Opasnosti antifašizma u miru

Narodnooslobodilačka borba je bila antifašizam na djelu. Ratno stanje je, po svemu sudeći, prirodno stanje fašizma, pa obračun s njime obično ne shvaćamo kao političko nadmetanje nego kao oružanu borbu.

Kakav bi to bio fašizam koji bi poštivao ustanove i procedure demokratskog poretka i ne bi narušavao mirnodopsko stanje političkog života?

Možda fašizam koji se još nije dočepao vlasti? Nije li upravo Hitler došao na vlast i isprva je čak zasnovao ne narušavajući pravila demokratskog političkog poretka?

Trebalo bi dakle razlikovati fašizam na vlasti i pritajeni fašizam (ali da li je to uopće fašizam?) koji tek smjera da se dočepa vlasti.

Ali, isto tako bi trebalo razlikovati antifašizam kao borbu sa fašizmom na vlasti i antifašizam koji se bori protiv „pritajenog fašizma“ koji još zadržava masku političkog partnera u demokratskom poretku.

Nedovoljno se u našem duhovnom i intelektualnom podneblju razmišljalo o razlici između antifašizma na vlasti i antifašizma u borbi za vlast.

Možda je tome razlog to što je i dan-danas, a kamoli u prethodnom režimu, antifašizam bio sveta stvar, pa je stoga njegova kritika morala biti tabu tema.

Međutim, uvjereni smo da bi kritika antifašizma na vlasti, kao izvjesna tekovina kritičke svijesti, morala stajati u temeljima tranzicije prema vjerodostojnijim oblicima demokratske političke prakse.

Zato što antifašizam na vlasti može postati oličenje nedemokratske vlasti koja guši temeljne ljudske slobode. Pretpostavljam da je svakome lako dokučiti najvažnije razloge takve transformacije: vlast postaje nedodirljiva, jer je zajamčena svetom neprikosnovenošću, a politički protivnici se, upravo sa idejom o njima kao pritajenim zlikovcima, mogu „po kratkom postupku“ eliminirati iz političkih foruma, pa i iz društva.

Antifašizam na vlasti uzima sebi za pravo da proziva i definira fašizam u javnom prostoru, pa tako ima moć, čak možda sasvim odriješene ruke, da denuncira i ukloni svoje političke protivnike, ma kakvi oni bili.

Antifašizam predstavlja veliki i moćan izvor političke moći čak i danas, ili prije svega danas, i to upravo zato što nije izvršena kritika zloupotrebe ideologije antifašizma u mirnodopskom političkom poretku.

Doista, postoji izvjesna ideologija antifašizma, a ne samo puki otpor ideologiji fašizma. Izvjestan tip vlasti kreira takvu ideologiju da bi osigurao svoju neprikosnovenu moć.

Osvrtom na prethodni režim, pogotovo njegove strategije legitimacije poretka i načine obračuna sa najopasnijim protivnicima, trebalo bi pružiti makar kratku skicu spomenute kritike.

Time riskiramo da zabijemo prst u oko izvjesne, danas vladajuće ideologije koja sva živi od pozivanja na „svijetle tekovine antifašizma“. Pa ipak je to neodložna zadaća, jer se na ove tekovine pozivaju ne samo „progresivne snage“ nego i radikalni i prikriveni nacionalisti i ortodoksni nedemokrati.

Ne zna se šta je opasnije u tekućem polju ideoloških obračuna: pritajeni fašisti ili izvjesni deklarirani antifašisti. Jer ovi potonji pokušavaju da se ponovo dočepaju one vrste suverene moći koju su imali „Tito i Partija“.

Važno je najprije primijetiti da se danas titovski antifašizam preuzima sam za sebe, razvjenčan od komunističke ideologije.

Ova ideologije se više ne može braniti ili bar ne preuzeti kao gotova stvar, ali se zato tekovinama antifašizma može dičiti bez zazora. U proteklom Svjetskom ratu više niko ne vidi socijalističku revoluciju, ali zato antifašistička borba ostaje neupitna tekovina.

Neposredna posljedica takvog razdvajanja tekovina jeste vladajući utisak u domaćoj javnosti da je antifašizam ideološki neutralan, s onu stranu svake politike. Tako je to postala pogodna blještava ljuštura za smještanje svake vrste ideologije i njeno prikrivanje. Ne čudi onda što se obilato koristi.

Međutim, ovdje je u igri brkanje dva tipa antifašizma. Ako se antifašizam u ratu može nekako i svesti na oružani otpor agresoru, na narodni ustanak, antifašizam u miru socijalističke izgradnje se nikako ne može razdvojiti od ideologije.

Pravo pitanje glasi: kako funkcionira antifašizam u miru kada se dočepa vlasti?

Tada se može roditi sumnja nije li upravo antifašizam partijskih vlastodržaca bio povlašteni način da se ne dopusti uvođenje liberalno-demokratskog poretka.

Nisu li najvažnije demokratske slobode bile ukinute ili sporadično gušene na temelju stalnog „vanrednog stanja“, ratne opasnosti koja je prijetila od „pritajenih fašista“?

Nije li sam temelj političkih sloboda, slobodni višepartijski izbori, bio uklonjen iz poretka pozivanjem na daleko važniji izbor kojim je narod jednom zauvijek deplasirao svaki puki „građanski izbor“: a to je ustanički plebiscit da se prolije krv u antifašističkoj borbi?

Nisu li politički protivnici, pogotovo u ranoj, utopijskoj fazi ovdašnjeg socijalizma, bili proglašavani neprijateljima humanosti a ne poretka, neljudima a ne neistomišljenicima, na temelju pozivanja na kolektivno iskustvo užasa fašizma na djelu?

Kada se vlast opredijeli da kao najviši oblik svoje politike njeguje „antifašizam u miru“ onda vojska mora postati najvažnija državna ustanova. Nije čudo da su se na kraju njene vladavine, u njenim vlastitim borbenim redovima, do nerazlučivosti spojili antifašizam i fašizam.

prof.dr.sc. Ugo Vlaisavljević

Kvaka i s ovim tekstom, je ta, što je i ovaj tekst prof. Vlaisavljevića objavljen davne 2010 g. u tjedniku Global. Danas je 2018. Kraj godine. I ništa se promijenilo nije. Vjerojatno će tekst biti aktualan i 2024-e. Nadamo se da neće.