Dok se u Europi govori o napredovanju, zaboravljaju se kršćanski korijeni i Europa dolazi u krizu i sukob sama sa sobom. Upravo iz tog razloga u listopadu je objavljena “Pariška povelja” koju je potpisalo nekoliko eminentnih intelektualaca. Progovorili su o Europi danas i u budućnosti.
Kakvo je mjesto kršćanstva danas u Europi te kako se može riješiti kriza u kojoj se Europa našla, navodi se u Povelji, koju u nastavku prenosimo u cijelosti:
Predgovor prevoditelja:
Već više godina, pa i desetljeća, slušamo pojedinačna jadikovanja nad duhovnim i moralnim stanjem Europe koja je, zanijekavši svoje kršćanske korijene, sve više u sukobu sama sa sobom. Globalizacijski proces na matrici multikulturalizma, koji je imao za cilj pomiriti različite kulture i civilizacije, a religije izjednačiti svodeći ih na razinu običnog humanizma, doveo je do frustracije na svim razinama. Još i više, on prijeti da se pretvori u sukob civilizacija i religija. Previsoka je cijena koju je Europa platila u tom procesu. Nakon što je obezvrijeđen svaki autoritet u korist apsolutne slobode pojedinca, odgoj djece i mladeži sve više izmiče onima koji bi trebali za to skrbiti. Hedonizam, pogotovo na području seksualnosti, doveo je do neviđene krize bračnog zajedništva i obiteljskog života. A time je pogođen sami temelj ljudskog društva koje se sve više urušava. Je li moguće taj negativni proces zaustaviti i Europu usmjeriti prema dubokoj obnovi koja će jamčiti novu budućnost? Autori teksta, koji su sami nazvali Pariška povelja, uvjereni su u to. Deset vodećih mislilaca iz osam europskih zemalja predstavljaju glas prave Europe, svjesne svojih korijena i svojih vrijednosti, koji pozivaju na otpor lažnoj Europi i njezinim utopističkim ciljevima. Svaka rečenica u ovom tekstu duboko je promišljena i odmjereno formulirana. Nema tu poziva ni na kakvu netrpeljivost ili, ne daj Bože, mržnju prema bilo kome, već je to glas razuma koji želi probuditi i pokrenuti sve kojima je na srcu istinsko dobro svih ljudi u Europi koja je, unatoč različitostima naroda što je nastavaju, uvijek osjećala i čuvala svoje jedinstvo. Neka i ovaj prijevod pomogne da ovaj glas razuma i savjesti dopre do što većeg broja čitatelja.
1. Europa pripada nama i mi pripadamo Europi. Te zemlje naš su zavičaj; nemamo drugoga. Razlozi našeg poštovanja Europe nadilaze naše sposobnosti, naše vezanje uz nekakvo tumačenje ili opravdavanje. Riječ je pritom o podijeljenoj povijesti, nadama i ljubavi. Riječ je o prastarim navikama, o strasti i boli. To su poticajni trenutci pomirenja i obećanje zajedničke budućnosti. Obični krajolici i događaji bremeniti su posebnim značenjem – za nas, ne za druge. Zavičaj je mjesto na kojem su stvari prisne a mi prepoznatljivi, svejedno kako daleko smo lutali. To je prava Europa, naša dragocjena i nenadomjestiva civilizacija i kultura.
Europa je naš zavičaj
2. Europa, u svoj svojoj veličini i u svom bogatstvu, ugrožena je pogrešnim shvaćanjem same sebe. Ta lažna Europa vidi sebe kao oličenje naše civilizacije, a ustvari će nas lišiti zavičaja. Ona žigoše pretjerana isticanja i nagrđivanja autentičnih europskih vrijednosti, a ostaje slijepa pred svojim vlastitim manama. Rišući samodopadno svoju jednostranu karikaturu naše povijesti, ta lažna Europa pokazuje se beskrajno opterećena predrasudama glede prošlosti. Njezini su zagovaratelji siročad po vlastitom izboru, koji drže uzvišenim ciljem biti siroče, biti bez zavičaja. U tom se smislu lažna Europa slavi kao uzor neke univerzalne zajednica, koja ustvari nije ni univerzalna niti je zajednica.
Lažna Europa nas ugrožava
3. Pokrovitelji te lažne Europe očarani su ispraznim vjerovanjem u nezaustavljiv napredak. Oni vjeruju da je povijest na njihovoj strani, a to vjerovanje čini ih oholim i prezirnim. Nisu sposobni spoznati pogreške post-nacionalnog i post-kulturalnog svijeta što ga sami stvaranju. Još i više: neznalice su glede pravih izvora ljudskog dostojanstva, koje tobože visoko cijene. Oni ignoriraju kršćanske korijene Europe, štoviše odbacuju ih. Istovremeno ulažu velik napor kako ne bi povrijedili muslimane, za koje misle da oduševljeno dijele njihovo sekularno, multikulturalno stajalište. Ogrezli u predrasudama, praznovjerju i ignoranciji, zaslijepljeni ispraznim, nametljivim vizijama utopijske budućnosti, oni refleksno guše svako drukčije mišljenje – naravno u ime slobode i tolerancije.
Lažna Europa je utopijska i tiranska
4. Nalazimo se u slijepoj ulici. Najveća opasnost za budućnost Europe nije ni u nekakvoj ruskoj pustolovini ni u useljavanju muslimana. Prava Europa je u opasnosti zbog željezne pandže kojom lažna Europa zarobljava naše predodžbe. Naše nacije i naša zajednička kultura potkopavaju se iluzijama i samozavaravanjem o tome što je europsko i što bi trebalo biti. Obećavamo da ćemo se suprotstaviti toj opasnosti za našu budućnost. Branit ćemo pravu Europu, sačuvati je i zauzimati se za Europu kojoj i pripadamo.
Moramo braniti pravu Europu.
5. Prava Europa očekuje i ohrabruje aktivno sudjelovanje u zajedničkom projektu političkog i kulturalnog života. Europski je ideal solidarnost koja se oslanja na prihvaćanje zakona, koji vrijede za sve, ali su ograničeni u svojim zahtjevima. To kolektivno prihvaćanje nije se uvijek ostvarivalo u okviru izabranih političkih tijela. Ali naše građanske tradicije odražavaju temeljno prihvaćanje naše političke i kulturalne tradicije, u kojem mu drago obliku. Europljani su se u prošlosti borili da naše političke sustave učine otvorenijim za sudjelovanje građana u njima, pa smo s pravom ponosni na tu povijest. Ali i dok se to događalo, dijelom i u otvorenoj pobuni, mi Europljani smo uvijek potvrđivali da su tradicije ljudi ovoga kontinenta, unatoč nekim nepravdama i greškama, naše. Duh napretka rođen je iz ljubavi i vjernosti prema našim zavičajnim zemljama.
Solidarnost i smisao za zajedništvo ohrabruju na sudjelovanje
6. Europski duh jedinstva dopušta nam da imamo povjerenja u sigurnost javnog prostora, sve ako se međusobno susrećemo kao posvemašnji stranci. Javna parkirališta, središnji trgovi i široki bulevari europskih mjesta i gradova izražavaju europsku političku svijest: mi dijelimo naš zajednički život i res publica. Držimo da je naša dužnost preuzeti odgovornost za budućnost našega društva. Nismo pasivni subjekti pod vlašću despota, bili oni sveti ili sekularni. I nismo podložni neumoljivim povijesnim silama. Biti europski, znači raspolagati političkim i povijesnim posredovanjem. Mi sami smo tvorci naše zajedničke povijesti.
Nismo pasivni subjekti
7. Prava Europa zajednica je narodâ. Mi imamo naše vlastite jezike, tradicije i granice. Unatoč tome uvijek smo priznavali našu zajedničku pripadnost, pa i onda kad smo bili u svađi jedni s drugima – ili smo se štoviše nalazili u ratu. To jedinstvo u različitosti čini nam se posve prirodnim; ipak ono je važno i dragocjeno, jer nije ni prirodom dano niti je dosljedno. Najraniji je politički oblik toga jedinstva u različitosti imperija, što su ga europski gospodari rata pokušavali uvijek iznova stvoriti, još stoljećima poslije propasti Rimskoga carstva. Zavodljivost imperija trajala je dugo, ali su se napokon ipak nametnule nacionalne države, onaj oblik države koji povezuje suverenost i narod. Nacionalna država tako je postala prepoznatljivim znakom Europe.
Nacionalna država je zaštitni znak Europe
8. Neka nacionalna zajednica ponosna je na to da može sama upravljati sobom na vlastiti način, hvali se svojim velikim nacionalnim postignućima na području umjetnosti i znanosti te se natječe s drugim nacijama, kadikad i na bojnom polju. To je Europu ranjavalo, katkada i teško, ali nikad nije ugrozilo naše kulturalno jedinstvo. Zapravo događalo se posve suprotno. Dok su se europske države sve više utvrđivale i jedna od druge razlikovale, zajednički europski identitet bivao je jači. Nakon strašnog krvoprolića u dvama svjetskim ratovima u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, nastala je u nas Europljana još veća odlučnost da poštujemo našu zajedničku baštinu. To dokazuje dubinu i snagu europske civilizacije, koja je na prikladan način otvorena prema svijetu. Mi Europljani ne tražimo nametnuto, iznuđeno jedinstvo nekog imperija; naprotiv, europska je otvorenost prema svijetu nerazdvojivo povezana s priznanjem ljubavi prema domovini i građanskoj vjernosti.
Mi ne podupiremo nametnuto, iznuđeno jedinstvo
9. Prava Europa obilježena je kršćanstvom. Tek je univerzalna duhovna vlast Crkve omogućila kulturalno jedinstvo za Europu, ali je to učinila bez političkog carstva. To je u konačnici dovelo do procvata građanskih vrijednosti i vjernosti u podijeljenoj Europi. Autonomija onoga što se danas zove civilnim društvom postala je karakterističnim obilježjem europskog života. Nadalje, kršćansko evanđelje ne nudi nikakav sveobuhvatni božanski zakon, zbog čega je različitost sekularnih zakona pojedinih naroda mogla biti potvrđena i čašćena, a da ne predstavlja opasnost za europsko jedinstvo. Stoga nije nipošto slučajno da propadanje kršćanske vjere u Europi ide u korak s ponovnim pokušajem stvaranja političkog jedinstva – imperija u Europskoj zajednici.
Kršćanstvo je omogućilo kulturalno jedinstvo
10. Prava Europa potvrđuje jednako dostojanstvo svakog individua, neovisno o društvu, položaju ili narodnoj pripadnosti. A to crpe snagu iz kršćanskih korijena. Naše vrline bez sumnje su kršćanska baština: pravednost, suosjećajnost, milost, oprost, mirotvorstvo, dobročinstvo. Kršćanstvo je revolucioniralo odnose između muškarca i žene, prihvaćajući u dotada nepoznatoj mjeri ljubav i međusobnu vjernost kao trajne vrijednosti. Bračni savez omogućuje mužu i ženi da rastu u zajedništvu. Najveći broj žrtava što ih podnosimo jesu žrtve za našu djecu i bračnog druga. Taj stav sebedarja daljnji je kršćanski doprinos Europi koju ljubimo.
Kršćanski korijeni hrane Europu
11. Prava Europa crpe svoje nadahnuće i iz klasične tradicije. Mi se prepoznajemo i u literaturi starih Grka i Rimljana. Kao Europljani, težimo za veličinom, krunom klasičnih vrlina antike. Kadikad je to znalo dovesti do nasilnih razračunavanja oko prevlasti. Ali u najboljem slučaju težnja za odličnošću mogla je žene i muževe Europe samo nadahnuti da stvore glazbena i umjetnička djela nenadmašive ljepote te da ostvare izvanredne prodore na području znanosti i tehnike. Ozbiljne vrline discipliniranih Rimljana, ponos zbog građanskog suodlučivanja kao i duh filozofske sumnje Grka u pravoj Europi nikad nisu bili zaboravljeni. Njihova postignuća također su i naša.
Antički korijeni ohrabrenje su za stvaralačku spremnost
12. Prava Europa nikad nije bila savršena. Zagovornici lažne Europe ne griješe kad zahtijevaju napredak i reforme, i stvarno je od 1945. i 1989. puno toga ostvareno, što trebamo cijeniti i njegovati. Naš je zajednički opstanak živi zadatak, a ne okamenjena baština. Ali budućnost Europe može biti samo u ponovnom vrednovanju naših najboljih tradicija, a ne u lažnom univerzalizmu, u povijesnom samozaboravu i u odbacivanju vlastitog. Europa nije započela egzistirati tek s prosvjetiteljstvom. Naš ljubljeni zavičaj nije ostvaren tek po Europskoj zajednici. Prava Europa jest i uvijek će biti zajednica naroda, koji katkada mogu biti svaki za sebe, ali su ipak uvijek ujedinjeni svojom duhovnom baštinom, o kojoj raspravljaju, razvijaju je, dijele – i ljube.
Europa je zajednički projekt.
13. Prava Europa je u opasnosti. Postignuća nacionalne suverenosti, otpor protiv imperijalnih iskušenja, otvorenost prema svijetu, ujedinjena s građanskim zauzimanjem, kršćanska baština ljudskog i dostojnog života, životno zalaganje za naša klasična postignuća – sve to nam danas izmiče. Oblikovanjem nekog lažnog kršćanstva „univerzalnih ljudskih prava“ po protagonistima lažne Europe gubimo svoj zavičaj.
Mi gubimo svoj zavičaj
14. Lažna Europa prsi se dosad neviđenim zauzimanjem za ljudsku „slobodu“. Ali ta sloboda vrlo je jednostrana. Ona se očituje kao oslobođenje od svih ograničenja: seksualna sloboda, sloboda za samoostvarenje, sloboda biti „sam svoj“. Generacija šezdeset osme godine gleda na te slobode kao na pobjede protiv nekoć svemoćnog i represivnog kulturalnog režima. Oni se smatraju velikim osloboditeljima i tvrde kako njihove prekršaje treba priznati kao plemenita moralna postignuća, za koja bi im trebao biti zahvalan čitav svijet.
Lažna sloboda se uspijeva nametnuti
15. Mlađoj generaciji Europljana realnost se naprotiv pokazuje daleko manje svijetlom. Liberalni hedonizam često vodi u dosadu i osjećaj besmislenosti. Bračni savez je oslabio. Na nemirnom moru seksualne slobode često se razočaraju želje mladih ljudi za brakom i obitelji. Sloboda koja frustrira najdublje želje našega srca postaje prokletstvom. Čini se da se naša društva rasplinjuju u individualizmu, izolaciji i besciljnosti. Umjesto prave slobode osuđeni smo na prazni konformizam kulture kojom upravljaju potrošnja i mediji. Naša je dužnost izreći istinu: Generacija šezdeset osme godine razorila je, a ne izgradila. Stvorila je vakuum koji se puni medijima, jeftinim turizmom i pornografijom.
Individualizam, izolacija i besciljnost jako su rašireni
16. U isto vrijeme, dok slušamo hvalospjeve dosad neviđenoj slobodi, život se u Europi sve površnije regulira. Pravila – koja često donose bezlični tehnokrati u savezu s moćnim interesima – upravljaju našim radnim odnosima, našim poslovnim odlukama, našim obrazovnim kvalifikacijama, našim vijestima i našim zabavnim medijima. A Europska zajednica sad pokušava zaoštriti postojeća pravila slobode mišljenja, te izvorne europske slobode i neposrednog utjelovljenja slobodne savjesti. Ta reguliranja nisu usmjerena možda protiv opscenosti ili drugih napada na moralno ponašanje u javnom životu. Umjesto toga vladajuće klase u Europi žele ograničiti političku slobodu govora. Političari, koji se osvrnu na neugodne istine o moralnim vrijednostima, o islamu ili migraciji, završit će pred sucem. Political Correctness nameće takve tabue, koji svako propitivanje Statusa quo žele prikazati posve neprihvatljivim. Lažna Europa ne ohrabruje kulturu slobode: ona potiče homogenu kulturu kojom upravlja tržište i politički nametnut konformizam.
Podložni smo regulaciji i menadžmentu
17. Lažna Europa se isto tako hvališe nikad prije viđenim zauzimanjem za „jednakost“. Ona tvrdi da podupire borbu protiv diskriminacije i za uključenje svih naroda, religija i identiteta. Doista, tu se dogodio stanovit napredak, ali istovremeno je došlo do utopijskog odstupanja od realnosti. Europa je za trajanja jedne generacije slijedila projekt multikulturalizma. Samo traženje ili barem podupiranje asimilacije neeuropskih novopridošlica na naše ćudoređe i naše običaje, a da ne govorimo o našoj religiji, smatrano je velikom nepravdom. Govoreno nam je kako zalaganje za „jednakost“ od nas traži, da se odreknemo svake i najmanje naznake da bismo našu kulturu mogli smatrati posebnom ili barem vrijednom da je zaštitimo. Europski multikulturalni projekt, koji odbacuje kršćanske korijene Europe, istovremeno je na paradoksan način nezaustavljivo proširio kršćanski ideal sveopćeg dobročinstva. Ta nova samosvijest od Europljana traži samoodricanje od svojih svetinja: treba da pozdravimo kolonizaciju našeg zavičaja i propadanje naše kulture s pukom nadom u posmrtnu slavu Europe 21. stoljeća, što je kolektivni čin samopožrtvovanja u interesu uspjeha jako neodređenog novog globalnog zajedništva mira i napretka.
Multikulturalizam ne funkcionira
18. U tom razmišljanju ima puno i lukavosti. Jer većina članova naših političkih klasa bez sumnje drži da je europska kultura kao „majka ljudskih prava“ u nekom smislu civilizacijski ipak nadmoćna – što se međutim u javnosti ne smije reći, jer bi to moglo povrijediti migrante. Elite također zasigurno polaze od toga da će se, zbog te nadmoćnosti, asimilacija nužno dogoditi prirodnim putem, i to brzo. U jednom upravo ironičnom izokretanju imperijalističke misli stare Europe donositelji političkih odluka smatraju da će nekako prirodnim ili povijesnim zakonima „oni“ nužno postati kao „mi“ – a nezamislivo im je da bi moglo biti baš suprotno. U međuvremenu službeni multikulturalizam se primjenjuje kao terapeutsko sredstvo, kako bi se upravljalo nesretnim, ali samo „privremenim“ kulturalnim napetostima.
Lukavost raste
19. Postoji još jedna, tamnija lukavost, koja je na djelu. Također unutar trajanja posljednje generacije sve veći broj političkih klasa odlučio je da je njihov vlastiti interes u globalizaciji. Stoga oni žele stvoriti nadnacionalne organizacije, koje mogu kontrolirati, a da se ne moraju bojati ometajućeg uplitanja nacionalnih suvereniteta. Sve je jasnije da „demokratski deficit“ Europske zajednice nije samo jednostavan „tehnički“ problem, koji bi se prema tome mogao riješiti čisto tehničkim sredstvima. Taj deficit prije potječe od osnovnog uvjerenja koje se brani slijepom revnošću. Svejedno smatraju li da im tobožnje ekonomske nužnosti daju legitimitet, ili pak samostalno razvijaju međunarodno zakonodavstvo ljudskih prava – činovnici EU-institucija prigrabili su politički život u Europi i pritom na sve izazove odgovaraju uvijek istom tehnokratskom formulom: Nema alternative. To je blaga, ali sve realnija tiranija kojoj smo izloženi.
Tehnokratska tiranija se povećava
20. Hibridna tvorevina te lažne Europe sve je očitija, premda njezini zagovaratelji ne propuštaju ništa, kako bi to stanje zamaglili udobnim iluzijama. Prije svega lažna Europa je slabija nego što je bilo tko to mogao zamisliti. Jer kultura mase i materijalistička usredotočenost na potrošnju ne mogu doprinijeti očuvanju civilnog društva. Udaljena od viših ideala i obeshrabrena multikulturalnom ideologijom, da pokažu patriotski ponos, naša društva imaju velikih poteškoća kako utjecati na volju za samoobranom. Osim toga, povjerenje građana i socijalna povezanost nekog društva ne mogu se obnoviti nekom inkluzivnom retorikom ili prihvaćanjem nekog neosobnog ekonomskog sustava, kojim upravljaju veliki međunarodni anonimni koncerni. Moramo jasno reći: Europska društva se mrve. Ako otvorimo oči, uočit ćemo sve veće proširivanje upravljačkih kompetencija, rastuće ideološko skrbništvo nad društvom te sve veću političku indoktrinaciju obrazovnog sustava. Nije islamski teror na naše ulice izveo teško naoružane vojnike. Također su potrebne stotine policajaca kako bi spriječile proteste usmjerene protiv političkog establišmenta ili stavile pod kontrolu horde pijanih nogometnih navijača. Fanatizam, koji se očituje u strasti za naše nogometne momčadi, snažan je znak duboke ljudske volje za solidarnošću, takvom solidarnošću koja u lažnoj Europi inače ostaje neostvarena.
Lažna Europa slaba je i nemoćna
21. Mnogi europski intelektualci ubrajaju se među glavne ideologe osnovnog koncepta lažne Europe. Nema sumnje da naša sveučilišta još uvijek pripadaju svjetionicima europske kulture. Ali tamo gdje se prije nastojalo nadolazećim generacijama posredovati mudrost prošloga vremena, danas na sveučilištima postoji još samo takozvana „kritička misao“, koja se u biti sastoji u glupom odbacivanju prošlosti. Rigorozna disciplina intelektualnog poštenja i objektivnosti bijaše nekoć zvijezda vodilja europskog duha. Ali posljednjih desetljeća taj ideal je dokinut. Intelektualna askeza, koja je pokušavala duh osloboditi od tiranije javnog mnijenja, pretvorila se u samodopadno i nepromišljeno neprijateljstvo prema svemu što se tiče našeg vlastitog identiteta; to je u isto vrijeme jeftin i pogrešan put dokazivanja svoje vlastite „kritičke sposobnosti“. Unutar jedne generacije to uvjerenje je stalno ponavljano u seminarskim prostorima, postavši tako doktrinom, a potom dogmom, te je napokon posve poistovjećeno s pojmom „prosvjetiteljstva“. A posljedica toga je da su naša sveučilišta danas postala zastupnicima uništenja kulture koje je u tijeku.
Kultura odbacivanja vlastitog čvrsta je
22. Naše političke klase žele unaprijediti ljudska prava. Rade na tome da zaustave klimatske promjene. Grade tržište koje sve više povezuje cijeli svijet i usavršuju poreznu politiku. Oni nadgledaju napredak u pitanjima jednakosti spolova. Čine toliko za nas! Dakle, zašto bi, misle oni, igralo nekakvu ulogu pitanje, na koji način su došli do svoje službe i svoga dostojanstva? Što ih briga, što su europski glasači sve skeptičniji prema njihovu „služenju“?
Elite se arogantno ponose svojim vrlinama
23. Rastuća skepsa apsolutno je opravdana. U ovom času Europa je pod vlašću besciljnog materijalizma, koji se čini nesposobnim motivirati žene i muževe da zasnivaju obitelj i dobivaju djecu. Kultura odbacivanja vlastitosti oduzima sljedećoj generaciji dio identiteta. U nekim našim zemljama postoje krajevi u kojima pretežito muslimanski useljenici žive u nekom obliku neformalne autonomije pod lokalnim zakonima, kao da bi bili kolonisti a ne građani. Individualizam nas međusobno izolira. Globalizacija mijenja životne perspektive milijuna. Ako ih se pita, naši vlastodršci kažu da oni samo pokušavaju uskladiti se s onim što je neizbježno i prilagoditi se nepromjenjivim nužnostima. Nikakav drugi smjer nije moguć i bilo bi nerazumno pružati otpor. Stvari ne mogu, štoviše ne smiju biti drukčije. Onima koji se tome protive predbacuje se da pate od nostalgije – za što zaslužuju moralnu osudu kao fašisti ili rasisti. Što očitijim postaju socijalne podjele i građansko nepovjerenje, tim napetiji i ogorčeniji postaje javni život u Europi, a nitko ne zna reći gdje će to jednom završiti. Mi ne smijemo dalje slijediti taj put. Moramo zbaciti tiraniju lažne Europe. Postoji alternativa.
Postoji alternativa.
24. Posao na obnovi započinje teološkom samospoznajom. Univerzalističke drskosti lažne Europe očituju se kao neka zamjenska religija – uključujući priznanje vjere i crkveno izopćenje. To je snažni opijum koji paralizira Europu kao političko jedinstvo. Moramo na tom ustrajati da religiozna nastojanja ostanu u sferi religije, a ne da se miješaju u politiku ili štoviše u upravljanje. Kako bismo povratili naše političko i povijesno samoodređenje, potrebno je re-sekularizirati javni život u Europi.
Moramo preokrenuti zamjensku religiju
25. Zato moramo odbaciti lažljiv govor, koji izbjegava odgovornost i jača ideološku manipulaciju. Priče o različitosti, uključivosti i multikulturalizmu besadržajne su. Često se koristi takav govor kako bi se naše pogreške prikazale kao postignuća. Pokret društvene solidarnosti tada je „ustvari“ znak dobrodošlice, tolerancije i uključivanja. To je marketinški govor koji više zamagljuje nego što osvjetljuje. Moramo povratiti trajni respekt prema realnosti. Govor je osjetljiv instrument i gubi vrijednost, ako se koristi kao batina. Moramo biti predvodnici borbe za pristojan govor. Posezanje za denunciranjem znak je dekadencije današnjeg vremena. Ne smijemo tolerirati zastrašivanja govorom, a još manje prijetnju fizičkom silom. Moramo podupirati one koji govore razumno, premda možda njihove nazore smatramo pogrešnim. Budućnost Europe mora u najboljem smislu biti liberalna, što znači prihvaćanje snažnog javnog sučeljavanja, slobodna od prijetnje silom ili pritiskom.
Moramo ponovno uspostaviti pravi liberalizam
26. Kako bismo slomili prokletstvo lažne Europe i njezin utopistički pseudoreligiozni pohod na Europu bez granica, potreban je novi oblik državnog umijeća i novi tip državnika. Dobar politički predvodnik stoji iza javne stvari neke određene skupine ljudi. Dobar državnik prihvaća našu zajedničku europsku baštinu i naše nacionalne tradicije kao nešto čudesno i životno, ali isto tako i kao lomljive darove. On tu baštinu ne odbacuje niti je zbog nekih utopijskih snova stavlja na kocku. Takvi političari pokazuju se dostojnima zadaće koju su im povjerili njihovi građani; takvi političari ne čeznu za pljeskom „međunarodne zajednice“, koja je ustvari samo PR-odjel jedne oligarhije.
Potrebni su nam odgovorni državnici
27. Budući da prihvaćamo vlastiti karakter pojedinih europskih naroda kao i njihovo kršćansko obilježje, ne trebamo se čuditi lažnim tvrdnjama multikulturalista. Imigracija bez asimilacije jednaka je kolonizaciji i treba je odbaciti. Mi trebamo s pravom zahtijevati da se oni koji dolaze u naše zemlje uključe u naše nacije i da prihvate naše običaje. To očekivanje mora podupirati temeljita politika. Jezik multikulturalizma dolazi iz Amerike. Ali veliko vrijeme američke imigracije bilo je početkom 20 stoljeća, u vremenu brzog ekonomskog rasta, u zemlji bez spomena vrijedne države javnog blagostanja i s jakim osjećajem za nacionalni identitet, na što bi se novopridošlice trebali prilagoditi. Nakon što je Amerika pripustila taj veliki broj useljenika, gotovo posve je zatvorila svoja vrata, i to gotovo za dvije generacije. Europa mora učiti od američkog iskustva i ne smije prihvaćati sadašnje američke ideologije. Američko iskustvo nam pokazuje, da su radna mjesta najbolji put k asimilaciji, da odveć velikodušna država javnog blagostanja priječi prilagođavanje te da oprezna politika nekada zahtijeva redukciju useljavanja – štoviše drastičnu redukciju. Ne smijemo dopustiti da ideologija multikulturalizma pomuti naše političke sudove o tome kako se najbolje služi općem dobru, jer opće dobro traži nacionalno zajedništvo s dostatnim jedinstvom i solidarnošću, da svoje dobro prizna kao opće.
Moramo obnoviti nacionalno jedinstvo i solidarnost
28. Nakon Drugog svjetskog rata u Europi su nastale vitalne demokracije. Nakon pada Sovjetskog Saveza srednjoeuropske i istočnoeuropske zemlje su također uspjele ponovno uspostaviti civilna društva. I jedno i drugo pripada najvećim stečevinama Europe. No to se može izgubiti, ako se ne pozabavimo useljavanjem i demografskim promjenama u našim zemljama. Samo imperiji mogu biti multikulturalni, a Europa će postati imperij, ako nam ne uspije solidarnost i državno jedinstvo učiniti kriterijima za strategije asimilacije i politike useljavanja.
Samo su imperiji multikulturalni
29. Mnogi pogrešno misle da Europu potresa samo spor oko migracije. Zapravo to je samo jedna jedina dimenzija mnogo širega rasula, čiju dinamiku bezuvjetno treba okrenuti. Moramo ponovno vratiti dostojanstvo najvažnijih uzora društva. Roditelji, učitelji i profesori imaju dužnost brinuti se za one koji stoje pod njihovom zaštitom. Moramo se oduprijeti kultu ekspertokracije koji je na štetu mudrosti, osjećaja taktičnosti i težnje za kultiviranim životom. Ne može biti obnove u Europi bez stanovitog odbacivanja pretjeranog egalitarizma kao i stanovitog odbacivanja tendencije da se „mudrost“ zamijeni čisto tehničkim znanjem. Razumije se da zagovaramo politička postignuća moderne: muškarac i žena trebaju imati jednako pravo glasa; temeljna prava moraju biti zaštićena. Ali funkcionalno društvo treba socijalne i kulturalne hijerarhije, koje potiču težnju za uspjehom i iskazuju počast onima koji steknu zasluge za opće dobro. Moramo ponovno otkriti smisao za duhovnu veličinu i visoko je poštovati, tako da naša kultura može postati protuteža rastućoj snazi čisto materijalnog bogatstva s jedne i vulgarne masovne zabave s druge strane.
Prava hijerarhija omogućava socijalnu povezanost
30. Ljudsko dostojanstvo više je od običnog prava da budemo ostavljeni na miru. Doktrine međunarodnih ljudskih prava ispunjaju samo jedan dio moralnog života, traganja za pravednošću, da ne govorimo o zahtjevima dobra. Europi je potreban novi sporazum o moralu, da se narodu može pokazati put ka kreposnom životu. Pogrešno shvaćanje slobode ne smije nas spriječiti da na obazriv način primijenimo zakone kako bismo se borili protiv poroka. Moramo moći oprostiti ljudske slabosti, ali Europa ne može procvjetati bez obnove zajedničkog nastojanja oko uspravnog ponašanja i ljudske veličine. Dostojanstvena kultura proizlazi iz pristojnosti i ispunjenja dužnosti na našem životnom putu. Moramo obnoviti punu poštovanja razmjenu između socijalnih slojeva, koji karakteriziraju neko društvo, koje cijeni doprinos svih.
Moramo ponovno uspostaviti moralnu kulturu
31. Premda priznajemo pozitivne aspekte tržišnog gospodarstva, moramo odbaciti ideologije koje pokušavaju logiku tržišta učiniti totalitarnom. Ne možemo dopustiti da sve postane kupljivo. Da bi dobro funkcionirala, tržištima je potrebna pravna država, a naša pravna država morala bi imati više ciljeve od pukog tržišnog učinka. Tržišta najbolje funkcioniraju kad su uklopljena u jake socijalne institucije koje su same organizirane po načelima tržišnog gospodarstva. Rast gospodarstva, premda vrlo koristan, nije najveće dobro. Danas je čak i politički suverenitet ugrožen od globalnih divovskih tvrtki. Nacionalne države moraju surađivati na tome da drže pod kontrolom aroganciju i nemarnost globalnih gospodarskih snaga. Zalažemo se za to da vlade koriste svoje mogućnosti, kako bi sačuvale negospodarska socijalna dobra.
Tržišta se moraju oblikovati prema socijalnim gledištima
32. Vjerujemo da Europa ima povijest i kulturu koje zaslužuju da budu sačuvane. Doduše naša sveučilišta često izdaju našu kulturalnu baštinu. Studijske i nastavne planove moramo tako mijenjati, da posreduju našu zajedničku kulturu, a ne da mlade ljude indoktriniraju kulturom odbacivanja svoga vlastitog. Učitelji i odgojitelji na svim područjima imaju dužnost podsjećanja. Oni trebaju s ponosom prihvatiti svoju ulogu, kako bi bili most između prošlih i nadolazećih generacija. Moramo također obnoviti visoku kulturu i estetski ideal u Europi, tako što ćemo ponovno prigrliti uzvišeno i lijepo kao zajednički standard, a odbaciti srozavanje umjetnosti na razinu političkih propagandnih ciljeva. To zahtijeva novu generaciju pregalaca. Tvrtke i birokrati pokazali su se nesposobnima, da upravljaju umjetnostima.
Odgoj se mora reformirati
33. Brak je temelj zajedništva i osnova sloge između muža i žene. To je intimna sveza, koja omogućuje i čuva zajednički život i odgoj djece. Naglašavamo da je naša najvažnija zadaća u društvu i kao ljudsko biće biti majke i očevi. Brak i djeca integralni su sastavni dio vizije svakog ljudskog napretka. Djeca zahtijevaju žrtve od onih koji su ih donijeli na svijet. Te žrtve su plemenite i moraju biti priznate i nagrađene. Zahtijevamo osjetljivu socijalnu politiku koja će štititi i jačati brak, djecu i odgoj djece. Društvo, koje ne uspijeva s radošću prihvatiti djecu, nema budućnosti.
Brak i obitelj su bitni.
34. U Europi ovoga časa vlada velika zabrinutost zbog porasta onoga što se naziva „populizam“ – premda stvarno značenje tog pojma nikad nije do kraja objašnjeno i on se najčešće koristi kao uvredljiv. Mi tu imamo svoje zadrške. Europa se mora više osloniti na svoju duboku povijesnu mudrost i svoje tradicije, nego se prepustiti jednostavnim emocionalnim parolama koje razdvajaju. Ipak, priznajemo da mnogo toga u tim novim političkim pojavama zasigurno može predstavljati opravdanu pobunu protiv tiranije lažne Europe, koja svaki napad na svoj monopol moralne legitimnosti označava „antidemokratskim“. Takozvani „populizam“ izaziva diktaturu Statusa quo i „fanatizam sredine“, i to s punim pravom. On je znak da i u našoj propaloj i osiromašenoj političkoj kulturi može uskrsnuti svijest europskih naroda.
Treba prihvatiti sučeljavanje s populizmom
35. Odbacujemo tvrdnju, da nema svjesne i odgovorne alternative umjetnoj i bezdušnoj solidarnosti zajedničkog tržišta, transnacionalnoj birokraciji i površnoj zabavi. Kruh i igre nisu dostatni. Svjesna i odgovorna alternativa je Europa.
Naša budućnost je prava Europa
36. Potičemo sve Europljane da nas podupru u odbacivanju fantaziranja o multikulturalnom svijetu bez granica. Mi s pravom ljubimo svoje zavičajne države i želimo našoj djeci predati to što smo primili kao nacionalnu baštinu. Kao Europljani imamo i zajedničku baštinu, a ta baština od nas traži da živimo u miru u jednoj Europi naših domovina. Obnovimo svoje nacionalne suverenosti i pronađimo ponovno dostojanstvo podijeljene političke odgovornosti za budućnost Europe.
Philippe Bénéton (Francuska)
Rémi Brague (Francuska)
Chantal Delsol (Francuska)
Roman Joch (Češka)
Lánczi András (Mađarska)
Ryszard Legutko (Poljska)
Roger Scruton (Engleska)
Robert Spaemann (Njemačka)
Bart Jan Spruyt (Nizozemska)
Matthias Storme (Belgija)
S njemačkog preveo: fra Ivan Dugandžić