Izbacivanje SDA sa svih nivoa vlasti i potiranje političke volje bošnjačkog naroda odgovarao bi mnogima, od srpskog i hrvatskog političkog faktora, preko ideoloških ljevičarskih pokreta pa do nedobronamjernih vanjskih centara. Za sve njih bilo bi mnogo lakše provoditi svoje partikularne agende dok im s druge strane, umjesto autentičnog bošnjačkog nacionalnog političkog predstavnika, stoji koalicija lokalnih političkih barona potpuno lišenih osjećaja za vođenje politike nacionalnog nivoa
Ironično je da upravo ti tipovi, zbog kojih je SDA kao stranka godinama bila na udaru (ne)opravdanih kritika, danas imaju funkciju poželjnih političkih poluga, tj. korisnih idiota za mnoge od dojučerašnjih kritičara kojima je glavni i osnovni cilj bio i ostao ukloniti SDA (kao najvećeg i autentičnog političkog predstavnika bošnjačkog naroda) s političke scene. Upravo ti lokalni moćnici, nekadašnje mete stotina novinskih članaka u kojima je njihova lična korumpiranost tretirana kao paradigma navodne urođene korumpiranosti i pokvarenosti “kleronacionalističke” politike uopće danas su priželjkivani partneri za formiranje vlasti, ne bi li se kako, ironije li, uspostavio navodno “novi i pravedniji” koncept.
Naravno, takve samoironične i cinične floskule koje vrijeđaju pamet svakoga ko ima memoriju dužu od one što je imaju zlatne ribice služe samo da bi se maskirao osnovni cilj, a on je izbacivanje SDA sa svih nivoa vlasti i potiranje političke volje bošnjačkog naroda koji je na izborima dao najveće povjerenje upravo ovoj stranci. Takav scenarij odgovarao bi mnogima, od srpskog i hrvatskog političkog faktora, preko ideoloških ljevičarskih pokreta pa do nedobronamjernih vanjskih centara. Za sve njih bilo bi mnogo lakše provoditi svoje partikularne agende dok im s druge strane, umjesto autentičnog bošnjačkog nacionalnog političkog predstavnika, stoji koalicija lokalnih političkih barona potpuno lišenih osjećaja za vođenje politike nacionalnog nivoa.
Takav manjak kapaciteta za nacionalno nije prouzrokovan samo lokalnim horizontima politike koju vode ovi nasljednici srednjovjekovnih velikaša i feudalaca, problem je što oni ni suštinski, kao zasebne političke ličnosti, nemaju bilo kakve probošnjačke političke instinkte, a kamoli politike. Štaviše, upravo isključiva briga za vlastite, a operiranost od brige za nacionalne ili šire interese i jeste ono što ih je na kraju koštalo pozicija u SDA, ali i što ih toplo preporučuje kao poželjne partnere za sve one koji bi da Bošnjake tretiraju kao politički objekt, a ne subjekt.
RED KUKNJAVE, RED HVALISANJA
Nigdje se to nije moglo bolje vidjeti nego na gostovanju jednog dijela otpadnika (Konaković, Kasumović, Hadžibajrić) na Face TV-u Senada Hadžifejzovića. Na tom se pomalo bizarnom okupljanju, na kojem je bio i Damir Mašić, samohvalilo i sapatnički povlađivalo, ali i priželjkivalo, najavljivalo i obećavalo koaliranje i formiranje vlasti bez SDA, i to na svim nivoima. Ono što je zanimljivije od iskazanog spiska želja i veličanja vlastitog mučeništva jeste podjela političkih uloga koja se mogla naslutiti, ali i međusobno nepovjerenje koje je prikrivano što je moguće glasnijim ponavljanjima i zaklinjanjima svakoga od učesnika da oni izdati ne znaju i da zaista, zaista, zaista neće sa SDA.
Emisija je započela furioznim tvrdnjama svih učesnika da su manje ili više, na ovaj način ili onaj način, pokradeni. Fuad Kasumović, koji se odlučio na ulogu jednostavnog i nadasve skromnog čovjeka iz naroda, ustvrdio je da je on suvereno pobijedio u Zenici, pa mu je nejasno kako nije pobijedio i u čitavoj svojoj izbornoj jedinici. Za Konakovića, koji je praktično do jučer bio u SDA, najveći je problem u sastavima općinskih komisija, koje su, kako tvrdi, sastavljene od SDA kadrova, pa već u tome automatski prepoznaje lopovluk. I Hadžibajrić je, po vlastitim riječima, žrtva prevare. Ostao je, veli, uskraćen za dva mandata na ovim, po njemu, do sada najprljavijim izborima.
Damir Mašić i dalje ostaje pritom da je Bećirović pobijedio, i to tako što ekstrapolira minorne nepravilnosti na jednom glasačkom mjestu na sva glasačka mjesta na kojima se glasalo za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Takvoj se tvrdnji zatim pridružuju i ostali, ali i Hadžifejzović, kao voditelj, koji još pritom kao dokaz citira, ni manje ni više, nego pisanja Dnevnog avaza! Ali ono što je, ipak, najupečatljivije od svega jeste što svi navedeni kao najveći dokaz za navodnu izbornu krađu u korist SDA navode predizborno uvjerenje svoje okoline da je SDA gotova, uzimajući raspoloženje svog mikrookruženja punog poltrona kao relevantno raspoloženje u narodu. Nevjerovatno! Kakvo samoljublje, kakva odrođenost od narodnih masa, kakav primitivni elitizam, kakva izoliranost u vlastiti krug klimoglavaca, sahanliza i ostalih sociopata.
Nakon ovakve kuknjave, nastavak emisije bio je u znaku međusobnog zavođenja, hrabrenja, samohvalisanja, ali i nekoliko neugodnih situacija koje pokazuju o kakvom je neprirodnom skupu bilo riječ. Tako smo mogli čuti Fuada Kasumovića, multimilionera i jednog od krupnih srednjobosanskih feudalaca, za koga u Zenici kruži priča da “ima više vlasničkih izvadaka nad raznim nekretninama, zemljištima i poslovnim prostorima nego što obični građanin ima ličnih papira”, kako skromno poručuje da je on višestruko ostvareni političar koji neće na državni nivo jer njemu ne treba plaća od 7.500 KM, te je spreman ostati općinski načelnik s njemu dovoljnih 3.800 KM, a sve to samo jer ga zanima “promjena koncepta vlasti”. Urnebesno!
Kasumović je zatim pozvao SDP da ih na višim nivoima okupi i povede jer je to SDP-ova odgovornost, na šta je Mašić nekoliko puta ponovio da oni neće sa SDA ni po koju cijenu i da su to već nekoliko puta izjavili te da u to ne treba sumnjati. Pomalo neugodnu atmosferu nepovjerenja iskoristio je Konaković, navodeći svoje prisustvo u emisiji kao dokaz da on nije “SDA podvala”, kako to neki govore, i da je njemu bitna borba protiv korupcije, a ne borba za pozicije i funkcije. Ipak, iznoseći primjere svoje nesebične politike, Konakoviću je malo proklizao jezik pa je iznio primjer sastava Skupštine KS, u kojem je u ime buduće koalicije upravo on, eto, valjda slučajno, premijer Kantona Sarajevo, što je izazvalo pomalo kiselkaste i usiljene grimase na licima ostalih sagovornika.
MALO SE I PRIJETILO
Eventualnu koaliciju okupljenih stranačkih predstavnika podržao je i Hadžibajrić, tvrdeći da za nju već imaju podršku Fahrudina Radončića, a Damir Mašić upotrijebio je neku čudnu vrstu logike opet ustvrdivši da je pobjeda SDA nekako poruka građana da SDA treba da ide u opoziciju. Neprijatna atmosfera nastavljena je onda kada je Mašić počeo pričati o navodnim grijesima, lažima i opakostima SDA iz perioda od 2010. do 2014, iz vremena kada su ostali sagovornici bili dio ove stranke, što je prouzročilo gotovo opipljivo neprijatnu atmosferu u studiju.
Ipak, optimistično zavjereničko raspoloženja povraćeno je borbenim pokličima Dine Konakovića, koji je, odgovarajući na pitanje Senada Hadžifejzovića da li je moguća pojava tzv. preletača u njihovim strankama, osokoljen valjda velikim brojem svojih prijatelja iz sarajevskog podzemlja, poručio da bi to bila veleizdaja i da takvi ne bi smjeli hodati gradom. Konaković je to opravdao navodno izuzetno naelektriziranom atmosferom u Sarajevu, a o takvoj atmosferi u Zenici govorio je i Kasumović, uzimajući opet takav svoj subjektivan doživljaj kao razlog za nevjericu u tačnost izbornih rezultata. Naravno, ono što su obojica zaboravili spomenuti jeste to da su atmosferu o očekujućem katastrofalnom porazu SDA upravo oni aktivno stvarali i pokušali širiti, ali da ona nije postala svenarodni sentiment nego tek prevladavajuće stanje u njihovom vlastitom okruženju.
Uvjeravanjima o tome da njihovi kadrovi izdati neće i ne smiju, te da SDA svi odreda preziru, pridružio se Mašić, a njemu i Hadžibajrić, pa je zatim krenula nova tura samohvale i promocije navodno nove, ili, kako ju je sasvim nepristrasno proglasio Hadžifejzović, revolucionarne politike neviđenog poštenja, transparentnosti i blagostanja čiju implementaciju i vođenje im je, valjda, sve ove decenije njihovog aktivnog bavljenja politikom onemogućavala SDA. Ipak, ubrzo je predstava iz komedije skrenula u tragediju kada se pokazala istinska ideološka deficitiranost i politička potkapacitiranost ovih bivših SDA-ovaca u odnosu na SDP i njemu slične političke projekte.
Najglasniji u ovom infantilnom prodavanju magle bio je Konaković, koji je, najavljujući novu političku paradigmu, u kojoj neće biti nepotizma i korupcije, poručio da će stvoriti blagostanje koje će biti momentum da glasači SNSD-a i HDZ-a odustanu od podrške tim strankama. U skladu s već dobro poznatom mantrom novopečenih multikultivatora, Konaković se proglasio i borcem protiv nacionalizma, te je pitanja od nacionalnog značaja praktično proglasio nevažnim i sporednim.
Pokušajem lošeg humora odgovorio je na Hadžifejzovićevo pitanje kako će u eventualnoj koaliciji pomiriti ideološke razlike između svoje i Naše stranke, pogotovo u svjetlu očekivanih ideoloških zahvata Naše stranke u sektor obrazovanja u Kantonu Sarajevo, čime je ustvari pokazao da nema smetnje za takvu koaliciju jer je Narod i pravda stranka bez bilo kakve ideologije, nacionalno odgovorne politike ili ideje, osim one o dolasku na vlast po svaku cijenu. Takvim se pokazao i Hadžibajrić. Njemu je prihvatljivo da vlast ne funkcionira na entitetskom ili državnom nivou sve dok je ima na onom koji njega zanima – kantonalnom i općinskom. Potpuno je isto i s Kasumovićem, koji insistira na kantonima kao glavnoj meti nove koalicije. Sve to stavlja ove lokalne moćnike u poziciju ničeg drugog nego korisnih idiota za stranke tipa SDP-a ili Naše stranke, koje će iskoristiti apetite i kapacitete ovih lokalnih stranaka da provedu svoje ideološke agende na prostoru s bošnjačkom većinom.
PUŠTANJE NAŠE STRANKE U KOKOŠINJAC
I to je suština problema. Ove d.j.l. stranke pate od viška ambicija, a manjka bilo kakvog nacionalnog programa ili ideološke platforme u zemlji koja je uređena kako je uređena. Štaviše, narušavanje i gaženje nacionalnog interesa ono je što ih preporučuje kao koalicijske partnere. Jer, kako drugačije nazivati nego ozbiljnim ugrožavanjem bošnjačkog nacionalnog jedinstva čitavu kampanju Mirsada Kukića i njegove PDA koja se zasnivala na izmišljanju i izazivanju antagonizma između Banovića i tuzlanskog bazena naspram Sarajeva? Svojevremeno je na doslovno istoj platformi Fikret Abdić postao vladar Velike Kladuše, a svi znamo kakve je to posljedice imalo.
Kako, osim ugrožavanjem bošnjačkih nacionalnih pozicija, nazvati činjenicu da su sve nabrojane stranke (PDA, A-SDA, NBL, NiP, NP) pod agendom borbe protiv nacionalizma i korupcije spremne izbaciti SDA, a koalirati na višim nivoima s HDZ-om? Kako, osim prodajom bošnjačkih interesa, nazvati lakonski cinizam i pseudohumor kojim Dino Konaković opravdava svoju odluku da cijenu formiranja koalicije plaća isporukom obrazovnog sektora Kantona Sarajevo u ruke Naše stranke, sasvim svjestan činjenice da je ta stranka javno najavila da želi poništiti svaki napredak napravljen u ovoj oblasti (a među kojima je bilo i konačno uvođenje u školski sistem naziva bosanski jezik umjesto rogobatnog BHS, ukidanje moratorija na izučavanje agresije i genocida u okviru NPP, status vjeronauke kao predmeta itd.) i uvesti anacionalne nastavne programe, da želi mijenjati imena škola i ulica, da će uvesti ko zna kakve novine iz oblasti tzv. rodne ideologije.
Ako se to desi, sasvim je realno očekivati da su na meti i imena škola nazvanih po Mustafi Busuladžiću, Enveru Čolakoviću, Aliji Nametku, Ahmedu Muradbegoviću i ostalim bošnjačkim velikanima čije biografije Naša stranka smatra spornim. Nije li upravo takva lahkoća prodaje nacionalnih i narodnih interesa najbolji dokaz za tvrdnju da je Konakovićeva Narod i pravda zapravo stranka urbanih i ponešto iskompleksiranih zelenih buržuja, tačnije, ništa drugo nego naličje onoga čega je Naša stranka političko lice FGR snobovštine koja se gnuša svega nacionalnog.
Zbog svega nabrojanog, ove stranke nemaju legitimitet da zastupaju Bošnjake na nacionalnom nivou. One su lokalne stranke lokalnih moćnika koje ionako niti nemaju mandat naroda da govore u njegovo ime, a niti bi to trebali jer ne zastupaju interese bošnjačkog naroda. Neke od ovih stranaka klasične su neofeudalne stranke rane demokratije nastale zahvaljujući tome što njihovi lideri kontroliraju resurse na lokalnom nivou te koriste političku patronažu za stvaranje neoficijelnih klijentelističkih mreža koje pretaču u glasove.
Druge su opet tipične populističke stranke koje funkcioniraju bombastičnim izjavama, diletantskim političkim potezima i provociranjem stalnih antagonizama s centrom, bio on predstavljan drugom regijom, gradom ili općinom, a treće se služe mimikrijom i lažnim predstavljanjem. Svima im je zajednički odijum prema autoritetu višem od sebe, a nacionalnu politiku zamišljaju tako da poput srednjovjekovnih velmoža nekim zajedničkim saborovanjem potvrde sebi nagodne figure. U svakom slučaju, to su stranke koje nisu srodne niti SDP-u, niti DF-u, niti Našoj stranci, no koje će zbog kadrovskih ambicija koje moraju zadovoljiti, a pogotovo zbog izostanka bilo kakve partikularne ideologije u bilo kakvoj koaliciji s prethodno spomenutim strankama, biti obični legitimizatori ljevičarskih ideoloških agendi, a što u kontekstu poznatog anacionalizma ovdašnjih ljevičarskih stranaka i njihovog antagonizma prema nacionalnom znači potpuno političko obespravljivanje Bošnjaka kao naroda.
Sve je ovo i trajna i ozbiljna opomena i samoj SDA, upozorenje da joj se više ne smije desiti da negativnom selekcijom u svojim njedrima uzgaja ovakvu vrstu kadrova, lukave, ali nemudre politikuse, primitivne makijaveliste i bolesno ambiciozne džepne napoleone koji koriste stranku da bi gradili personalne baze i klijentističke mreže. Visoki moralni kvaliteti, ideološka ispravnost, (samo)discipliniranost, neupitna lojalnost stranci i odanost ideji moraju postati osnovni kriteriji i standardi po kojima će se voditi buduća kadrovska politika.
Današnji otpadnici već su politička prošlost, mada to još ne znaju, no već danas se mora osigurati da se ne ponovi situacija u kojoj SDA postaje rasadnik ne samo svojih najgorih neprijatelja nego i političkih trojanskih konja.