Fali nam vizionara!

Mislio sam, majke mi, da počinje pričati neki vic, neki fazon. No, rekao je i stavio točku. I složio ozbiljnu facu. Onda je uslijedila kraća stanka, nakon koje progovorih, jer se od mene to, rekao bih, i očekivalo.

Koga nam fali? Upitah konačno. Nevoljko.

Vizionara, reče on glasnije, kao da ga ja nisam čuo prva dva puta, nesvjestan da sam ga čuo i previše dobro, ali mi nije jasno otkud ga odjednom s tim vizionarima.

Nema ljudi da povuku naprijed, ljudi s vizijom, gdje su nestali vođe, graditelji, planeri, ljudi koji imaju ideje, koji hoće dobro ovom narodu?

Pričao je, vezao riječi jednu za drugom…

Znaš, ovdje pod hitno trebaju ljudi koji mogu povesti stvari, misleći na opće dobro. Mislim, nije da ih nije bilo ranije, i sad ih se ljudi sjećaju, izgradili su ovaj grad, gdje god se okreneš tragovi su vizija, ali danas nema više takvih. A takvi nam trebaju. Samo takvi nas mogu izvući iz ovog sranja!

Gotovo mi ga je bilo žao, pametan čovjek, živi od svog rada, školovan i solidno načitan. A opet ta priča o vizionarima. Nije mi se zapravo ni dalo razgovarati o toj temi. Toliko mi se učinilo uzaludnim. No, on je očekivao moj odgovor na pitanje. Ah, gdje su nestali vizionari, gdje su se sakrili graditelji i borci za opće dobro?

Pomislih taman spomenuti Mo Parking kao friški primjer koji bi učas nokautirao i najvećeg poklonika vizionarstva kod nas, da odmah riješimo stvar u prvoj rundi. Da ne bude da nisam sudjelovao.

No, nisam uspio. Pokrenuli smo raspravu. Vizionari su, naravno, ispali neki neodređeni ljudi, neka sila koja se iznenada pojavljuje i sređuje stvari, rješava sve naše probleme i vraća Mostaru sjaj koji je nekad imao. Naravno, naglasak je na iznenada i bez našeg direktnog uplitanja. Mi samo gledamo kako nas vizionari spašavaju.

Rekoh, jesu li ti vizionari, hipotetski, došli po nekom našem pozivu? Nešto kao pismo Batmanu da nas riješi Jokera i Pingvina?

Zajebavaš se ti, jelde?

Ne, rekoh, nego pitam, jesu li vizionari prije dolaska osigurali potporu naroda?

Koji k…. će im potpora, vidiš li kakvo je stanje? Sve neki kreteni, poslušnici, nesposobnjakovići, od vrha prema dolje sve sami mediokriteti, pokupovalo škole, zaleglo na funkcije, nemaš dva poštena čovjeka da sjede u fotelji, to samo sjelo da krade, da upropaštava, da prelijevaju iz budžeta u privatne džepove…

Dobro, ako ti tako kažeš, ali opet te pitam – ti vizionari, kome bi oni došli i kome bi prostrli svoju viziju?

Pa nama, narodu, čuj kome? I ti me nerviraš s tim pametovanjem. Vrijeme je da dođe netko normalan, ovako više ne može!

Čekaj, rekoh, taj narod, je li on ima pravo glasa?

Ima, naravno.

I?

Šta, i?

Pa, je li izlaze na izbore?

Jesu. Valjda.

I?

Pa, eto, ništa.

Kako ništa?

Pa, eto, lijepo. Ništa. Vazda isto.

I, daje li narod glas za vizionare? Ili barem za te neke normalne?

Znaš i ti dobro kome daju glas, ne znam što me pitaš…

Dobro, pitat ću te je li bilo vizionara ili barem tih normalnih na listama za izbore?

Nemam pojma.

Nisi ni pogledao, jelde?

Ma, šta ću gledat’, sve je to u pet deka. Sve go’ lopov i onaj koji će to tek postati.

I? Opet isto, jelde?

Šta opet isto?

Opet si isto zaokružio?

Valjda. Ali nije to bitno. Nema pravih ljudi.

Zar nisi zaokružio prave?

Pa, eto..

Imao si izbor.

Jaka izbora!

Nisi ni pogledao ima li kakvog izbora, jelde?

A šta ću gledat’? Ionako, i da dadnem glas nekom drugom, opet pokradu izbore.

A, je li?

Jes’!

Pa, hoćemo li tome stati u kraj?

Ne može se tome stati u kraj.

I, što sa onim vizionarima?

Kojim?

Pa onim što ih nema. Kako oni mogu stati nečemu u kraj, ako se, eto, ne može?

Mora ih biti. Bilo ih je prije, mora biti neki i sada. A kad se pojavi, znat će se.

Pa, kako znaš kad ne gledaš? Kad su ti svi isti?

‘Ajd ne seri. Vazda pametuješ.

Znao sam, zato nisam htio isprva ni krenuti u ovu raspravu. Ali, rekoh mu, ja da sam vizionar, zadnje što bih uradio je da bih potrošio i sekundu vremena i gram znoja na nas ovdje. Eto, samo da to kažem.

Đe si, vizionar?

Eto, to ti govorim. Ne bi prepoznali vizionara ni da vam ga na nos natrljaju, a kamoli da bi stali iza njega. Prvom zgodnom prilikom bi ga ostavili na vjetrometini, a onda ismijali, popljuvali ili izvrijeđali. A ako bi slučajno nešto i napravio za opće dobro, prvom zgodnom prilikom bi mu omalovažili rad, pokrali, rasprodali ili upropastili što je napravio i odvukli kući ili prodali tamo gdje otkupljuju sirovine. Ali, ne bi svega toga bi bilo, zapravo, ne biste ga znali ni zaokružiti na izborima, haha!

Jesi li to ti, majke ti, vizionar?

Dovoljno da znam što ne trebam biti. I pogotovo kome ne trebam biti.

I, koji je tvoj prijedlog?

Ništa, radi sve k’o i dosad. I ti i svi ostali. I onda gledaj, lafčino.

I?

Čekaj da se pojave vizionari.

Ma, mrš!

Doći će, kad-tad. Je li Godot došao?

Ne znam, nisam čitao do kraja. Bilo mi dosadno čitati. Naporno.

Onda i ti čekaj, pa će ti se samo kazati.

Stvarno, ne zajebavaj, je li došao?

Nije uopće u tome fora, fora je da ga čekaju.

Pa, morao je do kraja knjige, valjda, doći?

Jes’, baš kao i ti tvoji vizionari.

To ti nešto meni?

Brko…

Hahaha!

Imam običaj, da bih izbjegao svađu, napetost ili nesporazum, okrenuti stvari na zajebanciju. Ništa nije vrijedno nerviranja. Lijepo smo se na kraju ismijali. Brko je upalio. E, Baka, Baka…care!

Rastali smo se srdačno, rekli si da moramo opet sutra, najkasnije prekosutra sjesti. A znamo da nećemo. Na trenutak smo, pomislih, podsjećali na političare. Kažeš, obećaš, svjestan da si već slagao.

Bio je jedan od onih suhih zimskih dana, zakopčao sam jaknu, podigao kragnu i zavukao ruke u džepove. Svak’ je okrenuo svojim putem.

Sunce je razbijalo hladnoću, baš k’o demokratska volja građana njihovo vlastito nezadovoljstvo.

Boris Čerkuč l Bljesak.info.