Published On: Pon, pro 10th, 2018

Novo buđenje antifašizma

U posljednje vrijeme u domaćoj javnosti sve moćnijim postaje glas samozvanih antifašista. Među političarima i partijskim ideolozima koji bučno iskazuju takvo svoje opredjeljenje najbrojniji su oni s ljevice, koja počinje i završava oko dvije firme: SDP i Naša stranka.

Izvjestan broj novinara koji se, doduše, javno ne deklariraju kao pristaše bilo koje partije, ali niti ne kriju svoje ideološke simpatije, čak predvodi ovo novo buđenje antifašizma.

Tu su i neki „dežurni intelektualci“ koji se bave redarstvenim radom u Sarajevskoj kotlini. Iako se vole predstavljati kao kreativne i autonomne osobe, svoje ideološke ciljeve ostvaruju kao „gradske kohorte“.

Novo buđenje antifašizma ima svoje pretpostavke i uzroke . Nesumnjivo je vezano uz specifičnu političku situaciju i odnose snaga na polju aktualnih ideoloških i partijskih obračuna.

Za početak je možda važno primijetiti da je težište na denunciranju i osudi izvjesnih političkih protivnika kao fašista, a da samom antifašizmu nedostaje neko dovoljno jasno i pouzdano „pozitivno određenje“.

Očito je da na strani antifašista postoji neki ideološki manjak koji se nadoknađuje upozorenjima o velikoj prijetnji koja dolazi od „najvećeg zla“ i spremnošću za konačni obračun s njime.

Možda je ipak u jeku pokliča da se stane ukraj najopasnijim političkim protivnicima kao tobožnjim fašistima potrebno ne previdjeti ovaj ideološki manjak, ovu prazninu u samoodređenju deklariranih antifašista. Oni su „protiv“ fašista i to na posve rezolutan način, što znači da neće prezati ni od toga da krše temeljne norme demokratskog političkog života samo da se s njima konačno obračunaju.

A poznato je da se fašizam „zatire“, da s njime ne treba imati milosti, jer to nije protivnik u debati nego „smrtni neprijatelj“.

Ako je istina da se fašizam danas ponovo ustoličio na političkoj pozornici, onda je prijetnja nasiljem jako velika. Onda smo na samoj ivici novoga rata. Jer u otvorenom pozivu na obračun sa fašizmom, a na njega su se neki političari, novinari i intelektualci već odlučili i uputili ga javnosti, ulog je ni manje ni više nego čitav demokratskih poredak. Tada je glavna dilema: ostati u forumima političke debate ili otići u šumu i ubijati mrske neprijatelje. Dvojba između parlamenta i šume jeste dvojba između politike i rata.

Treba to jasno reći: Tko danas političke protivnike u državnim forumima označava fašistima, pogotovo ako to čini usprkos njihovome izjašnjavanju, taj već poziva na rat. Pogotovo je to opasno u našem društvenom stanju ni rata ni mira. Veoma je „teška“ kategorija „fašizma“, pogotovo ako se s njome neodgovorno barata u javnosti.

Nije isto praviti suptilne analize različitih fenomena „posthitlerovskog doba“ (P. Legendre), razotkrivati različite pojave fašizma – tako je R. Barthes mogao izjaviti da je „jezik fašistički“, a neki psihoanalitičari takvim vidjeti Edipa – i koristiti ovu kategoriju u ideološkim obračunima za političkom govornicom.

Već to što se političkog protivnika proglašava fašistom usprkos njemu samome pobuđuje sumnju da se radi o perfidnoj manipulaciji.

Da bi se sagledala „težina“ ove kategorije dovoljno je reći da je riječ „fašizam“ postala sinonim za metafizičku kategoriju Zla.

Zahvaljujući tome što je u srcu političke modernosti fašizam postao ime za erupciju nečovječnosti, fašizam kao etiketa može da bude način da se u moderni politički diskurs i demokratsku praksu vrate metafizičke kategorije Dobra i Zla (a one su im upravo stajale na putu i bez njihovog prevladavanja ne bi ni počela era liberalnog demokratskog poretka).

Kada se politički protivnici definiraju kao „fašisti“, onda se oni ne predstavljaju samo kao velika prijetnja za neku partiju i ideologiju nego za čitavo društvo i državu, pa i čovječanstvo. Time se oni „stavljaju van igre“ i za njih, budući da je riječ o „neljudima“, više ne važe pravila demokratskog poretka.

Putem antifašizma, dakle, „politika“ ima sredstva da ušutka izvjesne učesnike u političkim debatama i natjecanjima. Antifašizam ukazuje na nešto što se ne može artikulirati, uzglobiti u političkom polju, nešto što iz njega iskače i pojavljuje se kao praznina, manjak, kao samo Zlo.

Važno je primijetiti čisti i veliki dobitak koji pritom dobivaju sami „antifašisti“. Jer isključujući „neljude“ i oni sami se također smještaju „izvan“ politike, doduše ne tamo negdje „ispod“, kao njihovi smrtni protivnici, nego „iznad“, rezervirajući za sebe metafizičku kategoriju Dobra.

Možda ne postoji nikakav problem s antifašizmom u ratu: fašiste treba naprosto pobiti. Međutim, antifašizam u miru se mora artikulirati i pozitivno odrediti u političkom polju. Ideološki manjak koji se ukazao kod naših ljevičara-antifašista stvara sumnju da je riječ o opasnom političkom pokretu. Istina je da se oni ne žele više deklarirati kao komunisti, ali i da socijaldemokracija ne nudi dovoljno jak naboj njihovom antifašizmu. Međutim, opasna je zabluda da se nedostatak odgovarajućeg ideološkog temelja može nadoknaditi praktičkim antifašističkim djelovanjem.

 

Ugo Vlaisavljević

Kvaka je što je ova kolumna objavljena 2010-e godine u Globalu. I što je danas 2018 godina. I što se ništa, promijenilo nije…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Global, 2010