Umro je Matija Dedić.
U Zagrebu, u pedeset i trećoj.
I sad će portali napisati što moraju napisati — da je bio najistaknutiji hrvatski jazz-pijanist, da je bio sin Arsena i Gabi, da je svirao s Boilerima, da je bio na Montreuxu, da je imao Porine i da je snimao albume koje su slušali svi oni koji znaju da jazz nije ono što svira u pozadini kad sjedneš na večeru s četiri slijeda.
Pisat će to sve, i bit će točno.
Ali opet, ništa to neće biti Matija.
Jer Matija Dedić je bio jedan od onih tipova koje nisi morao ni voljeti ni znati da bi znao da je tu.
Bio je tu negdje, između koncerta, probe, sessiona, albuma koji nikad nećeš čuti jer nikad neće biti na radiju.
Bio je tu kao sin onih koje znamo predugo — i kao netko tko je uvijek svirao svoj film.
Jer teško je biti Matija Dedić.
Teško je biti sin Arsena Dedića i Gabi Novak u ovoj zemlji u kojoj ti u startu kažu: “Aha, sin od onih…”
A on je, usprkos svemu, svirao svoj klavir, uporno, godinama, kao da mu je u životu samo to ostalo.
Bio je onaj tip koji će za života dobiti više nagrada nego koncerata u Lisinskom.
Više statusa u Hrvatskom društvu skladatelja nego naslovnica u novinama.
Više prijatelja među muzičarima nego među političarima.
Bio je ono što se na Balkanu još uvijek s podsmijehom zove jazzist.
A jazz je ovdje još uvijek glazba za dvanaest ljudi — pet na pozornici, sedam u publici.
I Matija je svirao za tih sedam.
I svirao je kao da je pred punim Carnegie Hallom.
Sad je mrtav.
I sad će svi pisati ono što pišu.
I sad će svi vaditi slike, citate, stare intervjue, i svi će se sjetiti da su ga znali.
A kad prođe tri dana, i kad prođe devet dana, i kad prođe četrdeset dana —
opet će u ovom gradu ostati jedan klavir više i jedan pijanist manje.
I ostat će ona tišina u kojoj više neće biti Matije da je svira.
/POSKOK/
wpDiscuz
