račun o njemu?

Najprije krenimo od onog kako samu sebe vidi i predstavlja bh. ljevica. Ono što je čini ljevicom u takvom samopredstavljanju trebalo bi da budu: socijalno-ekonomski program (zalaganje za ekonomski boljitak i radno-socijalnu osiguranost svih građana) i emancipatorski projekt (priča o univerzalnim pravima, slobodama i jednakosti svih ljudi). Ako nas logika identiteta uči da identitet uvijek počiva na razlici, onda je važno vidjeti tko su politički protivnici ove političke opcije. Ona je po svojoj definiciji klasna pozicija i traži klasnog protivnika: kapitaliste, bogataše, građanstvo. Međutim, tog klasnog neprijatelja nema ili ga je teško ustanoviti kao dovoljno pouzdanog i postojanog političkog protivnika. Uporna prozivanja i optužbe novopečenih bogataša, te oplakivanje „naroda koji kopa po kontejnerima“,  prije bude sumnju u populizam nego u ozbiljan angažman u „klasnoj borbi“. Kako god, glavni lik političkog protivnika nove ljevice nije skrojen po mjeri takve borbe. (O tome se stalnu čuju dirljive žalopojke ovdašnjih „političkih analitičara“: narod jedva preživljava, a „ljevica“ nije nikako dovoljno ljevica. A i taj narod nikako da postane „klasno svjestan“.)

Koji su to onda politički protivnici koji ovu „ljevicu“ čine onim što ona doista jeste? Jasno je to kao dan: „nacionalisti“! S njima je ona angažirana u bespoštednoj borbi. A u načelu, borba ljevice sa svojim protivnicima nikada nije tek stvar parlamentarnih debata nego, koliko god je to moguće, prave pravcate borbe, surovih obračuna.  Ako je uvriježeno mišljenje da nacionaliste prepoznajete po „nacionalističkoj retorici“, onda na našoj političkoj pozornici „ljevičare“ prepoznajete po „antinacionalističkoj retorici“. Tko su, dakle, „ljevičari“ Bosne i Hercegovine? Oni koji su prije svega antinacionalisti, pa sve ostalo.

Međutim, ima veliki problem kada se tzv. ljevica angažira u borbi protiv nacionalizma. U borbi koja je upravo njoj svojstvena: a to znači da tu borbu mora voditi kao da je klasna borba.  Ali samo KAO DA JE klasna borba, jer su sada i političko polje i glavni protivnik drugačiji. A pogotovo su drugačiji sami antinacionalisti – trebali bi da budu anacionalno radništvo i „poštena inteligencija“, ali usprkos upornim pokušajima takvog samopredstavljanja, oni u tome ne uspijevaju, a niti mogu uspjeti. To možda daje još veći žar i ogorčenje ovoj pseudo-klasnoj borbi – koja stalno cilja na klasni karakter nacionalizma, a nikako da ga na uvjerljiv način dokuči. Previše privida za klasnu borbu koja je u povijesti nastupila kao najava okončanja svakog privida. Umjesto toga sada imamo: prividni identitet protivnika, prividni karakter njihovog sukoba.

Stalno slušamo kritiku „nacionalističke retorike“, pa o njenoj prirodi ponekad nešto i naučimo. Ali nikako da čujemo nešto i o „antinacionalističkoj retorici“. Otkud toliko huke i bijesa u njoj? Zašto je toliko pompozna i patetična? Zašto je suviše često nesposobna da poštuje pravila argumentirane političke debate? Pogotovo dostojanstvo političkog protivnika?

Izdvojimo moralizam ove retorike, toliko stran klasnoj borbi. To dolazi iz vertikalnog pozicioniranja antinacionalista: oni nipošto nisu u istoj ravni s onima koje označavaju “nacionalistima“. Oni načelno odbacuju logiku i vrijednosti nacionalizma, kao pogrešnu logiku i nevrijednosti. Ali što ih je tu plasiralo nego njihovo vjerovanje da im ideologija klasne borbe nudi povlašten pristup samoj društvenoj stvarnosti. Zato za antinacionaliste njihovi neprijatelji „nacionalisti“ moraju biti nešto drugo i mnogo opasnije nego „nacionalisti“. Dvije figure neprijatelja su im onda najvažnije: fašisti i kapitalisti. Budući da je od klasne borbe uglavnom ostao samo privid koji treba pothranjivati, „kapitalisti“ ustupaju svoje mjesto „fašistima“. Svatko je to mogao odavno primijetiti: domaći antinacionalisti se obračunavaju s „fašistima“, s „desnicom“ koja je za njih uvijek „krajnja desnica“.

Neki „lijevi“ intelektualci zamjeraju današnjoj „ljevici“ da nije dovoljno odvažna da u većoj mjeri preuzme nasljeđe titoizma. Kao da joj je prethodno „ljevičarstvo“ za takvo nadovezivanje ostavilo dovoljno manevarskog prostora. Već jako rano je Komunistička partija morala svoju klasnu borbu pretvoriti u krvavi obračun s fašizmom (dok joj to na ideološkoj ravni, od početka pa do kraja, nikako nije išlo: posljednji bolni dokaz je plakat za Dan mladosti koji je ponudila socijalistička omladina Slovenije ili čak zavidna spremnost JNA-generala na etničko čišćenje i genocid), a kasnije, i u sve većoj mjeri, u borbu s nacionalizmom (s kojim je ovaj pseudo-klasni antinacionalizam doživio skandalozan poraz pretvorivši se sam od sebe u svog vlastitog protivnika).

Čeka li istu sudbinu i ovaj „ljevičarski“ antinacionalizam: svoju konačnu pretvorbu u otvoreni nacionalizam? Njegove slobodarske ideje stalo muče okrutne činjenice: „ljevica“ je gotovo bez ostatka, uklonimo li njene ukrasne figure, bošnjačka; ekstremni „nacionalisti“ su srpske i hrvatske vođe i njihova inteligencija. Ipak, nije li zadaća „ljevice“ upravo pobiti stvarnost pluralizma nacija i postojanje nekakvih „konstitutivnih naroda“? Odgovorit će nam se da to nisu nikakve „nacije“ nego „etničke grupe“, pa je stoga i vlastito nacionalno biće „ljevice“ privid s kojim manipuliraju „nacionalisti“.

No, ne čini li upravo ova zamračena nacionalna pozadina ovdašnju „ljevicu“ ekstremnom, u njenom iskakanju uvis spram svih postojećih „nacionalizama“? Nije li njen osnovni cilj borba protiv srpskog i hrvatskog nacionalizma – ali ne sredstvima nacionalizma? Gorko se varaju oni koji misle da antinacionalistički diskurs (ili nedostatak „nacionalističkog narativa“) već sam po sebi otklanja sumnju u nacionalizam govornika. Svaki nacionalizam je antinacionalizam, usmjeren protiv drugog. Samo što nacionalizam nekog „antinacionalizma“ može biti zakamufliran. Nikad dovoljno: pogledajte tko to s najviše mržnje i ksenofobije govori na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, izuzmemo li par prokazanih „nacionalista“. Upravo takva retorika, koja bode oči i para uši, može izbrisati naizgled jasnu crtu razdvajanje između etničkog nacionalizma i građanskog antinacionalizma. Između njihova dva glavna naloga: „Ne cijepajte mi našu naciju-državu“ i „Ne dijelite mi našu zajedničku građansku državu“. Netko bi mogao pomisliti da je lokalno „ljevičarstvo“ etnički nacionalizam bez „nacionalističkog narativa“.