Zmajedin je bio fino, pametno i dobro dijete. Već sa pet je znao skoro sva slova i učio engleski i njemački. Znao je nekoliko pjesama na engleskom i pozdravljati i predstaviti se na njemačkom. Ime je dobio po bh reprezentaciji koju su zvali „Zmajevi“. Njegov mlađi brat, Željko, dobio je ime po jednom Komšiću koji je, kako su govorili, bio normalan Hrvat. Zmajedin se bojao mraka i Srba.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Srećom, Srbe je viđao samo na televiziji. Bio je tu i komšija Jovo, ali on nije bio Srbin nego Bosanac ali je daidža Osmo govorio da mu nije vjerovati iako ne ide u crkvu i ne druži se sa Srbima. Babo Atif bi, kad bi na Tv vidio jednog glavatog Srbina koji se zove Dodik, lupao pivom od sto i grdno mu psovao. Onda bi mater morala truleksom čistiti prosutu sarajevsku pivu i s babukom se po sahat – dva ne bi moglo pričat’. Mater bi tada polutiho govorila da bi joj bolje bilo da je ostala s materom u Zavidovićima i da su joj lijepo govorili kakav je Atif kad se nasekira. Zmajedinu taj Dodik nije posebno smetao jer mu je glava ostajala u televizoru, ne bi izlazio vani da ih plaši i bude Srbin. Živjeo je negdje daleko, u jednoj Banjaluci, čitav bi mu dan trebalo da dođe na Bistrik.
Zadnjih dana, iako još nije išao u školu, mali Zmajedin je na Tv čuo, i to ne jednom nego po pedeset puta na dan, strašnu riječ. Riječ se zvala „referendum“. Na tu riječ bi babo stisnuo zube i pljuvao televizor koji bi mater kasnije brisala truleksom koji je vonjao po sarajevskoj pivi. Bila je to jedna od riječi za čije se objašnjenje nije mogao tek tako obratiti roditeljima ili daidži. Nije pitao komšiju Jovu jer je znao da mu, kako adža reće, nije vjerovati. Trpio je tako Zmajedin neko vrijeme, pa se ipak odvažio pitati. Hrabar je bio, kako je majka govorila, na rahmetli dedu Idriza, narodnog odbornika.
Zmajedin je stao pred očevo pivo i pitao, ravno „u glavu“: „Babo, šta je to referendum“. Babo je stisnuo pivu tako da su mu prsti pobijelili. Rekao je „Sine, to su Srbi. Oni to prave. To je nešto najstrašnije što se može desit, sine moj…“. Babo je zagrlio Zmajedina koji je osjetio svu očevu bol i strah. Babo je zavukao ruku u džep i izvadio dvomarku, novu – novcatu, i rekao „Sine, evo dvomarka ako tu riječ više nikad ne spomeneš. Pika li?“. Zmajedin zgrabi marku i reće „Pika, pika!“, i odjuri u hodnik da se divi sjajnom novčiću.
Odjednom mu na um pade pakleni plan. Prepast će svog malog brata Željka. Mali bezobraznik se nije bojao mraka. Nije se bojao ničega. Ali, Zmajedin je znao kako uplašiti malog hrabrišu. Ušunjao se u sobu, stao nad brata, podigao ruke i prstićima napravio kandže. Napravivši grimasu kao iz strašnih filmova, zaurlao je „Refereeeenduuuum!!! Refereeeeenduuuuum!“. Željko se prenuo iz sna, samo se okrenuo i bolje pokrio, promrmljavši „Bjež’, šejtane, pusti me da spavam ili ću te reć’ materi, pa’š vidit šta je defendum…“
Vrlo
- Advertisement -
- Advertisement -
Login
0 Mišljenja
Najstariji
More Articles Like This
- Advertisement -