Zamislimo da se u Francuskoj jedan blok stranaka proglasi “profrancuskim snagama” te ostalom bloku stranka poriče okrenutost ideji Francuske i “profrancusku politiku” samo zato jer te stranke imaju drugačie vizije i programe za državu od tog bloka?
Bi li reagiralo francusko društvo? Nekakvi sudovi? Javni intelektualci?
Naravno da bi. Jer pridjev “francuski” pripada svima u Francuskoj. Pa i svim strankama podjednako. Okupacija tog termina ne bi dobro prošla u francuskom društvu.
Zamislimo da se u Hrvatskoj SDP i grupa stranaka oko SDP-a proglasi prohrvatskim blokom, dok ostale stranke u medijima označe kao neprijatelje zemlje?
Mislite da bi to prošlo šutke? Da SDP-u Hrvatske netko ne bi očitao lekciju da se opće hrvatsko ime ne može privatizirati u političke svrhe te da je stavljanje “nehrvatske” etikete nekoj drugoj hrvatskoj stranci protuustavno. Budući da je sloboda političkog djelovanja zajamčena hrvatskim ustavom. Budući da se podrazumijeva da su sve stranke koje djeluju u RH prohrvatske i lojalne ideji hrvatske države. Te da je ispoštovan ustavni princip da nitko nikog ne smije diskriminirati po političkoj osnovi.
U jednom dijelu Bosne pak, zemlje logora, logora Dayton, nad kojim bdiju uspavani austrijski kamatari, točnije na Prostoru džihada, kako su taj dio BIH javno i ponosno zvali u ratu muslimanske ratne vođe, oštreći volju vojnicima Sedme Muslimanske uz antifašističke povike “tekbir” i ne samo Sedme nego i Osme i Devete i Desete i koje sve ne…, a danas se tog stide, i skidaju te materijale s interneta, vičući “Tito i antifašizam” grupa stranaka nazvala se “probosanskim snagama”.
I začudo nitko od hrvatskih niti srpskih političara nije vidio ništa sporno u tome.
Ne čudi indolentnost naših hrvatskih političara, jer oni to nisu. Nisu političari. Hrvati u BIH jedini su narod koji još uvijek nije osnovao vlastitu političku stranku i tu leži ključni problem pozicije hrvatskog naroda u BIH, u prpošnom bavljenju politikom, tako da se njome “legitimno ne bavimo”, ali čudi inertnost Srba.
Srbi imaju niz političkih stranaka u BiH. Srbi su oslobađali Bosnu i od Osmanlija i Austrougara i dali najveći obol u partizanskom pokretu u drugom svjetskom ratu upravo toj istoj Bosni. Postotak četnika kod Srba Bosne u Drugom svjetskom ratu zanemariv je u odnosu na njihov broj u Srbiji. Srpstvo se u Bosni mahom dalo u partizane. Za sobom su potom unovačivali i antifašiste Hrvate i Bošnjake čiji je broj iz godine u godinu rastao širom hrvatskih i bošnjačkih dijelova Bosne. Koja je na tim dijelovima, da se ne lažemo, u samom startu bila “šarmirana” Trećim Reichom. Kako kod Hrvata tako i kod Bošnjaka. Dokaz? Proguglajte “Sarajevo 1941 – antifašistički otpor” i strukturu žrtava. Pronaći ćete podatak da je Hitlerova vlast u dominantno muslimanskom Sarajevu ubila 420 Hrvata i 400 Bošnjaka antifašista, članova pokreta otpora. Te 7.000 bosanskih Srba Sarajlija i nekoliko tisuća Židova Sarajlija. No to nije genocid. To je ratni zločin.
Odustajanje od termina i imena Bosna, od strane srpske politike naprosto je samoubilački potez. Dodikov otpor nazivu “Bosanski Srbin” neshvatljiv je. Bosanski Srbin, kroz povijest je bio daleko važniji i ponosniji Srbin od srbijanskog Srbina. Ono što je nedostajalo od moderne, od političkih ideja bizantiziranoj Srbiji s kraja 19 i tijekom 20 stoljeća, novačilo se od Srba Prečana. Od bosanskih i hercegovskih Srba. Koji su pozavršavali škole po Zapadu ili kao izbjeglice kalifata ili kao građani Austrougarske monarhije. Sve proeuropske ideje koje su od Srbije načinile modernu europsku naciju stigle su od Srba Prečana. Mihajlo Ljubibratić je hercegovski Srbin. Gavrilo Princip je bosanski Srbin. Boris Tadić je bosanski Srbin. Zoran Đinđić je bosanski Srbin. Bogić Bogićević je bosanski Srbin. Ako već hoćete i Aleksandar Vučić je bosanski Srbin. I Dodik je bosanski Srbin. Ma koliko on to negirao njegov osebujni no u suštini principijelni karakter i inat koji ga goni oblikovan je u Bosni, ne u Srbiji.
Što je toliko sporno oko otimačine imena Bosna?
Radi se o simboličkom prisvajanju imena Bosna. Samim time o simboličkom preuzimanju države. Proglašenja jedne uske, šizofrene grupe stranaka prodržavničkim i patriotskim, čime se patriotizam i državništvo automatizmom oduzimaju drugim strankama. Sve dok one ne kleknu, ne promijene programe i ne zamole ulazak u “probosanski blok”. Radi se o pozicioniranju tih stranaka kao matičnih, kao čuvara zemlje.
Od koga “probosanski blok” to čuva zemlju?
Pa od nebosanskih , protubosanskih stranaka, iredentista, stranaka koje žele podjele i mrze Bosnu. Od komšija koji su ili genocidni Srbi ili pak UZP Hrvati. Na što svakodnevno mediji iz Sarajeva podsjećaju Bošnjake, ne dajući im šansu pomirbe. Huškajući ih do te mjere da danas Bošnjaci Bihaća, otete hrvatske zemlje od strane turske vojske, iz nekog razloga mrze Hrvate, iako su ih Hrvati oslobodili u ratu. Zašto nas mrze ni oni sami ne znaju, samo znaju da je patriotski, “probosanski princip probosanskog bloka”, mrziti nas. S druge strane pomirba je imperativ prve rečenice Daytonskog i Washingtonskog sporazuma. Princip koji OHR ne čuva. Puštajući sarajevske medije da iz godine u godinu, evo već 25 godina, siju najbrutalniji govor mržnje na tlu Europe, i to prema 50% građana ove zemlje i prema dva od tri naroda Bosne i Hercegovine.
Sve stranke BIH koje poštuju Ustav su stranke Bosne i Hercegovine. Svi narodi BIH su bosanski i hercegovski. Svima je Bosna domovina. Onima koji su imali više sreće Hercegovina je. I svi narodi su jednako matični narodi BIH.
Pa čak i narod bošnjački koji svako malo ima potrebu da se stidi tog nečeg iskonskog bosanskog, predislamskog, kako bi se dodvorio nekom tamo diktatoru i negatoru genocida s Bosfora.
No bez obzira na to mi priznajemo da je narod bošnjački jednako matičan i jednako važan kao što je naš narod hrvatski ili naš bratski narod srpski. Važan nit manje nit više od nas.
Svaka stranka prema Ustavu ima pravo na potpunu slobodu političkog djelovanja uz poštivanje Ustava i međunarodnih konvencija. Stranka koja to ne bi činila, morala bi biti zabranjena.
U tom smislu probosanski i prohercegovski blok stranaka bio bi onaj blok koji zagovara poštivanje Ustava BIH, presude Ustavnog suda, koji se zalaže za mir, pomirenje i euroatlantske integracije.
Hrvatski blok stranaka, pa i srpski, u tom smislu je daleko više probosanski blok nego što je to blok bošnjačkih stranaka koji se tako prpošno prozvao. Jer zagovaraju poštivanje “Ustava Bosne”.
Iako sami znaju da im se gadi veći dio Bosne, da iskonski mrze dva od tri bosanska naroda, da se to ne kriju javno više ni reći, da ih svrbi kršćanska povijest naše zemlje, da ih živcira sve oko pretužnog kraja života naše bosanske i hercegovske kraljice Katarine i da im je Bosna Bosna tek u onoj mjeri u kojoj ćemo se složiti da j e El Fatih bio Bosanac, patriot, a ne okupator. U tom smislu čak i vrtiću u Novom Travniku dali su ime El Fatih. A Inzku se vrtić toliko svidio da nije primjetio tablu na njemu.
Ne treba čuditi stoga da je najgledanija serija svih vremena među “patriotima Bosne”, među Bošnjacima, među liderima probosanskih stranaka, serija koja trenutno obara sve rekorde gledanosti na prostoru tekbir-antifašizma znanstveno fantastični serijal “Osmanlije” koji jednu radikalnu, isilističku, džihadističku, krvoločnu dinastiju, koja je od Bosne načinila prostor četrstoljetnog propadanja kao što je učinila od svakog drugog okrajka osmanskog kalifata, prikazuje kao iskvarcane metroseksualne samuraje, pune milosti i plemenitosti, s posuđenim ratničkim vještinama i efektima iz te mrske zapadne produkcije – kultnog filma Matrix, urađenog u režiji Lane i Andya Wachowskog.
“Bosanski blok” zagovara supremaciju nad narodima Bosne i Hercegovine, krši Ustav Bosne, ignorira presude Ustavnog suda Bosne ali i Europskog suda, o čemu šute. (o ovome u drugom tekstu).
Taj blok stranaka predao je u amanet Bosnu Erdoganu i time se javno ponose.
Taj blok stranaka zakleo se u Daytonu da će izručiti strane borce van BIH, pa su ih 2001 u septembru umjesto u Guantanamo spremili u New York. Bit će greškica u protokolu. No od tog silnog zračnog napada u kojem je Armija BIH dala najveći postotak napadača, kod Amerikanaca se razvio strah od Bošnjaka, neka vrsta štokholmskog kompleksa i oni od 2001 kreću radikalno raditi za Bošnjake. Barryevim amandmanima, Alijansama, Platformama. U budućnosti Guantanamo će se možda čak prenamijeniti za Hrvate i Srbe Bosne. Ako arapske petromecene s vikendicama po Bosni, to zažele. Jer US ekonomija mora od nečeg rasti. Makar od prodaje sudbina malih naroda po udaljenim poluotocima Europe. Iliti kako se to kaže po američki – vukojebinama.
Opet ne treba biti maliciozan. Možda je to sa napadom na WTC ili slanjem teroriste u BH diplomaciju u UN 2001. doista bila protokolarna greškica “probosanskih” zračnih operatera. Tada još nismo imali sređen zračni prostor. Postratna su vremena bila štaš.
No ne može se greškicom u protokolu nazivati šutnja hrvatskih i srpskih parlamentaraca na prisvajanje imena naše zemlje Bosne, i ne samo na prisvajanje imena, nego gotovo cijele njene povijesti. Šutnja na suluda tumačenja prema kojima je čak i Hrvoje Vukčić Hrvatinić označen Bošnjakom nema opravdanja. Kao niti šutnja na činjenicu da se oni , koji se klanjaju Erdoganu smatraju većim Bosancima od nas.
Tako danas čujemo kako se blok stranaka, kojima je povlačenje turskog okupatora iz BIH značilo, kao što i danas znači – privatno i društveno poniženje, prozvao probosanskim, dok su neprijatelji zemlje sinovi Mihajla Ljubibratića i Don Ivana Musića koji su Hercegovinu , potom i Bosnu oslobađali od višestoljetnog tiranina.
Možda jednog dana, ako taj i takav blok stranaka uspije u svom naumu, i Žana Merkus, najveća žena koja je hodala po ovim prostorima, posthumno bude proglašena personom non grata, jer se eto iz neke svoje lude ljubavi za Mihajlom, odlučila udariti na Osmanlije.
Ona je danas u “probosanskim” feminističkim krugovima strogo zabranjeno ime. Njeno ime nije dozvoljeno izgovoriti javno u Sarajevu. A sutra tko zna, možda ta zabrana dobije i zakonski okvir. Žena koja je jašući konja, vodila vojsku naših djedova u boj protiv Osmanske imperije.
Imperije Osmanlija koju Kavazović potom i probosanski blok stranaka nazivaju “našim precima”. Ponavljajući onu Izetbegovićevu da je ovo “zemlja El Fatihovih sinova”.
OHR je već do sada morao reagirati. Kao što bi reagirao da je Dodik okupio blok stranaka koji bi nazvao “probosanskim blokom” blokom protiv neosmanizacije Bosne.
No kako OHR vodi jedna beskarakterna ljuštura od čovjeka, korumpirana karikatura koja već koju godinu pred UN-om nema snage spomenuti da se usred Bosne, na državnoj razini, svake godine slavi osuđeni zapovjednik ubojica američkih građana u napadu na WTC nije se OHR-u više ista čuditi. Ta okupatorska institucija, treba pomoć stvarnih probosanskih snaga. Bilo bi šteta potjerati ih iz naše zemlje u ovakvom stnju. Da nam se svijet ruga što smo im to vratili kući.
Oni su naprosto prepadnuti. Drugačije se ne može tumačiti ovolika šutnja na ono što bošnjačke stranke čine na dezintegraciji zemlje. Od višegodišnjeg uznošenja na prijestolje časti osuđenog vođe džihadista Rasima Delića do procesa majorizacije. Koji nisu ništa drugo nego put u raspad BIH.
Treba li dodati da probosanske stranke u BIH svake godine uprizoruju Dane Turskih đetića i slave pobjede Osmanske vojske po BIH? Ne shvaćajući da kad kažemo “tursko dijete” duboko u sebi osjetimo empatiju prema tisućama i tisućama bosanske i hercegovske djece, koju je Osmanski režim odveo u tursko roblje, načinivši od njih ubojice vlastitih očeva i majki – janjičare.
Treba li dodati da te iste “probosanske snage” svake godine u Sanskom mostu od silne bosanske povijesti odabiru da uprizoruju turske pobjede nad Bosancima i Hercegovcima, pobjede koje su značile koljiva građana Bosne? Naših pradjedova i pramajki. Ali i bošnjačkih pradjedova i pramajki. Tadašnjih seljaka i kmetova.
Probosanskog u probosanskom bloku ima točno onoliko koliko nepristranog u OHR-u. I zato OHR neće učiniti ništa i zato će se ideologije od kojih se Tvrtko i Kulin okreću u grobu, i dalje nazivati “probosanskim”.
Na čast im bilo.