Jednom davno, u jednoj zemlji koja je više ličila na nacrt nego na stvarnu stvar, sjedili su ljudi za stolom i dogovarali kako će se ta zemlja zvati, tko će koga predstavljati, i tko će na kraju krajeva imati pravo reći: „Ja sam ovdje država.“
Tih ljudi odavno više nema. Ili ih ima, ali više ne znače ništa. Ostali su njihovi potpisani papiri, s imenima, datumima, paragrafima. Ostao je jedan Ustav. I jedan Dayton. I puno onih koji se danas zaklinju u to, samo da bi ga sutra mogli prekrojiti.
U toj zemlji, Bosni i Hercegovini, pojavljuje se čovjek kojeg već znamo do dosade – Dragan Čović. Hrvat iz Mostara, Europljanin po uvjerenju, političar po zanimanju, Ustavoljubac po misiji. I sad već skoro dosadno, uporno, poput vode koja ne prestaje kapati, govori jedno te isto: „Poštujte Ustav.“
Nije ni patetik ni heroj. On je, jednostavno, netko tko zna da red počinje rečenicom koja ima točku. A ne uskličnik.
Kad ga danas pitate što hoće, on ne traži ništa novo. Ne izmišlja tople vode. Ne zaziva referendum, barikade, otcjepljenja, duhovne vertikale. On samo hoće samo ono što piše na papiru. Onu rečenicu iz preambule: da su Hrvati jedan od tri konstitutivna naroda. Ne pola naroda, ne trolist u čitaonici, ne preglasani folklor. Nego narod.
I dok on tako govori, dok pokušava vratiti Bosnu u pravni okvir, u Sarajevu ga optužuju da ruši državu. Jer ako tražiš da Hrvati biraju svog predstavnika, onda si valjda protiv Evrope. Ako ne slaviš građansku državu u kojoj 70% bira 30%, onda si regresivan. Ako citiraš Ustav, onda si zaostao. Ako se pozivaš na Dayton, onda si talac prošlosti.
U toj logici, Schmidt je spasitelj. Jer nije iz Bosne. Jer govori engleski. Jer nam može nametnuti pravdu, dok mi jedni drugima otimamo prava. U toj logici, BiH je kolonija koja mora imati svog nadzornika. I čim Schmidt nešto kaže, to je zakon.
A kad Čović nešto predloži, to je prijetnja. Zaboga otkud manjini pravo da predlaže u zemlji nas većinskih?
Ali kako zakon može biti zakon, ako nije izglasan? Kako država može biti država, ako jedan narod u njoj ne bira svog predstavnika? Kako Evropa može početi, ako kraj još nije dogovoren?
Čović danas izgleda kao posljednji racionalni čovjek u zemlji koja je zaboravila što znači riječ „konstitutivnost“. On ne viče. Ne prijeti. Ne ulazi u tenk. Samo ponavlja: „Dajte da se dogovorimo. Dajte da se vratimo papiru. Jer sve drugo je kaos.“
I možda je upravo to njegov najveći grijeh – što još vjeruje u dogovor. Što misli da papir još nešto znači. Što drži do riječi.
U zemlji gdje su riječi postale šuplje, a funkcije postale pozornice, Dragan Čović i dalje dolazi s mapom. I pokazuje gdje je granica. Ne ona geografska. Nego granica razuma.
I dok ga zbog toga napadaju, možda bi bilo pošteno priznati: ako išta vrijedi u toj zemlji – to je još uvijek onaj stari papir.
A onaj koji na njega podsjeća, možda nije problem. Možda je baš on ono malo reda koje nam još ostaje.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
