Sve ovo što se događa na relaciji Manolić – Mesić – Karamarko još je jedna potvrda kako bilo koja nova vlast mora žurno donijeti zakon o lustraciji, pa makar u najblažoj varijanti koja bi zahvatila samo izravne suradnike represivnog aparata, kako bi se ubuduće spriječilo da na političkoj sceni, zahvaljujući starim vezama, nelojalno konkuriraju bivši suradnici Udbe ako “vatre” ima, ili da stari manipulatori blate čovjeka bez osnove i utječu na političke tokove u zemlji ako je nema.
U redovima HDZ-ovih utemeljitelja započeo je veliki sukob koji bi konačno mogao raščistiti onaj nejasni prostor zbog kojeg neki stari politički Hrvati tvrde da je “HDZ stranka s tvorničkom pogreškom”, koja se odnosi na vezu s bivšom jugoslavenskom tajnom službom, a što se kao sjena vuče do dana današnjeg. Josip Manolić optužio je predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka u Nacionalu, nekadašnjoj perjanici dojavljivačkog novinarstva, a danas novinama značaja na razini njenih informatora, da je kao mladić surađivao s Udbom.
U sljedećem broju Nacionala, kao drugi svjedok, stjepan Mesić potvrđuje Manolićeve navode, pomalo izokola, pozivajući se po sjećanju na jedan razgovor između Tuđmana i Manolića vođen prije više od dvadeset godina, a u kojem su se navodno spominjali suradnici Udbe, među njima i Karamarko.
Dva svjedoka nekada su bila dovoljna da se izgubi glava ili da se dobije borački status i doživotna penzija. Ovi svjedoci su, istina, pomalo klimavi. Manolić kaže kako nema dokumente o Karamarkovoj suradnji jer se “o agentima nisu vodili papiri. Ali, zna se tko mu je bio veza u Udbi i još uvijek su živi ljudi koji to mogu potvrditi, uključujući mene.” Na tome će priča uskoro proći ili pasti.
Svi akteri priče su u prošlosti bili u nekoj vezi. Nakon razlaza 1994., a pogotovo nakon 2000., tuđmanovci se pitaju zašto su Tuđmanu uopće trebali Mesić i Manolić, karamarksistima je nejasno zašto je Karamarko tada surađivao s Mesićem i Manolićem, a mesićevcima kako to da je Karamarko, koji je Mesiću 2000. vodio kampanju, skrenuo s pravog puta i opet postao tuđmanist. Je li razvoj odnosa Karamarka prema Manoliću – Mesiću (MM) zapravo sličan MM-ovu odnosu prema Tuđmanu? Prvo odani suradnik čija prošlost nije bila upitna, a onda, kad se odmetnuo, odjednom više ne valja i proziva ga se preko sumnjivih novina? Krug se zatvorio jer se Karamarko vratio tuđmanizmu, a MM još nisu iako su na dobrom putu jer se danas silno pozivaju na Tuđmana kada žele potkrijepiti svoje protivljenje lustraciji. Manolić, iz godine u godinu, kako produljuje vozačku dozvolu i javnu aktivnost, postaje sve upečatljiviji fenomen. Dovoljno je pomisliti da je rođen tri godine prije Franje Tuđmana, koji je umro već prilično davno, prije gotovo 16 godina, a dojam je bio da je bio star. A drug Joža još vedri i oblači u Nacionalu.
Izuzetno visoka dob smješta ga u posebnu kategoriju, s onu stranu dobra i zla. Manolić je neka vrsta obavještajnog Dragutina Tadijanovića. Glavna fora oko Tadijanovića bila to što ima sto godina. Funkcionirao je kao neka vrsta spomenika, okamine hrvatske književnosti, odavno ga se prestalo promatrati eminentno kao pjesnika, već prije kao živi izložak u muzeju povijesti književnosti 20. stoljeća. Tako se ni Manolića više ne gleda kao starog udbaša koji je vodio Stepinaca u uzništvo i bio na čelu svih tamnica u socijalističkoj Hrvatskoj, već više kao alanfordovskog Broja Jedan, čija nas neumrlost i memorija zabavljaju. Stjecao se dojam kako on više nije subjekt jer je obilno nadživio svoje vrijeme i njegove aktere pa mu se ne zamjera. Svi grijesi, kao i on sam, otišli su u zastaru, pa ga se promatra napola u šali unutar žanra komunističke vampirologije, zajedno s Budimirom Lončarom. Ali Manolić jest akter, ako ništa drugo, jer je zadnjim istupom potaknuo političku dinamiku. Istina je da je on do sada najjači as iz SDP-ova predizbornog rukava, ne ulazeći u to ima li vatre iza dima koji je pustio ili nema.
Narativ koji Nacional nudi u dva intervjua je sljedeći: Mladac je bio naš. Ucjenom je natjeran da cinka za Udbu unutar krugova katoličke mladeži. Onda smo ga kooptirali da nam vodi kabinete, prvo Manoliću pa Gregoriću pa Mesiću. Štitili smo ga kad je trebalo, pa kad smo se sukobili s Tuđmanom, ostao je uz nas. Uspješno je 2000. vodio Mesiću kampanju, bio je desna ruka velikog detuđmanizatora. Na visokoj funkciji bio je i za kohabitacije Mesić – Sanader, a onda ga je preko noći počela pucati lustracija i antikomunizam. Dečko se iskvario, okružio zlim ljudima pa nema druge nego da mu uputimo javno drugarsku kritiku, tj. uletimo klizeći start u izbornoj godini.
Dvije su mogućnosti interpretacije MM-ova istupa. Prva je da lažu. Nemaju dokumente, nemaju dokaze. Blate vođu oporbe koji najavljuje obračun s totalitarnim naslijeđem ako dođe na vlast, jer žele sačuvati svoj svijet neokrznutim. Izluđuje ih ono što nazivaju povijesni revizionizam (a to je dovođenje u pitanje svete komunistička interpretacije povijesti), istraživanje zločina i lustracija, pa su odlučili stupiti u akciju. Druga solucija jest da govore istinu. Uzmimo hipotetski da sve jest tako kako kažu u Nacionalu. Da je ono što se kolokvijalno naziva Udba, mreža koja je držala pod šapom društvo desetljećima, a zadržala je dobrim dijelom kontrolu i danas, u svojoj mreži imala Karamarka, najprije kao ucijenjenog mladića, a onda i kao perspektivan i kontroliran kadar nakon što je, kako kaže Mesić, “Joža predložio da bi bilo dobro da se kao mlad čovjek dalje razvija”. Zašto onda sada deru svoje političko dijete i smanjuju mu izborne šanse? Očito zato što se oteo i sad radi protiv njih.
Paradoksalno je da mu u takvoj interpretaciji to može biti samo plus, kod onih na koje je ciljalo prozivanje. Bio je dio mreže, sada je protiv nje. Slično kao Tuđman protiv Jugoslavije i komunizma.
Bio je u mladosti partizan, Titov general, komunist, no sazrijevajući, došao je u sukob s miljeom koji ga je politički lansirao. Karamarko bi u oba slučaja mogao iz ove situacije profitirati, ali samo podjednim uvjetom – da se javno sučeli s Manolićem i Mesićem i raščistiti priču. S HTV-a su već poslani signali da su takvo što spremni organizirati. U protivnom će sjena ostati i sigurno utjecati na izborni rezultat HDZ-a. Sve ovo što se događa na relaciji Manolić – Mesić – Karamarko još je jedna potvrda kako bilo koja nova vlast mora žurno donijeti zakon o lustraciji, pa makar u najblažoj varijanti koja bi zahvatila samo izravne suradnike represivnog aparata, kako bi se ubuduće spriječilo da na političkoj sceni, zahvaljujući starim vezama, nelojalno konkuriraju bivši suradnici Udbe ako “vatre” ima, ili da stari manipulatori blate čovjeka bez osnove i utječu na političke tokove u zemlji ako je nema.
Nino Raspudić/VečernjiList