Dugo je trajao, negdje, u nečijim glavama, još uvijek traje put, prelijevanja hrvatske svijesti u BIH iz svijesti šutljive molitvene zajednice u grlatu političku naciju.
Negdje je Hrvat u BIH politički Hrvat, što ne znači da nije katolik, no politički je Hrvat i taj razlikuje prostor sekularnosti od prostora duhovnosti.
Politički Hrvat zna da su ljudi u habetima grešni kao i svi drugi. Molitveni Zajedničar ih smatra hodajućim bezgrešnim svecima. Polubožanstvima.
Politički Hrvat zna da su fratri, tek crkveno-pravno, obični birokratski proxy, red unutar institucije Majke Crkve, koja se proglasila jedinom ovlaštenom tumačiti narativ Novog Zavjeta. I Politički Hrvat vjernik to tako prihvaća i nema problem s tim. Smatra da je važno da jedna moralna Važna institucija stoluje iznad općeg nemoralnog i kvarljivog svijeta. I to će tako smatrati sve dok vjeruje u moralnost Crkve.
Crkva kod svojih poklonika bio taj Politički Osviješten ili Fanatik, osjećaj gotovo savršenog služenja tom istom tekstu Novog zavjeta. Iz toga proizilazi da ta institucija, Crkva, održava sustav kontrole kadrova. Kao i svaka ozbiljna institucija koja nudi neko znanje, spoznaju ili neki važan tekst.
- Kako bi nam izgledalo Sveučilište koje uopće ne vrši kontrolu svojih profesora?
- Za što bismo smatrali Crkvu da ona uopće u BIH ne vrši kontrolu svojih svećenika
- Koji su ništa drugo do njeni franšizni lokalni distributeri.
- Djelatnici na terenu koji upravo ukazom Crkve, dobivaju određenu društvenu moć, u zamjenu za pokornost Svetoj Stolici i Svetoj riječi.
Ovo je banalan prikaz odnosa u instituciji koja se smatra svetom.
I on funkcionira baš na toj banalnosti franšize. Crkva je praotac i pramajka svake franšize.
Ja tebi licencu, materijale, propisani dezen i način djelovanja, ti dobivaš moć, novac, društveni status, auto, hranu.
A postotak daješ meni.
S tim što se za razliku od ostalih franšiza, Crkva na vrijeme okitila monopolom na nekoliko važnih ideala. Idealima počela, smisla postojanja, osobnog i društvenog morala itd.
Priznat ćete, vrlo moćni pojmovi za apsolutno pravo posjedovanja. No što se događa kada se ispred očiju vjernika, korisnika crkvenih usluga, usred samog obreda, pojavi glava Fra Mirka Majdančića? I svakog drugog sličnog njemu? Je l’ tada Crkva povlači svoj kadar? Poziva ga na re-naobrazbu? Ispričava se korisnicima zbog loše kvalitete veze ili kiselog proizvoda?
Ne. Ne događa se ništa. No to je tako smo u Bosni. U Irskoj je Papa imao ozbiljnih problema zbog pobune pastve protiv nevaljalih svećenika. Crkva je došla do ozbiljne krize koja je dovela do potpune smjene cijelih redova, zatvaranja crkvi i isprike Vatikana. Tako se spašavala vjera.
U Bosni to nije tako. Mirko može svjedočiti i u korist Nasera Orića, i u korist ubojice viteške djece, no Vatikan reagirati neće. Naprosto mu izgleda nismo zanimljiva destinacija. Ili je razlog možda u tome što tajnik biskupske konferencije Ivo Tomašević Možemo – nikada nije ni izvijestio Papu o tome što pojedini franjevci izjavljuju i čine po Bosnama i Hercegovinama? A i što bi. Tada bi morao napisati i poširok izvještaj kako Biskupska konferencija u kojoj on sam sjedi, po BIH imenuje svoje intimuse na direktorska mjesta BHRT-a, koruptivno i nekoretkno prema sekularnom hrvatskom društvu u BIH. Koje je toliko eto sekularno,da mu 21. stoljeću biskup imenuje direktora TV kuće, dok bijedni narod plače kako mu je Bošnjak oduzeo pravo na TV. Nije. Biskup vam je oduzeo pravo na TV.
U Bosni je dakle svaka logika pogažena. Sve je dovedeno do razine prokletstva. A u tom prokletstvu sudjelovao je i sudjeluje i naš kler. Ako naše mrtve ne poštuju zašto svoje barem ne poštuju? Zar su i mrtva braća na prodaju?
Ako svjedoče za ubojice što je tim ljudima uopće više sveto?
Kratak povijesni pregled cijele jedne kulture redo-izdaje
Franjevci su se od Pape odmetnuli čim je došao drugi Papa. Kalif. El Fatih, i ponudio im povlastice i mjesto na dvoru, ako potpišu, da će katolike naučiti da puno ne kmeče dok ih novi režim bude iskorjenjivao. Odbili su naredbu Kraljice Katarine, koja je imala papinski primat, pošto je u to vrijeme kruna imala papinski ukaz i u crkvenoj hijerarhiji odlučivanja bila je iznad njih. Klekli su u pustinji pred El Fatiha.
To je ta famozna Ahdnama, ugovor o izdaji, u kojoj jamče da će gušiti naše pobune, jeku krikova naših pramajki i prabraće i sestara, u zamjenu da im se osigura da njihovi habeti ostanu čisti od mrlja. Mrlja krvi, prašine, konjskog dreka. Svejedno.
Iz tog okota, iz tog reda Anđela Zvizdovića razvili su se razni oblici fratrizanštine. Jedni su i danas pokorni i dobri. I uz svoj su narod. Većina nadamo se. Bar se nadamo. Iako je sve manje argumenata da u to i vjerujemo.
Drugi su pak, posebno ona manjina, ali utjecajna manjina, vladajuća manjina oko blagajni, oko vrha, ostali što su El Fatihu i obećali. Redodržava. Sjecikese. Sultanovi fratri. Njima je cilj da hrvatsko društvo u BIH nikada ne postane sekularno, da ostane ovca a oni pastiri nad ovcama, samo kako bi mogli zadržati poziciju prosvjetitelja, naših mozgo-mehaničara.
Nemisleći hrvatski narod njihov je cilj, zato ga zovu čeljad,(staroslavenska riječ za slugu) i o njemu govore da je “pitom” (pitome su životinje). Iseljavanje hrvatskih mozgova također im ne smeta. Oni će doći o Gospi, Uskrsu, donijeti nešto novca i dobro. Samo tako održava se režim habeta. Redodržava se održava. Glupošću.
E sada , Fra Mirko Majdančić, reći će netko: “Dajte nam nešto o Fra Mirku!, jer mi volimo ad hominem, mi volimo deranje kože”.
Draga nacijo, ako jesi uopće politička nacija , znate – ovo uopće nije tekst o njemu. Ovo je tekst o njima. O simptomima koji ispadaju iz ormara.
Ovaj tekst je tu čisto da se zapitate koliko je Fra Miraka Majdančića ovaj narod iskotio kroz povijest? I koliko će ih još dati?
Njegov važni i jedinstveni ego je samo uzvišenijih od drugih važnih ega, nekih drugih Fra Mirkeca na nekim drugim razinama. O kojima uopće ne mislite. A trebali biste. Ta s djecom vam se druže i podižu ih. A vi im ih dajete na apsolutno povjerenje.
Da ovaj Mirko, je svjedočio za Vikića, no povijest izdaje ovog naroda pamti i daleko gore primjere.
Bilježimo tako fratra u 16 stoljeću, koji jaše sa sedam janjičara iz Olova u Gradišku, gdje ubija svog brata u Kristu, također svećenika, dijecezenca, nekog Ratka Perića onog vremena i tamo postavlja sebi drugog, odanog. Janjičare je dobio kao pripomoć, odgovor na svoju pismenu molbu, nekom turskom begu u Sarajevu. Slučaj je dokumentiran i lako provjerljiv.
Bilježimo u 15 stoljeću slučaj fratra koji turskom kadiji piše zabrinuto pismo da se u području Imote, Klisa, Omiša. Posušja, Makarske, (tadašnje Osmansko carstvo) sve više pojavljuju svećenici koji neće da slušaju njega, namjesnika franjevačkog u Kreševu, te od kadije traži da te i takve svećenike latine, sa školama rimskim, koji ne žele pokazati pokornost Bosanskoj provinciji franjevačkoj, protjera iz turske države.
Bilježimo pisma Papi u kojima od Pape traže da se braću dominikance protjera iz BIH, i da se samo njima da primat inkvizicije.
Bilježimo da su tu došli upravo radi inkvizicije, a na poziv srpskog vladara, katolika Dragutina, u 13 stoljeću, koji je vladao u tom istom stoljeću, područjem Srbije i sjeveroistočne Bosne. Pretpostavljamo da ni taj podatak nijeste znali?
Bilježimo bezbroj drugih slučajeva, no zapis u kojem Bartol Kašić, Isusovac, filozof, filolog, otac hrvatskog knjiženog jezika, piše Papi kao njegov izaslanik koji je tajno proputovao Bosnom, da u Bosnu ne šalje svećenstva, jerbo se franjevačka “redodržava” toliko osilila da je spremna svakog novog svećenika njima fratrizanima neodana prodati turskom gospodstvu u roblje, vvrhunski je svjedok vremena u kojem je oslikana sva narav ovog reda. Njegovo lice i naličje.
Narod pati, narod ubijaju, oni se namještaju. Kadroviraju. Trče oko moći.
Svašta toga možemo vam napisati pa i zadni slučaj koji smo otkrili o ulozi Fra Nikole Modruškog u nagovoru krlaja Stjepana Tomaševića da oštro otpili Turke i tako izazove vlastitu propast, o Fra Nikolinoj tajnoj nagodbi s ugarskim carom koji je time samo htio viditi smrt bosanske krune i potom ugarskom vojskom potjerati Osmanlije. Što mu nije uspjelo. No uspjelo je Fra Nikoli. Koji potom ne putuje nazad u Vatikan nago u Peštu gdje će život završiti kao bogati carev uposlenik na dvoru. Nešto kao Inzko. Poslan je da štiti Sveto pismo, prodao se kolonizatoru za zlato.
Ili jedan recentniji slučaj jednog posavskog svećenika iz 18 stoljeća koji se begu ispričava da nije mogao zaustaviti pobunu seljaka.
Svašta toga možemo povijesnog donijeti sem recimo podatka, da fratrizan diže narod, u boj, protiv Osmanlija, zbog obrane Crkve, Svetog trojstva i rušenja katoličkih svetinja, zbog silovanja žena, odvođenja djece u ropstvo, paleži i pomora. Ukratko Genocida.
Takvog fratrizana ovaj narod rodio nije. Nema ga ni danas. Njighovo ekumensko dijelo bilo je 400 godina inženjering. Konzultantske usluge Osvajaču, i pripomoć istome u maltretiranju vlastitog im naroda.
Upravo to je uradio i Mirko. Tzv. Fratar. I on ni po čemu nije iznimka. On je samo dio jedne daleko šire kulture, jednog jako važnog dijela tog korumpiranog reda.
Fra Mirko je samo simptom vremena. Znak prijezira, viševjekovnog prijezira prema vlastitom misaono zapuštenom narodu kojem su ponos davno oduzeli, potcjenjivanja slobodne svijesti i ponosa istog, svjesnost da u tom istom narodu ne postoji hrvatski Gavrilo Princip. Da postoje tek očenašeki i pripuzi oko oltara. Koji se boje habeta. Makar ga nosio sam đavo. Svoju moć u naše društvo unose putem fanatičnog dijela vjernika. To su oni kojima je govor protiv čovjeka u habatu ravan najvećem grijehu. Makar u habetu stajao sam Sotona. Oni hrle i na njegove mise. I slušaju ga do besvijesti. Ma kakve god govore govorio.
Širom BIH na svim razinama postoje mnogi Mirkeci fra Majdančići. Pripuzi režima. I tumači vlatite verzije Svetog Pisma.
Koji u duhu Ahdname rade onako kako su naučili.
Da manjina su. Velika su manjina. No su dobro raspoređeni.
Naravno da većina franjevaca nisu takvi.
No kako uvijek postoji ono “no međutim”, upitajmo se jednu stvar:
Koliko je “Pravih” Franjevaca, imenom i prezimenom reagiralo na ponašanje Fra Mirkovo i ne samo njegovo? Znate li iti jednog? Dajte nam njegovo ime da mu spomenik zidamo.
Ako igdje postoji omerta, zavjet šutnje, tajni kod, prema kojem je zabranjeno međusobno napdanje jednih na druge, ona postoji u franjevačkom redu u BIH. I nepoderiva je.
I Mirko zna da postoji. Zato smije da se tako ponaša. Svjestan je da mu lažnu svetost može okrznuti samo brat fratar.
Fratarska Omerta omogućava Mirku da nastavi gdje je i stao. Svjestan da ga može okrznuti samo prijezir vlastite braće. Braće koja po tom kodu, o njemu, očito neće reći niti slova. Ma koliko im se gadio.
I tako je red preživio i preživjet će nažalost stoljeća. Stoljeća ovih i onih režima.
Za narod su “uvijek uz narod”.
U stvarnosti uvijek su bili uz svaki režim.
Nabrojite nam jedan uz koji nisu. Turska, Austrougarska, Karađorđević, NDH, Tito, ova vlast.
U samoj NDH dali su Fra Glavaša, savjetnika Mili Budaku, Drugog čovjeka do Pavelića. Trećeg do Hitlera. I eno, ludi neki čovjek sa Širokog, neki fratar, želi ga proglasiti blaženim. Iako je isti taj fratar odbio poslušnost i Fra Leu Petroviću, provincijalu, i kardinalu Stepincu. Jasnu naredbu da svećenik ne smije biti dio nikakvog vladinog režima. Pogotovo ne nacističkog. Samim time je izbačen iz reda. Al što je to nekom Stojiću Fra Mići. Prije će deva nego će Mića.
Dali su jednog od najogorih koljača Jasenovca. Fra Mirka Filipovića. Srećom njega su se odrekli. Možda i tad nevoljko pod silom Titovog režima. Đavo će ga znati.
Uz koji dakle režim nisu bili ako su čak jebote! i nakon pokolja u Širokom 45-e 60% njih već 1963-e godine dopisni članovi UDBA-e?
1990 u Širokom u zoru rata rade i izložbu Fra Yu Kult s nekim od najvećih Titovih režimskih umjetnika i umjetnica.
Ništa sporno osim što su autori, cijeli svoj život posvetili u borbi za protukršćanske ideale.
Nismo čistunci da dociramo, no kako im to nije naudilo društvenom ugledu?
Izložbu su napravili samo za probrane oči – Titovu umjetničku elitu? Dobili novac i povlastice a od “pitome je širokobriješke čeljadi” skrili?
S obzirom da se izložbe nitko ne sjeća, a postoji katalog i datum održavanja, izgleda da je bilo upravo tako.
No vidimo kako se brzo pogazila trauma od Josipa Broza i Dalmatinskih brigada. Kultura sjećanja podložna je novcu. I mi se čudimo Fra Mirku?
Kud Turčin Ćordom tud fratrina torbom – narodna je izreka naših pradjedova, koja je sve rekla o njima a koja u prijevod znači da ono što Turčin ne popljačka mačem, fratrizan će torbom.Čast iznimkama, no drage, nadamo se i većinske iznimke u fratarskim redovima, možda je konačno sazrijelo vrijeme, da se odreknete srednjovjekovne omerte. Nemojte molimo vas da vam citiramo prispodobe o Isusu, vragu i testiranjima u pustinji.
Isus je sjećate se, odbio kleknuti pred njim. Vaš Fra Anđeo kojem su vaši fra-baruni spomenik digli, nije.
Đavo, za sada, može biti zadovoljan.
NZ l Poskok.info